Linija života: Zločinačka, drugi put

Naša je poruka jasna: dosta je korupcije – naglašenim je rezolutnim gardom Andrej Plenković komentirao hapšenje nekoliko kapitalaca iz svoga stranačkog jata, skupine šefova državnih poduzeća i visokorangiranih dužnosnika iz dvaju važnih ministarstava. Prave zločinačke organizacije, formirane, čini se, oko HDZ-ove stranačke princeze Josipe Rimac. Iz premijerove bi se izjave moglo zaključiti da se akcija Uskoka u aferi vjetroelektrane odvijala uz njegov blagoslov. Samo je pitanje kada je to Plenković zaključio da mu je dosta korupcije. Mjesec dana pred izbore!

Premijer će, doduše, tvrditi da je politika njega osobno, njegove Vlade i njegove stranke, Hrvatske demokratske zajednice, doslovce, „stalna, kontinuirana i beskompromisna borba protiv korupcije“. Na što se svekolika javnost grohotom mogla nasmijati. Njihova je politika upravo posve suprotna. Plenkovićev mandat ostat će obilježen i ponovnim cvjetanjem korupcije. Cvjetanjem jer lopovluk opet dobiva sistemski karakter. Jer se ne događa negdje rubno, nego gotovo u samom srcu vlasti. I zato što je hobotnica postala ne samo sveprisutna, nego i prilično javna, golim okom posve vidljiva, izišla iz ilegale. Hrvatska s punim pravom nosi neslavan naslov jedne od najkorumpiranijih država Europe. Treba li više uopće podsjećati na tvrdu činjenicu da je zbog afera povezanih sa zloupotrebom funkcije, trgovinom utjecajem, miksanjem državnog interesa i privatne imovine, općenito vrlo mutnim poslovima, iz aktualne vlade moralo otići desetak ministara. Međutim, iz vlasti nisu ispraćeni s osudom, nego ih je premijer branio skoro do posljednjeg daha. S velikom su pažnjom, bez pravosudnog inkomodiranja, preseljeni u Sabor, s perspektivom da se ponovno nađu na izbornim listama.

Moćna i zaštićena

Transkripti koji ovih dana cure u medije pokazuju da se Josipa Rimac očito osjećala moćnom i vrlo zaštićenom. Iz prethodnih se skandala, od kojih neke vuče još iz vremena svoga gradonačelnikovanja Kninom, izvukla bez ozbiljnih posljedica. Ceh su njenih apetita platili podređeni. Ne čudi ako se takva osoba nađe u Remetincu. Čudi što se, unatoč kompromitiranosti, našla u Vladi, na mjestu državne tajnice. Čak je trebala voditi posao pisanja novog zakona o sprečavanju sukoba interesa, svojevrsnom institutu protukorupcijskog djelovanja.

Aktualni premijer nikako se ne može oprati od činjenice da je upravo on političku korupciju učinio vezivnim tkivom svoje vladajuće koalicije. Prije njega kupovanja i pretrčavanja zastupnika bila su pojedinačna. U njegovu mandatu prljava se politička trgovina faktički legalizira kao sredstvo prepravljanja izbornih rezultata i instrument prevare birača. Ništa u tome ne mijenja okolnost da je uzeo samo ono što se nudilo. Žaoku predsjednika Republike o HDZ-ovoj žeton-većini ne može otpisati porukom neka pogleda vlastito kadrovsko nasljeđe. Nesporno je da Plenkovićevoj vlasti opstanak osiguravaju nekadašnje Milanovićeve uzdanice. Jedni su se prodavali, drugi su kupovali, odgovornost i sramota u najmanju su ruku zajednički. Svojom koalicijom s HNS-om, strankom koja je bezočno prevarila vlastite glasače, i paktom s brojnim sudskim procesima izbušenim Milanom Bandićem – koji svoje saborske zastupnike nije dobio na izborima, nego ih je uglavnom dovukao sa SDP-ova otpada, gdje je pokupio i neke Milanovićeve kapitalce, potpredsjednicu stranke ili šefa kabineta – dakle, takvim toksičnim savezima premijer precizno definira i vlastiti stav prema političkoj korupciji.

Plenković kao prvoborac

Dobro, svatko bi se na mjestu Andreja Plenkovića, suočen s hapšenjem moćne gomilice iz svojih struktura vlasti, osumnjičene, zasad, za kriminalno trgovanje utjecajem, pokušao distancirati. Ali tvrdeći da s njihovim mutnim poslovima nema ništa, premijer poseže i za nekim posve bizarnim argumentima. Ne samo da se predstavlja kao prvoborac u ratu protiv korupcije, nego će reći da s izborom Josipe Rimac na položaj državne tajnice uopće nije pogriješio jer djela koja joj se stavljaju na teret nemaju veze s njenim radnim mjestom. Premda je upravo suprotno. Moć koja proizlazi iz povjerene joj funkcije gospođa je iskoristila za kriminalne poslove. Da nije postala dio Vlade, njen bi politički utjecaj, pa onda i kapacitet pritiska i pogodovanja, sigurno bio mnogo, mnogo skromniji. Plenkoviću se zato kao osnovni problem može pokazati nimalo iznenađujuća reakcija javnosti, koja prošlotjednu rundu hapšenja uglavnom doživljava kao predizborni manevar kojim vladajući sami sebi pumpaju rejting, a od kojeg – iskustvo uči! – na koncu ništa neće biti. Stari je trik da vlast pred izbore počne ordinirati s maricama i zatvore napuni lopovima. Ali taj dribling u ovom slučaju, međutim, ne funkcionira. Kako su se u mreži Uskoka našli članovi vladajuće stranke, željeni će efekt izostati.

Osim ako afera dobije nastavak. Ako se počnu izvlačiti slojevi dublji od ovih koji se sada problematiziraju i istražuju, a mogu se ticati političkih baja mnogo većih od Josipe Rimac. I ne samo na HDZ-ovoj strani. Priče oko vjetroparka Krš-Pađene počele su prije više od desetak godina, još u vrijeme vlasti Ive Sanadera. Od tada do danas svaka im je vlada išla na ruku, različitim, uglavnom spornim pogodovanjima. Oko tog su se projekta vrtjele ogromne pare, prema kojima se 45 tisuća eura, koliko je navodno izvukla netom pala HDZ-ova zvjezdica, čine kao pravo kokošarenje. Hoće li sada, nakon što je afera otvorena, Uskok krenuti i prema onima koji su vlasnike vjetroturbina u vrlo sumnjivim okolnostima znali častiti uvjetima poslovanja koji su garantirali zaradu mjerenu u stotinama milijuna kuna? Ili će HDZ-ovi igrači u DORH-u i pravosuđu istragu ograničiti na kikiriki-korupciju recentnih uhićenika, što praktički znači nediranje u pozicije premijera i ministara, bivših i sadašnjih?

Hapšenje ove, male zločinačke organizacije moglo bi ipak odgovarati Andreju Plenkoviću jer miče fokus javnosti s jednog drugog slučaja, po njega potencijalno mnogo veće razorne moći. Slučaja koji se ne tiče neke državne tajnice, nego premijera osobno. U kojem se ne radi o lopovluku od nekoliko desetaka ili stotina tisuća eura, nego se trguje nacionalnim interesima. Slučajno ili ne, ali Josipa Rimac pronašla je bubu u svom autu i tako isprovocirala vlastito brže-bolje hapšenje baš nekako u vrijeme Nacionalova prošlotjednog otkrića da je aktualna vlast poskrivećki prije skoro dvije godine odobrila izvoz hrvatske nafte u Mađarsku. Potpuno konsternirana, hrvatska javnost burno reagira. Potežu se optužbe o nacionalnoj izdaji. Premijer koji je prije tri godine tvrdio da će vratiti Inu u hrvatske ruke, mandat okončava prešutnim pristankom na gašenje sisačke rafinerije i transferom domaće nafte za potrebe MOL-a. Tako Andrej Plenković realizira svoja svečana obećanja. Nije novost da od ponovnog preuzimanja Ine nema ništa. Ali je njegov potpuno ignorantski odnos prema vitalnim energetskim interesima države ipak iznenađujući. I najgore su crne slutnje uspjeli nadmašiti. Ostajući u brazdi, na tragu Ive Sanadera. Gdje nekadašnji premijer, sada stanovnik Remetinca, stade, sadašnji će produžiti. Onaj je upravljanje Inom izručio Mađarima, pod okolnostima kojima se već godinama bavi hrvatsko pravosuđe. Ovaj na istu adresu sada šalje i hrvatsku naftu.

Premijerov miljenik Ćorić

Operaciju formalno potpisuje ministar Tomislav Ćorić, Plenkovićev miljenik, koji je u predstojećoj izbornoj kampanji trebao figurirati kao jedna od ključnih HDZ-ovih novih političkih zvijezda. Na ovom se slučaju, međutim, žestoko izblamirao. Prvo tvrdeći da aranžman koristi Ininim i hrvatskim interesima, ali računicu nije znao pokazati. Nije znao čak ni cijenu po kojoj nafta odlazi preko granice. Potom pokazujući da ne zna neke elementarne činjenice o poslovanju Ine i općenito funkcioniranju svog resora, ali zna što novinari komentiraju u svojim zatvorenim grupama. Bježeći od neugodnih pitanja petljao je i arogantno insinuirao, što je čak i bahati premijer ocijenio neprimjerenim i pretjeranim. Ispričao se, ali javnost još nije dobila objašnjenje njegova pristanka da se hrvatska nafta usmjeri prema MOL-ovim rafinerijama. Odluka koju ministar bez znanja i odobrenja Andreja Plenkovića sigurno nije mogao donijeti. A ovome bi, naravno, odgovaralo da se ta tema u faktički već započetoj izbornoj kampanji ne eksploatira. Bolje da se javnost bavi gramzivom, statusnih simbola vazda gladnom Josipom Rimac, nego Vladom koja je, kako kaže Josip Budimir, odlukom o Ini pokazala svoju odanost nacionalnim interesima, ali ne hrvatske nego mađarske države.

Plenkovićeve riječi da vodi stalnu, kontinuiranu i beskompromisnu borbu protiv korupcije zvuče danas poput davne Sanaderove izjave, iz 2007., kada je nakon uhićenja vrhuške Hrvatskog fonda za privatizaciju, a nekoliko mjeseci prije izbora, sa stranačkog sabora gromoglasno poslao poruku „svima koji se služe nečasnim radnjama, da lupeži i kriminalci, oni koji daju ili primaju mito, neće više mirno spavati“. Nažalost, vrijeme je pokazalo da se najglasniji izvikivači antikorupcijskih parola znaju pojaviti u ulozi šefova zločinačkih organizacija. Andrej Plenković slovi kao pošten čovjek. Uskoku se sigurno neće dogoditi deja vu situacija: neće morati iz njegova stana iznositi slike i umjetničko blago sumnjiva porijekla. Ali Vlada mu je zbog suspektnih tipova konac mandata dočekala doslovce desetkovana, ispražnjena od odabranika s kojima je bio krenuo. Svojedobno hapšenje Ive Sanadera hrvatska je javnost pozdravila kao znak početka borbe protiv korupcije. Uhićenje Josipe Rimac ne proizvodi nikakvu moralnu euforiju. Proizvodi cinizam. U bajku da je pravda možda spora, ali je i dostižna, čini se da ovdje više nitko ne vjeruje.