Plenković je sa svojom strankom skrenuo udesno. Ali javnosti još pokušava prodati priču da se čvrsto drži političkog centra. Da je on sa svojom strankom brana i jedini razuman izbor između dva ekstrema. Pakira ljevici jer se sam desničarski presložio. Vlastitim je odlukama otvorio vrata proustaškoj radikalizaciji koja je prokuljala Hrvatskom
Zahtjev SDP-a da u Saboru ne dopusti revizionistički skup o Jasenovcu Gordan Jandroković proglasio je sukobom ekstremne desnice i ljevice na temama iz Drugog svjetskog rata, u koji se on kao predsjednik hrvatskog parlamenta neće dati uvući. Njegov stranački šef, premijer Andrej Plenković, recentnu najezdu ljute desnice također običava predstavljati kao sudar dva ekstrema, između kojih se HDZ, po njemu, čvrsto drži centra i jamac je političke stabilnosti Hrvatske. To je vladajućima postala mantra. Tako i novoizabrani predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević u svom prvom obraćanju javnosti najavljuje borbu protiv „ekstremno lijeve sekte koja više od četiri godine upravlja Zagrebom“. Ali, ekstremne, pa čak ni radikalizirane ljevice u Hrvatskoj nema, dok ekstremne, proustaške desnice itekako ima.
Civilizacijski minimum
Kao argumenti za tvrdnje o ekstremnoj ljevici uzimaju se odluke Zagrebačke skupštine o preimenovanju četiri ulice koje su nosile imena ljudi kompromitiranih vezom sa zločinačkom Endehazijom, zatim izjava gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića da Thompson u gradskim prostorima više neće nastupati bude li na koncertu u Areni potkraj prosinca koristio ustaški pozdrav te SDP-ovo protivljenje da se u Saboru ovoga tjedna održi skup o Jasenovcu, na kojem će glavni govornici biti neki notorni osporavatelji već utvrđenih istina o tom strašnom logoru. Neki koji tvrde da se tamo nije ubijalo, nego se nešto malo umiralo od bolesti ili iznemoglosti. Ljetos je ustaški ZDS ušao u hrvatski Sabor, sada se pod krovom najviše institucije hrvatske države u aranžmanu dvije manje desničarske stranke organizira šminkanje ustaške tvornice smrti. Što je SDP, posve ispravno, nazvao nedopustivim i skandaloznim. Ništa od toga nije ekstremno lijevo. Više je riječ o nekakvom civilizacijskom minimumu.
Na brisanje „ustaških ulica“ u Zagrebu desnica je zajedno s HDZ-om vrisnula optužbama o ekstremnoj, projugoslavenskoj ljevici koja se, po njima, umjesto razvojem grada bavi ideološkim obračunima. Javna je televizija odmah organizirala prijeki sud. Baš kao devedesetih, na Prisavlju opet ispisuju potjernice. Pred kamerama su se pod ruku s HDZ-om našli samo predstavnici desnih stranaka, pa se pokazalo da među njima uopće nema razlike. HDZ-ov je Maksimilijan Šimrak govorio isto što i zajapureni turbo-desničari Zlatko Hasanbegović ili Igor Peternel. Uklanjanje proustaških memorabilija proglasili su strašnim jugoslavenstvom. Za odluku o promjeni imena ulica Šimrak je rekao da je „usmjerena prema nekakvom jugoslavenstvu“. Sav zapjenjen Hasanbegović je govorio o „jugoslavenskim komunističkim zloduhom nadahnutom nasrtaju na hrvatsko narodno pamćenje“ i „jugoslavensko-komunističkoj restauraciji u gradu Zagrebu“. Svojedobno pokretač uklanjanja Titova trga zagrebačku je vlast nazivao „intelektualnim mediokritetima“ koji se u preimenovanju ulica služe lažima, uz poruku kako „ne smiju zaboraviti da svaka batina ima dva kraja“. Peternel je također drvio o tome da „jugoslavenska ljevica“, „neokomunistička sekta“, u Zagrebu provodi „novu komunističku revoluciju“. „Da je danas 45. strijeljali bi gore i svirepije nego su to radili njihovi uzori“, crtao je strahote koje bi se Hrvatskoj navodno dogodile kad bi ljevica osvojila vlast u državi. Premda se ulice kojima su promijenjena imena sada nazivaju po hrvatskim braniteljima, umjetnicima i sportašima. Toliko o Tomaševićevu jugoslavenstvu! Očito je optužba o jugo-skretanju postala ideološka etiketa kojom se svaka lijeva pozicija, čak svako kontriranje ustašluku, pokušava difamirati i diskvalificirati.
Potom se s istim tezama oglasio umirovljeni sarajevski nadbiskup Vinko Puljić, žestoko osuđujući odluku Zagrebačke skupštine da uzme ulicu njegovu prethodniku, bivšem vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću. Preimenovanje ulica Puljić naziva „zatiranjem dijela hrvatske povijesti na potpuno totalitarnim i ideološki obojenim osnovama“, zagrebačku vlast proglašava rigidno lijevom i projugoslavenskom, a Šarića velikim zaslužnikom. Njegov je krimen, tvrdi, to što je hrvatski mislio i volio svoj narod i Crkvu, a „jedna ideologija, mračna i zloslutna, svojim mu postupkom želi presuditi ponovno“, veli Puljić. Kaptol se uglavnom složio s tim ocjenama. Pomoćni će zagrebački biskup Mijo Gorski reći da mu je promjena naziva dosadašnje Šarićeve ulice čudna i Puljićevu intervenciju pozdravlja.
Veličanje Pavelića
Nećemo sada o tome kojim to pravom biskup iz susjedne Bosne i Hercegovine blati vlast u Zagrebu i docira o tome kako bi se zagrebačke ulice trebale nazivati. Možda Šarić, kako to ističe Puljić, ima nekih crkvenih zasluga, kao prevoditelj Biblije i graditelj crkve na Marindvoru u Sarajevu. Ali je nesporno da se istodobno gorljivo bavio veličanjem ustaškog režima i posebno Ante Pavelića. Kako se Biblija sparuje s glorificiranjem u zločinu ogrezle NDH ovoga se puta nemamo vremena baviti. Tvrde su, međutim, činjenice da je biskup Šarić spjevao himničnu ‘’Odu poglavniku’’, u kojoj Pavelića naziva „ustašom divnim“ koji radi za Hrvatsku, a „protiv Židova koji sve blago imađaše… Koji htjedoše prodati naše duše… Bijedni izdajice“. Ustaškim se režimom, koji je uključivao rasne zakone, ubojstva i logore, biskup oduševljavao. Umjesto zauzimanja za ljude koje je ustaška vlast progonila, Šarić je nastupao kao žestoki antisemit i pobornik nasilnog pokrštavanja Srba, opravdavajući likvidacije za NDH nepoželjnih etničkih skupina. U pismu ministru Andriji Artukoviću 1942. predlaže kome bi se oduzeta židovska imovina trebala prepustiti. U jednom tekstu tvrdi da je Bog odlučio djelovati preko vojnih zapovjednika predvođenih Hitlerom te će se ubuduće „propovijedi slušati uz pomoć topova, mitraljeza, tenkova i bombardera“.
Novoizabrani predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević u svom prvom obraćanju javnosti najavljuje borbu protiv ‘ekstremno lijeve sekte koja više od četiri godine upravlja Zagrebom’. Ali, ekstremne, pa čak ni radikalizirane ljevice u Hrvatskoj nema, dok ekstremne, proustaške desnice itekako ima
To za biskupa Puljića, valjda, znači „misliti hrvatski“. Svojom intervencijom Ekselencija se predstavila kao hvalitelj hvalitelja ustašije. Teolog Mario Trifunović tim povodom piše da Katolička crkva na našim prostorima sve više gubi na vjerodostojnosti, a ponajviše onda kada zastupa povijesni revizionizam, poput Puljića, kojemu se, kaže, ne sviđa uklanjanje imena ustaških simpatizera, ali mu se sviđa Šarićeva javna i otvorena adoracija NDH i poglavnika Pavelića. Šarićevo djelovanje Trifunović naziva izdajom kršćanske poruke ljubavi i milosrđa. Puljićev je pokušaj obrane prethodnika samo ekstenzija moralnog potonuća dijela crkvenih velikodostojnika iz vremena Drugog svjetskog rata. Strašno je da taj sotonski diskurs ponavljaju. Da je dio prelata i danas spreman relativizirati ustaške zločine i rehabilitirati ustaški režim.
Revizija povijesti
Najnovije je poglavlje tog master-plana revizije povijesti u korist nacifašističke NDH organiziranje skupa o Jasenovcu, na kojem će se u organizaciji dvije jedva postojeće desničarske stranke, DOMiNO-a i Hrvatskih suverenista, a pod krinkom „znanstvenog pristupa istraživanju žrtava“ pokušati umanjiti ili negirati u tom logoru, hrvatskoj verziji Auschwitza, počinjeni zločini. Jasno je to iz liste pozvanih kojom dominiraju dva lika koji već godinama negiraju zločinački karakter NDH i masovna ubojstva u Jasenovcu. Jasno je to i iz izjave jednog od jurišnika proustaške rekonkviste, Igora Peternela, da je „Hrvatska godinama talac prenapuhanih brojki o Jasenovcu“. Pa će ih oni, valjda, pokušati reducirati. Prepravljanje se povijesti gura pod egidom Ustavom garantiranih sloboda mišljenja i govora. Svatko ima pravo iznijeti svoje stavove, u ratu smo se, kaže Mario Radić, šef stranke DOMiNO, borili za slobodu govora.
Ali sloboda bi govora morala podrazumijevati odgovornost prema činjenicama. Ne može biti izgovor za njihovo poricanje. Pogotovo ako se prakticira u državnom parlamentu. Nije prvi put da se u Hrvatskoj organiziraju revizionistički skupovi. Ali dovođenje takvog formata u hrvatski Sabor – ako nas sjećanje ne vara – svojevrsni je presedan. Posebno je skandalozno da vladajući HDZ takvoj operaciji pranja NDH zapravo pruža tihu potporu. Jandroković faktički asistira: izjavom da nema namjeru igrati ulogu cenzora zapravo omogućava da se Sabor iskoristi kao pozornica za proustaško tamburanje o Jasenovcu. Ako već nije svjestan štete koju će takav skup imati po Hrvatsku, morao bi barem čuvati ugled institucije kojoj je na čelu.
Eskalacija desničarenja garnirana je otvorenim pozivima na nasilje. Na zgradama u kojima žive neki Plenkovićevoj vlasti nemili novinari i književnici s međunarodnom reputacijom osvanuli su prijeteći grafiti. Proustaški Hrvatski tjednik na naslovnici objavljuje sliku ključne trojke iz Možemo!, Tomaševića, Sandre Benčić i Ivane Kekin, s otvorenim pozivom na linč. Pod naslovom „Ovo su ubojice hrvatskih velikana u Zagrebu“ prizivaju hajku zbog preimenovanja četiri zagrebačke, dosad ustašoidima posvećene ulice. Nije se čulo da bi policija ili DORH reagirali. Vladajući Domovinski pokret traži otkaz, zatvor ili izgon iz Hrvatske Dejana Jovića. Falsificirajući njegove izjave imputiraju da je Oluju nazvao genocidnom i djecu, tvrde, uči da mrze hrvatsku državu. Međutim, zagrebački je Fakultet političkih znanosti stao iza svog profesora, ističući da podržavaju „slobodu mišljenja, izražavanja i istraživanja kao temeljne akademske vrijednosti koje moraju biti zaštićene od političkih i drugih pritisaka“. Sada će ovi iz DP-a, uglavnom diplomirani fiskulturnici i slično profilirane intelektualne gromade, vjerojatno udariti po fakultetu. Tomaševićevu najavu da neće odobriti nastupe onih koji se služe protuustavnim pozdravom ZDS, pri čemu se zagrebački gradonačelnik pozvao na slična pravila UEFA-e za sportske događaje, žestoko su napali iz HDZ-a, postavljajući se kao svojevrsni Thompsonov bedem ljubavi. Tako se dubrovački gradonačelnik Mato Franković, koji voli koketirati sa ZDS-om, obrušio na Tomaševića jer je lani Lepa Brena u zagrebačkoj Areni pjevala svoju ‘’Jugoslavenku’’ baš na Dan dubrovačkih branitelja. Kao da joj je Tomašević određivao repertoar. Osim toga, skoro svakoga je dana u Hrvatskoj neka braniteljska obljetnica što bi, po karikaturalnom Frankovićevu tumačenju, estradu obavezivalo da svoje nastupe konstantno po njima porihtava.
Skretanje udesno
Pitanje je zašto u poplavi ljutog desničarenja HDZ vodi kampanju protiv nepostojeće, potpuno izmišljene ekstremne ljevice. Za ljutu desnicu znamo. Jugoslavija i komunizam u njihovim glavama žive vječno jer im trebaju kao vazda dežurni neprijatelji. Antijugoslavenska je i antikomunistička paranoja jedini program koji su oni kadri smisliti. Ali HDZ-ovo preuzimanje desničarskog diskursa, optužbe o projugoslavenskoj ljevici, kao da su prepisane iz svojedobnog Karamarkova antikomunističkog, a zapravo proendehazijskog manifesta. Plenković je sa svojom strankom skrenuo udesno. Ali javnosti još pokušava prodati priču da se čvrsto drži političkog centra. Da je on sa svojom strankom brana i jedini razuman izbor između dva ekstrema. Pakira ljevici jer se sam desničarski presložio. Vlastitim je odlukama otvorio vrata proustaškoj radikalizaciji koja je u posljednje vrijeme prokuljala Hrvatskom.
