“Monteri stoljeća - 100 godina Đuro Đaković Montaže”, naziv je izložbe koja je otvorena 10. rujna 2026. u Muzeju Brodskog Posavlja. Autorica izložbe i postava je Uršula Bešlić, koja je uz stručne suradnice Teu Duvnjak i Anu Rajković - Pejić, sudeći prema komentarima posjetitelja, odradila odličan posao. Riječ je o kompleksnoj izložbi koja običnog posjetitelja upoznaje s radom montera Đure Đakovića, ali ne samo na bazičnoj razini proizvodnje. Moguće je vidjeti fotografije mostova, pogona, makete i tehničke crteže ali i fotografije gdje je objektiv fotoaparata uhvatio radnike u procesu proizvodnje ili kako poziraju, glasnike, nagrade s natjecanja pa čak i licitarsko srce i knjigu Ferde Hujbera “Od ljubavi pjesma”...
Naslov s izložbe “ Tvornica koja je izgradila grad”, uključujući fotografije radnika koji se bave kulturno-sportskim aktivnostima, podsjeća na stvaranje ambijenta jednoga središta zajedno s ljudima koji se radeći i obrazuju, druže, bave se sportom, sudjeluju u glazbeno-scenskim aktivnostima.
Zbog toga ova izložba poprima i humani karakter veličajući i ulogu radnika koji stasa zajedno s tvornicom u kojoj radi.
Ovisnost grada o jednoj tvornici vidljiva na ovoj izložbi koja je sentimentalno vezana za radnike i koja je nekad zapošljavala velik broj ljudi, sjajno se nadopunje uz rad Ane Rajković - Pejić “Plave kute idu na more”, knjigu objavljenu 2024.
Rajković - Pejić boraveći u arhivu saznala je na koji način su radnici živjeli i djelovali onda kada se tvornica smatrala gigantom koji je uspio hraniti Brod i okolicu (kako navodi ova autorica).
Emotivna povezanost radnika i tvornice išla je u smjeru zaključka o mikrosvijetu tvornice koja hrani i doslovno i figurativno kako bi na makroplanu grad živio punim plućima.
Brodska povijest koju čine i radnici, ovom izložbom, obuhvaćajući jedno stoljeće, podsjećajući na zlatno doba mostogradnje, na prvu domaću parnu lokomotivu, na energetska postrojenja..., želi nas potaknuti i na razmišljanje kamo dalje. Sada kada mladi ljudi odlaze, kada se rasparčavaju obitelji, kada ljudi prosvjeduju zbog poskupljenja i načina života koji nije u suglasju s ljudskošću, možemo se upitati, je li ova izložba i podsjetnik koji bode u oči onoga tko je svjestan uvjeta života danas.
Nije riječ samo o glorifikaciji radništva i industriji, riječ je o brizi o čovjeku, ljudskom licu koje nedostaje u vrevi projekata i njihovom financiranju koje je pojedinačno, odvojivo, usmjereno na pojedince i njemu slične grupe ljudi vođene isključivim interesima. Čini se kako je Đuro Đaković nekad bio sinonim za iskorištavanje ljudskog potencijala ali, s humanim licem. Industrija s humanim licem podrazumijevala je brigu o radnicima, potrebu da napreduju i da se ne odriču rada. Za to je potreban mehanizam koji ljude spaja i potiče. Ova izložba je stoga idejno poticajna, ona nije samo hladna rekonstrukcija onoga što je tvornica bila i što je danas. Ljudima je ona potrebna kao što im je i potreban koncept koji će ih zadržati ovdje, pružiti im i užitak u radu a ne samo novac. Možda je problem u tome što je danas, uz sva poskupljanja novac još potrebniji a interes za ovakav rad opada..., težak je a satisfakcija nedostaje - u zajedništvu i aktivnostima koje radnika mogu nagraditi izvlačeći ljudske sposobnosti koje se ne nalazi samo u iscrpljujućem mukotrpnom poslu.
