Krk bez krkana I
Krk bez krkana II
Vrijeme se stabiliziralo. Ritam odmora je uhvaćen. Jutarnji footing, sklekovi, trbušnjaci, dok ostali spavaju. Pri povratku tuširanje i kavica sa najdražom. Budući da sam se pomirio sa činjenicom da sigurno neću naći četvoricu za picigin niti trojicu za belot zadovoljio bi se sa dvojicom i partijom preferansa od 300 sa 3 refe. No, i to je ovdje nemoguće. Eventualno neki smrtnik/ca koji „zna tablića“, a to mogu i sa ženom. Glavno mi je zadovoljstvo samostalni odlazak „u spizu“ u ranim prijepodnevnim satima, jer primjenjujemo način ljetovanja koji je patentiran na Malom Lošinju prije skoro 30 godina. Oko 11,00 sati kolektivno „nahranimo magarce“, odnosno odradimo doručak, ručak i prijepodnevnu marendu u jednom potezu i uputimo se na plažu s dovoljnim količinama tekućine, voća i grickalica gdje boravimo cijeli dan. Pri povratku između 18 i19 sati odrađujemo ručak, večeru i poslijepodnevnu marendu u drugom potezu. Za objed smo podjeljeni u dvije grupe. Druga grupa jede ostatke onih iz prve grupe, a prva grupa jede ostatke od jučer. Bilo bi idealno da se djeca nisu sprijateljila sa susjedskim psima. Uz to navukli su i neke mačketine (tri komada) i, vjerovali ili ne, pronađoše prave pravcate kokoši kao da su u Jarugama ili Crnom selu, a ne na Jadranskom moru. Čim se okrenem maznu mi hrenovku, faširku ili krmenadlu i hrane živad.
Upravo na jednom takvom jutarnjem solo izlasku u šoping produžio sam do Malinske i uz SN i coffee macchiato susrećem istinskog krkana kojega se ne bi postidio ni Slavonski Brod. Neki Albanski poslovni čovjek na očigled stotinjak turista i mještana počeo je krvnički mlatiti dijete od 4-5 godina zbog banalne gluposti. Uzjebaše se ljudi. Pojedinci okreću glave, neki zapomažu, a jedna hrabra žena pokušava otrgnuti luđaku dijete iz ruku. Ali, jebi ga, dijete je njegovo, kažu mještani, i samo on ima pravo da ga tuče, a izgleda da to čini redovito dok je i policija imala posla. Još uvijek nisam načistu da li je bolje što to jutro nisam poveo svoju djecu da vide nemili događaj kako bi ih mogao upozoriti kad pretjeraju u nestašlucima. Stari ljudi su govorili da je batina iz raja izašla. Na svu sreću toga se danas pridržavaju još samo na Krku gdje dominiraju poslovni ljudi koji su sa Kosova, Metohije, Albanije i Makedonije preko zagrebačke Dubrave stigli na otok te preuzeli primat u proizvodnji kiflji, sljadoleda, koljača, prodaji zljata i modnih kreacija renomiranih talijanskih dizajnera po vrlo popularnim cijenama, mada pojedinci tvrde da to nisu sve originali. Čisto sumnjam. Jedino što kod njih zna biti falsifikat su novčanice od 100 kuna. Imaju neke čudne koje su gotovo identične pravima samo im nedostaju vodeni žigovi i vrlo rado će vam ih uvaliti ukoliko niste oprezni. U posljednje vrijeme biznis su razgranali i na likovnu umjetnost pa nude originalne Klovićeve minijature u raznim bojama za razliku od njihovih djedova koji su poslovna carstva i biznise izgradili zahvaljujući isključivo bijelom. Danas od bijeloga ima samo vanilija i stracciatela. Ne znam zašto ove trgovce, prodavače i ugostitelje mnogi nazivaju mafijašima. Oni samo rade posao po sistemu: svaka roba ima svoga kupca.
Malinske mi je dosta za narednih 10 godina, Bašku sam izgustirao davno, Kornić i Vrbnik zanimljivi su mi samo u proljeće. Brođana nema baš mnogo, ili su dobro posakrivani. Tu i tamo naleti netko kojega znam na „Dobar dan – dobar dan“ i koji mi nije ništa skrivio. Volim sretati „krupne zverke“ kojima ljetovanje ne plaća stari Mrke nego sisaju iz proračuna. No takvih je sve manje na Jadranskim otocima, jer im je jeftinije na Balearima ili Kanarima, a i manja im je mogućnost da će sresti nekoga sa brodskih portala da ih podjebava. Posljednja šansa da nekome pokvarim odmor je u Omišlju, ali tamo se upućujemo jer djeca žele igrati mini golf kod Adriatica, žena želi sresti od zaovine jetrve kolegicu u Delfinu, a meni su obećali platiti pizzu u restoranu proslavljenog boksačkog šampiona Šivolije.
Unatoč tome što je proveden ugodan dan ljetovanje lagano odlazi u krivom smjeru. 11. kolovoza još dva smrtna slučaja. Glumac Robin Williams nađen je mrtav pod nerazjašnjenim okolnostima. Njega ću još nekako i preboljeti, jer je imao novca, petljao s ženama i s drogama, a zahvaljujući poslu kojim se bavio ostati će gotovo besmrtan, jer je snimio desetke kvalitetnih uloga koje će gledati još mnoge generacije. Iako se naživio 20 godina više od Williamsa mnogo mi je žalije Hajdukovog veterana Vladimira Beare o kojem ostaje mnogo manje video zapisa jer u doba kada je nastupao kamera gotovo da nije ni bilo. Ježim se dok pišem ove rečenice, jer iako ga u Hajduku nisu cijenili za života adekvatno njegovim zaslugama priređen mu je veličanstven oproštaj. O Beari će živjeti legenda. Prenosili su je stariji ljubitelji nogometa i navijači Hajduka, a mi mlađi smo slušali. Ako treba i sto puta. Danas klinci nemaju vremena za slušati o branjenju jedanaesteraca, (ne)postavljanju živog zida, hvatanju i boksanju lopte, Hajduku, Zvezdi, Jugi, sportskoj i životnoj nepravdi. Zanimljivije je virtualno tržiti sa golmanima raznih nacionalnosti poput hercegovačkih tajkuna, talijanskih matorih pohotnika i perveznjaka ili kakvog arapskog šeika koji mogu kupiti sve, ali ne mogu zaleći na posljedni počinak umotani u Hajdukovu zastavu jer je to privilegija najvećih ( „kada umren umotan u bilo...). A, Beara je bio najveći.
to be continued
