Odluke američkog Vrhovnog suda proteklih su dana ušle u fokus svjetske političke javnosti. Pored one široko raspravljane o ukidanju ustavne zaštite za prekid trudnoće, Vrhovni sud je donio i odluku koja prilično otežava borbu protiv klimatskih promjena. Ta je odluka, barem u našem kontekstu, prošla ispod radara, a njom se ograničavaju kapaciteti tamošnje Agencije za zaštitu okoliša u reguliranju emisija štetnih tvari elektrana na ugljen. Obje su odluke u fokus diskusija stavile političku ulogu pravosuđa u oblikovanju naše budućnosti i naših života. S obzirom na različita politička uređenja i tradicije uloge pravosuđa variraju od države do države, ali naglašeniji utjecaj pravosuđa evidentiran je diljem takozvanog zapadnog svijeta.
U Njemačkoj smo, na primjer, u posljednjih nekoliko godina svjedočili znakovitim odlukama. Prije dvije godine je Savezni ustavni sud donio odluku kojom kupovinu državnih obveznica zemalja članica u izvedbi Europske centralne banke proglašava neustavnima, a godinu kasnije isti je sud neustavnim proglasio berlinsku odluku zamrzavanje visine rente. U Hrvatskoj pak Ustavni sud u posljednje vrijeme služi kao Vladin alat za zaustavljanje referendumskih inicijativa (ekstremne) desnice. Bez obzira na politički sadržaj tih inicijativa, djelovanje i objašnjenja odluka Ustavnog suda ugrožavaja demokratski potencijal referendumskog organiziranja. Sudovi, dakle, kreiraju ili ograničavaju politike u priličnoj mjeri, a ljevica i desnica se, prema uočenim trendovima, na različite načine odnose prema pravosuđu kao političkom alatu. Desnica je pritom puno uspješnija.
Vrlo lako se može uočiti razlika u pristupu. Desnica naprosto sudove tretira kao političku instituciju, a ljevica gotovo kao religijsku. Kada desnica nastoji iskoristiti sudove za vlastite političke interese ona krene u svojevrstan marš kroz institucije. Kao što je Dora Levačić opisala na ovim stranicama u petak, desnica se ne usteže od pravosudnog aktivizma. Na djelu je dugogodišnji razrađeni plan instaliranja svojih ljudi u pravosudne institucije koji će donijeti “prave” odluke bez obzira na prevladavajuće društvene stavove o temi. Drugim riječima, desnica koristi institucije, pa i one pravosudne, kao teren političke borbe. Ljevica pak sudove koriste kao svojevrsne vanzemaljske institucije koje će donositi pravedne i neutralne odluke neokaljane konkretnim političkim interesima. Poznati su i našem kontekstu brojni primjeri vjere u međunarodne sudske institucije koje će zaobići lokalni politički mulj i isporučiti pravdu. Problematičnost oslanjanja ljevice na sudove, kao što smo ovdje nedavno pisali, uvjetovana je i povijesnim razlozima u kontekstu manjka sindikalnih, stranačkih ili civilnodruštvenih poluga za ostvarivanje demokratskih političkih pobjeda.
Pored samih “proaktivnih” taktika korištenja pravosuđa, desnica i ljevica različito reagiraju na taktike suprotnog tabora. Desnica će u slučaju pravosudnih odluka sklonih široko shvaćenoj ljevici – što u ovom slučaju uključuje čak i Andreja Plenkovića – odmah aktivirati narativ o sabotiranju volje naroda u režiji “elita”. I sam poraz će, dakle, vrlo lako pretvoriti u barem kratkoročnu političku pobjedu. Ljevica će sudske odluke u korist desnice uglavnom tretirati kao “nepoštenu” igru i optuživati za korupciju i sukobe interesa, usmjerujući pritom apele na nekakve nepostojeće božice pravde ili slične nadpolitičke entitete i figure koje bi svi trebali poštivati. Pritom uglavnom zaboravlja da su ti nadpolitički entiteti stvarani političkim borbama i da se njihov nadpolitički status vrlo lako opoziva konkretnim političkim akcijama. Ljevica se u tim situacijama često nalazi na istoj argumentacijskoj strani s kapitalom i njegovim političkim i pravosudnim predstavnicima koji nastoje sudske odluke legitimirati ili opozvati nadpolitičkom institucijom tržišta.
Posrijedi je problem koji nije samo ograničen na “pravosudni sektor”. Ljevica brojne institucije tretira kao nadpolitičke i kladi se na svojevrsni dosluh sa sakraliziranim civilizacijskim tekovinama koje će joj donijeti prednost u okršaju s desnicom u koaliciji s korumpiranim ili zavedenim narodom. Nema ništa sporno u tome da se bori za neutralnost i političku neovisnost određenih institucija, ali ima puno toga naivnog u tome da se toj borbi ne pristupa politički nego religijski. Nema ništa sporno u zalaganju za meritokraciju, ali ima puno toga naivnog u tome da meritokraciju tretiramo kao danu u klasnom društvu. Nema ništa sporno u borbi protiv klijentelizma i nepotizma, ali ima puno toga naivnog ako klijentelizam i nepotizam ne shvaćamo kao jedan od način obrane od hirova i neizvjesnosti tržišta. Nema ništa sporno u tome ako smatrate da desnica neovlašteno i nedemokratski upravlja institucijama, ali ima puno toga naivnog u tome ako mislite da će se to promijeniti apelom božici pravde, a ne organiziranjem naroda u realizaciji vlastitih interesa. Pitanje pobačaja je prikladan teren za promjenu paradigme. Naime, narod je većinski za zakonski zajamčen i dostupan pobačaj.
