U prostornovremenskim koordinatama Slavonskog Broda lipe cvatu u lipnju drvoredno u Širokoj, Gundulićevoj, Štamparevoj, Nazorovoj... a one usamljene pored mnogih kuća. Njihovo periodično ponavljanje vlastitih zakona trajanja i rasta u velikom sustavu prirode, ujedno su dio ljudske periodike koja je prepuna takvih značenja i hvatišta. Mi nismo dio njihove.

Cvate ovo sveto slavensko drvo upravo ovih dana, neštedimice rasprostirući svoj miris po cijelom gradu. Maštovitiji uživatelji u njegovoj opojnosti povezuju ga s mitološkim drevnim vremenima i mjestima u kojima su prebivali i zaštitu tražili stari Slaveni idolopoklonici šuma u kojima su s cvjetokitnih lipa skupljali med.
Kad Ovidije, u Metamorfozama, priča o Philomenu i Baukidi koji su, zbog toga što su znali ugostiti Zeusa i Hermesa u običnom ljudskom obličju, od bogova ishodili povlasticu da umru u sitom trenu, opisuje dva stabla što, nakon njihove smrti, sjenom zaštićuje Zeusovo svetište koje su oni čuvali: to su hrast i lipa, znak nježne vjernosti.

Dok sjedimo u Širokoj prisjećam se da sam za lipu prvi put čuo kad je susjed, klinac nešto stariji od mene, pao s krošnje na koju se popeo nabrati cvijetove za čaj. Pao je i slomio ruku. Kada bi se cvijetovi pretvorili u tvrde zelene kuglice koristili smo ih kao municiju za puhaljke od nekog šupljeg korova koji je rastao uz Glogovicu. Gađali smo se u pravim klinačkim ratničkim igrama.
Lipe cvatu sve je isto kao lani, kao što kaže Dugme, ali sad igraju se djeca, neki novi Balaševićevi klinci.