Forsiranje HOS-a politički je projekt. Trojanski konj za puzajuću rehabilitaciju ustašije. Nije problem nekoliko desetaka hosovaca koji su se u ratu borili. Problem je ako tridesetak godina nakon rata HOS postaje brojniji i utjecajniji nego što je ikad bio. Novi ministar obrane Anušić ispravno primjećuje čudnovatu pojavu da ‘sada imamo hosovce koji ’91. nisu bili u ratu’
Mirno i dostojanstveno, tako je politička i medijska javnost ocijenila ovogodišnju Kolonu sjećanja, koja je u subotu prošla Vukovarom. Zaista, nepregledna rijeka ljudi, nikad veća, u odavanju počasti gradu koji je postao simbolom ratnog stradanja Hrvatske, djelovala je impresivno. Incidenti, pa i oni ustaškofilski, s izvikivanjem zločinačkog ZDS-a i dizanjem desnice na fašistički pozdrav, bili su sporadični.
U zemlji ugaslih ideala i poremećenih vrijednosti Vukovar je postao kanon. Najveća, možda i jedina nacionalna svetinja. U komemoriranju ratne žrtve tog grada cijela se Hrvatska spontano ujedinila. Imponira također da se ljudi koji 18. studenoga hodočaste u Vukovar uglavnom ne daju kapacitirati političkim prepucavanjima koja se oko Dana sjećanja znaju zametnuti, a koja su ove godine bila posebno žestoka. Zašutite, ovo nije vrijeme kampanje! – poručio je s čela povorke zadnji zapovjednik vukovarske obrane Branko Borković svim političarima koji se ni nad otvorenim grobovima ne prestaju sukobljavati, svojatajući Vukovar i njegovu patnju pretvarajući u monetu za međusobno potkusurivanje. Šutjeli su, ali samo dok je transgeneracijski marš pijeteta od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja tekao gradom.
Tvrditi da je Dan sjećanja protekao dostojanstveno moguće je samo ako ćemo se praviti blesavi. Zadovoljni bi eventualno mogli biti tek oni koji su se bojali da će Vukovarom ponovno krenuti dvije povorke. Da može doći do naguravanja i nereda, kakvi su se prije deset godina bili dogodili. Kada su samozvani čuvari stradanja Vukovara, u sprezi s tada oporbenim HDZ-om, tužnu obljetnicu zloupotrijebili za nasilnički sukob s legitimnom, lijevom vlašću u državi, blokirajući kretanje i sudjelovanje u povorci kompletnom državnom vrhu, onodobnim predsjednicima Republike, Sabora i vlade s diplomatskim zborom. Nasiljem se i ove godine jako zveckalo. Možda je na koncu izostalo samo zato što su i predsjednik Milanović i premijer Plenković kapitulirali pred vukovarskim gradonačelnikom. Ivan Penava proveo je sve što je htio, a protiv čega su se čelnici države s razlogom bili pobunili. Danu sjećanja na žrtvu Vukovara nametnuo je svoju agendu. Cijeli je grad oblijepljen njegovim problematičnim plakatima, s vrlo tendenciozno stiliziranim velikim slovom U, povorku je predvodio HOS s morem crnih zastava s toksičnim ZDS-om, Srbima je pod prijetnjom primjene sile zapriječeno sudjelovanje u komemoriranju žrtava. Penava sada likuje. Država je pred njim podvila rep. Tvrdi da je vratio dostojanstvo svim hrvatskim braniteljima. A zapravo je svojom ustašizacijom Vukovara ponizio i vlastiti grad i one koji su ga u ratu branili.
Političari iza stjegova HOS-a
Ako ćemo ipak govoriti o dignitetu, onda bi se ovogodišnji marš Vukovarom mogao označiti kao dostojanstvo s greškom. Zapravo, s više velikih grešaka. Prvo, teška je greška da su politički prvaci hrvatske države pristali koračati iza HOS-ovih zastava na kojima je, prema priznanju utemeljitelja Hrvatskih obrambenih snaga, ispisan ustaški pozdrav. Crne su zastave sa ZDS-om potpuno dominirale komemoracijom. Nosili su ih ljudi u sugestivno crnim uniformama. U Vukovaru se borilo 58 hosovaca, otkriva ovih dana njihov tadašnji zapovjednik Zvonko Ćurković, koji – veli – nije ljubitelj ni crnih odora, ni uzvika ZDS ni dizanja desnice. Ali njihovih je zastava u subotu u mimohodu bilo čitavo more. Kao da je HOS bio glavna obrambena snaga Hrvatske.
Država, koja je u posljednje vrijeme počela s progonom stadionskog ustašluka – uglavnom zato što hrvatskom nogometu na međunarodnom planu radi štetu – ne reagira. Njeni čelnici, i predsjednik Milanović, i premijer Plenković, i šef Sabora Jandroković, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, u koloni predvođenoj HOS-ovim stjegovima. Štoviše, šef države, koji je vojne svečanosti najvišeg ranga demonstrativno znao napuštati zbog HOS-ova znaka na majici jednog ili dva provokatora, odjednom u povorci, rame uz rame s notornim Penavom, režiserom ustašizacije Vukovara, prijateljski debatira o fetama smuđa koje je nekom prilikom uspio smazati.
Penava sada likuje. Država je pred njim podvila rep. Tvrdi da je vratio dostojanstvo svim hrvatskim braniteljima. A zapravo je svojom ustašizacijom Vukovara ponizio i vlastiti grad i one koji su ga branili. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL
Hosovizacija Dana sjećanja nije tek odavanje počasti ratnim zaslugama pripadnika te postrojbe. Ni ispravljanje nepravdi koje su navodno, kako tvrde crnokošuljaški glasnogovornici, lani u Kninu prema njima počinjene. Forsiranje HOS-a politički je projekt. Trojanski konj za puzajuću rehabilitaciju ustašije. Nije problem nekoliko desetaka hosovaca koji su se u ratu borili. Problem je ako tridesetak godina nakon rata HOS postaje brojniji i utjecajniji nego što je ikad bio. Novi ministar obrane Anušić ispravno primjećuje čudnovatu pojavu da „sada imamo hosovce koji 91. nisu bili u ratu, ili su rođeni 2002. ili postaju hosovci iz političkih razloga. Problem je politizacija HOS-a“. Politizacija vrlo jasne konotacije. HOS je postao kanal za promicanje ustaških sentimenata. Što se i u Vukovaru za recentne komemoracije jako dobro dalo vidjeti.
Stop Srbima
Druga je velika greška izbacivanje predstavnika Srba s ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja. Nacionalistički nabrijani Penava unaprijed je najavio da im neće dopustiti bacanje vijenaca u Dunav, što su u znak pijeteta prema hrvatskim i srpskim žrtvama organizacije srpske manjine dosad običavale raditi. Njegov je Domovinski pokret zaprijetio da će ih u tome živom snagom, ljudskim štitom, spriječiti. Srbi su na koncu od dolaska u Vukovar odustali. Želeći sačuvati dostojanstvo komemoracije. Bojeći se, kako su rekli, da će njihova „potreba i želja za iskazivanjem pijeteta prema žrtvama i poticanje pomirenja među živima postati povod za fizičko sukobljavanje“. Milorad Pupovac nije se pridružio Koloni sjećanja, u kojoj su politički zastupnici Srba već u više navrata sudjelovali. Ni potpredsjednica Vlade Anja Šimpraga, kojoj su lani u Škabrnji mještani okretali leđa, a ove godine potpisivali peticiju da im nitko od Srba ne dolazi, nije se uključivala. Očito je pod pritiskom desničarske furije u nikad završenoj mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, na koju je Franjo Tuđman svojedobno pametno pristao, napravljen korak unazad. Regresija u međunacionalne omraze.
Samo se Stipe Mlinarić Ćipo, devedesete branitelj Vukovara, a potom zatočenik srpskih logora, u svojoj preosjetljivosti na prisustvo Srba možda može razumjeti. Kad on kaže da su za njega dani komemoracije i danas „žive rane“ – to valja poštovati. Ali ni on nema pravo da bilo kome zabranjuje mirno odavanje počasti ratnim žrtvama. Mlinarić nažalost ne shvaća da njegovu biografiju i njegovu ranjenu dušu najružnije iskorištavaju upravo njegovi stranački drugovi iz DP-a, koji na raspirivanju antisrpskih raspoloženja pokušavaju ostvariti politički profit. Gradonačelnik Penava, koji Srbe generalno proglašava provokatorima i eksponentima velikosrpske politike i slavi što ih u Koloni sjećanja nije bilo, sa svojim političkim kružokom parazitira na ratnoj tragediji vlastitog grada, netrpeljivosti prema srpskoj manjini i flertu s ustašlukom. U trenutku kad čak i uglavnom vrlo konzervativna hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj počinje razmišljati o tome da bi etničko hrvatstvo trebalo zamijeniti političkim hrvatstvom, dileri bi mržnje preko Vukovara državu opet vratili u šovensko razvrstavanje, targetirajući ostatke ostataka ovdašnjih Srba kao navodno glavnu prijetnju njenom opstanku.
Treće, neoprostiva je greška politizacija vukovarske komemoracije. Površni mediji i lažljivi političari sada govore o velikom jedinstvu i zajedništvu koje se u Koloni sjećanja navodno pokazalo. Ništa pogrešnije! Sudionici su zapravo bili drastično podijeljeni. Dubinski su se podijelili na one koji su u Vukovar došli s iskrenom namjerom odavanja počasti ratnom stradanju jednog grada i na one druge koji i Vukovar i ratnu kalvariju njegovih stanovnika pokušavaju iskoristiti za vlastite političke probitke. Nije prvi put da se ratna prošlost politički instrumentalizira. Ali ovoga puta ono što je godinama prakticirao HDZ, prisvajajući domoljublje, i ratne obljetnice, i veteransku populaciju, sada rade Penava i njegov Domovinski pokret protiv HDZ-a. Na Vukovaru pokušavaju bildati stranački rejting, sve kako bi na skorim izborima ostvarili što bolji rezultat i tako HDZ-u postali poželjan, možda i neizbježan partner. Političkom radikalizacijom cijeli jedan grad drže u stanju nezavršenog rata kako bi se kvalificirali za sudjelovanje u vlasti. Penava je u miru, u skoro deset godina svog gradonačelničkog mandata uspio izgubiti petinu stanovništva Vukovara, ali njegovim je patronima važno samo to da ne budu na gubitničkoj strani kad se bude dijelilo blago. Zato u ratnim užasima teško traumatiziranom gradu ne prestaju dizati tenzije i soliti rane. Vukovar pretvaraju u žrtvu svojih vlastitih interesa.
