Još je porazniji kadrovski sastav novog Plenkovićeva kabineta. Ljudi nevelikih kapaciteta, male stručnosti i sposobnosti, jedni bez iskustva, drugi s repovima, uglavnom bez vlastitog autoriteta i političke snage, nerijetko lutke na koncu političkih moćnika iz sjene, iz neproničnih struktura dubokog HDZ-a
Prepolovit ćemo broj lokalnih dužnosnika i tako godišnje uštedjeti najmanje sto milijuna kuna – svečano uoči konstituirajuće sjednice Sabora i formiranja svoje druge Vlade najavljuje novi-stari premijer Andrej Plenković. Odlično! Broj je plaćenih političara u Hrvatskoj enorman. Država to više ne može izdržati.
Obećavajuće ukidanje mjesta zamjenika načelnika, gradonačelnika i župana te smanjenje, za petinu, broja članova lokalnih predstavničkih tijela svakako treba pozdraviti. Kao i najavljeno otvaranje mogućnosti za funkcionalno spajanje općina. Ali to ne ukida potrebu za dubljim promjenama u arhitekturi države, o čemu Plenković uopće ne govori. Premijer ne spominje urgentnu potrebu teritorijalnog preustroja države, problem koji se reduciranjem broja lokalnih čelnika ni eventualnim spajanjem nekolicine najmanjih općina ne može riješiti. Stručnjaci tvrde da su problemi teritorijalne organizacije zemlje – hipertrofirani i potpuno neracionalan labirint općina, gradova i županija – bez diranja u županije nerješivi. Ali HDZ od toga uporno bježi. Umjesto ukidanja županija, Plenkovićeva vlast radi na njihovom cementiranju. Zato su najavljene promjene polovične. Objektivno predstavljaju sitno pimplanje, a ne reformski iskorak. Vjerojatno će stoga proći kao i obećanje o smanjenju broja ministarstava.
Prelijevanje iz šupljeg u prazno
Velikim zvonima uoči izbora najavljivano preslagivanje Vlade, s reduciranjem broja ministarstava, na kraju se realizira kao veliko prelijevanje iz šupljeg u prazno. Ministarstava je nešto manje – s 20 broj im je smanjen na 16 – ali to sažimanje ili racionalizacija, zavisi kako se gleda, pada u drugi plan, postaje drugorazredno, pred silnim, najblaže rečeno, nelogičnostima koje je u rekomponiranju svog kabineta Andrej Plenković napravio. Rezultat cijele te muvane zapravo je porazan – nova Vlada neće biti ništa bolja od dosadašnje. A ona je bila jedna od najgorih u povijesti samostalne Hrvatske. Šansa za kvalitetne pomake tako je nepovratno prokockana.
Najbolji primjer kako se velika izborna obećanja pretvaraju ni u što Ministarstvo je branitelja. Ideja o gašenju posebnog veteranskog resora, odnosno o njegovom pripajanju Ministarstvu obrane, činila se posve logičnom. Četvrt stoljeća nakon završetka rata nema nikakva razloga da bivši vojnici imaju vlastito ministarstvo. Zakonom su riješena sva njihova statusna pitanja. Država im osigurava povlaštenost, koja se ne odnosi samo na invalide ni samo na nekadašnje branitelje nego i na njihovo potomstvo. Dobra ideja o ukidanju jednog nepotrebnog ministarstva neslavno je, međutim, skončala jer se nije svidjela braniteljskim udrugama ni njihovom dosadašnjem i budućem ministru. Andrej Plenković brzo se povukao. Podvio je rep. Nema promjena. Ministarstvo ostaje, čak ministar Medved postaje jedan od četiri potpredsjednika Vlade, što su mjesta koja su dosad bila rezervirana za ključne resore. Njegovo avanziranje nije rezultat nekih posebnih sposobnosti ni zasluga, nego je upogonjeno isključivo Plenkovićevom potrebom stvaranja surogata za otpalog generala Krstičevića: Medveda je prvo pogurnuo za svoga zamjenika u stranci, što je po važnosti formalno druga funkcija u HDZ-u, a sada ga pretvara i u jedan od stupova svoje Vlade.
Laude bez smislenosti
Nakon odustajanja od rezanja posve suvišnog Ministarstva branitelja, sve se ostale pretumbacije u organizaciji Vlade čine bez nekog većeg rezona i značenja, nedovoljno promišljene, neke čak i kontraproduktivne. Teško se u tom prekrajanju može naći logike, još manje dosljednosti. Najspornijim bi se moglo pokazati spajanje ministarstava uprave i pravosuđa, dva resora u kojima su nužne korjenite reforme. Umjesto gašenja Ministarstva turizma, njegova će se uloga dodavanjem sporta zapravo pojačati. Teški je apsurd Plenkovićevih vratolomija u kreiranju novog ustroja Vlade možda najvidljiviji iz odnosa prema sportu i demografiji. Sport se s razine državnog ureda diže na razinu ministarstva, dok se demografija, kao valjda manje važna, degradira na nivo središnjeg državnog ureda.
Još je porazniji kadrovski sastav novog Plenkovićeva kabineta. Osim na prste jedne ruke nabrojivih kapitalaca, ministara Božinovića i Marića, kojima je sada pridružen i Medved te na koroni uzletjeli ministar Beroš, koji svoje umijeće vođenja zdravstvenog resora tek treba dokazati, sve su ostalo politički patuljci. Ljudi nevelikih kapaciteta, male stručnosti i sposobnosti, jedni bez iskustva, drugi s repovima, uglavnom bez vlastitog autoriteta i političke snage, nerijetko lutke na koncu političkih moćnika iz sjene, iz neproničnih struktura dubokog HDZ-a. Ministar vanjskih poslova Grlić Radman, koji osim lauda premijeru ni jednu smislenu i relevantnu rečenicu ne zna složiti. Vrlo zahtjevan resor obrane preuzima potpuno zeleni ministar Banožić, koji je u proteklih godinu dana prilično neprimjetno vodio Ministarstvo državne imovine, izmišljeno za njegova prethodnika na toj funkciji. Slično je s ministrom uprave Malenicom, koji će sada dobiti i resor pravosuđa, u kojem nema baš nikakva iskustva. Za ministra Ćorića, onog koji je hrvatsku naftu isporučio MOL-u, formira se mega-ministarstvo, pod čijom će kapom biti sve od gospodarstva i energetike do zaštite okoliša. Nesposobni ministar gospodarstva Horvat nije dobio otkaz, nego je malo zarotiran pa će sada voditi Ministarstvo graditeljstva i državne imovine. Za jednu se velmožama HDZ-a dragu državnu tajnicu formira Ministarstvo turizma i sporta, djelatnosti s kojima dotična dosad nije imala baš nikakve veze. Ali ovdje su neke druge veze odigrale ključnu ulogu.
Predsjednik Tuđman za svoje je ministre znao postavljati jake ličnosti, ne gledajući na njihovu stranačku pripadnost. Premijer Plenković za takve poteze nema petlje. Veliku bi stvar napravio da je u Vladu pozvao najbolje što Hrvatska ima, ali on preferira stranačke poletarce i poslušnike
Andrej Plenković je, dakle, malo promiješao karte, ali špil je ostao stari pa u novi mandat ide bez novih lica i nove energije. Zašto bismo vjerovali da ista ekipa u iduće četiri godine može postići rezultate bolje od dosadašnjih? Takva se čuda ne događaju pa ih ni u ovom slučaju ne treba očekivati. U teška vremena, koja se po dramatičnosti uspoređuju samo s onima iz ratnih dana, Hrvatska ulazi s Vladom koja ne ulijeva neko veliko povjerenje. Predsjednik Tuđman za svoje je ministre znao postavljati jake ličnosti, ne gledajući na njihovu stranačku pripadnost. Premijer Plenković za takve poteze nema petlje. Veliku bi stvar napravio da je u Vladu pozvao najbolje što Hrvatska ima, ali on preferira stranačke poletarce i poslušnike.
Anemični kabinet
Njegov potpuno blijedi, anemični kabinet uopće ne korespondira s težinom problema koji satiru Hrvatsku, što je moguće vidjeti iz nekoliko recentnih detalja koji na dramatičan način govore o dubini propadanja hrvatske države i društva. Nećemo ovoga puta ni o koroni ni o njenim ekonomskim i socijalnim posljedicama. Hoćemo o problemima trajnije prirode, koji su bili prije i koji će ostati i nakon što opaki virus bude riješen. Prva se priča tiče mljekarske kompanije Meggle, po veličini treće u državi, koja je objavila da krajem godine gasi svoju proizvodnju u Hrvatskoj pa će 160 radnika na cestu, a kooperanti u probleme. Ali ne gasi, nego zadržava svoje pogone u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Od odluke o zatvaranju industrijskih pogona mnogo poraznije zvuči objašnjenje: Meggle odlazi jer im se ovdje više ne isplati raditi, Hrvatska je vrlo skupa država. Plenkovićevi suradnici, u Vladi i na terenu, odmah su vrisnuli pa odluku kompanije proglašavaju nedopustivom i najavljuju razgovore. Kao da se ovakvi problemi rješavaju sastančenjem, a ne povoljnijim uvjetima poslovanja. Nažalost, Meggle je samo najava onoga što bi se u Hrvatskoj uskoro masovnije moglo početi događati. Utjecaj koronakrize taj bi proces zatvaranja firmi i otpuštanja radnika mogao ubrzati. Ni Plenkovićeva vlada nije odgovorila na potrebu da Hrvatsku učini zemljom atraktivnom za investiranje i biznis.
Storija druga: radnici Dječje bolnice na zagrebačkom Srebrnjaku već mjesecima traže i čekaju intervenciju Ministarstva zdravstva kako bi njihova ustanova izbjegla sudbinu potpuno uništenog Imunološkog zavoda, nekadašnje dike hrvatske medicine. Ali opjevani ministar Beroš uopće ne reagira. Možda jer su na Dječju bolnicu nasrnuli dosadašnji partneri premijera Plenkovića. Kalvarija na Srebrnjaku, podsjetimo, počinje lani, neposredno nakon potpisivanja ugovora o financiranju, iz europskih fondova, projekta translacijskog centra, vrijednog više od 400 milijuna kuna. Grad Zagreb, kao vlasnik ustanove, naprasno smjenjuje ravnatelja s izmišljenim optužbama koje državna inspekcija ne potvrđuje. Na njegovo se mjesto dovode potpuno neiskusni, ali poslušni ljudi, očito s ciljem da preuzmu potpunu kontrolu nad tijekom europskih para. Bolnica se mrcvari, broj se pacijenata smanjuje, doktori se polako osipaju. Radnici urgiraju da država zaustavi devastaciju, dok ne bude prekasno. Nevjerojatna je bezobzirnost kojom falanga gradonačelnika Bandića divlja po Srebrnjaku. Još je nevjerojatnije da se nadležno Ministarstvo uporno oglušuje, svojim nereagiranjem ohrabrujući predatore. Ako realizacija najvećeg infrastrukturnog projekta iz znanosti i zdravstva u regiji na koncu propadne, odgovornost će biti zajednička.
Treća priča o ne samo političkoj dekadansi: siledžije slične onima na Srebrnjaku danas teroriziraju i zagrebačko sveučilište, vrh akademske zajednice pretvarajući u banditsku jazbinu. Rektor Boras sa svojom se klikom toliko osilio da otvoreno, bez ikakva obzira, nastupa kao drumski razbojnik. Suspendirao je dekanicu neposlušnog mu Filozofskog fakulteta, što je Senat u nimalo demokratskom postupku i amenovao, pa je na njeno mjesto postavio veterinara, teško ponižavajući jedan od najstarijih hrvatskih fakulteta.
Nije riječ o izdvojenom incidentu, nego o sustavnoj zloupotrebi rektorske pozicije. Neki su članovi Senata odgovorili ostavkom, skupina od sedam dekana pismom je Borasu izrazila ogorčenje zbog pokazane samovolje. Državna vlast ne reagira, navodno poštujući autonomiju Sveučilišta. Ali autonomija je u ovom slučaju postala tek krinka za devastaciju svih vrijednosti koje bi univerza trebala zastupati. Samo politička platforma Možemo! diže glas. Zbog institucionalnog nasilja nad Filozofskim traže ostavku rektora Borasa i njegove klike. Za smjenu dekanice tvrde da je provedena u maniri najgorih montiranih postupaka. Vladu pozivaju neka upotrijebi sve mehanizme kako bi se nepravilnosti na Sveučilištu otklonile, a krivci pozvali na odgovornost. Uzalud!
Andrej Plenković sa svojom se stranačkom svitom trenutno bavi važnim personalnim pitanjima: kome koju funkciju. Dok se Vlada i ministarski kor češljaju i glancaju, Hrvatska se barbarizira.
nacional