Pogubna bi bila podjela odgovornosti prema kojoj bi SDP preuzeo ekonomiju i državne resore, a Možemo! vrijednosti, okoliš i identitetske teme
„Daj prioni, stisni šake
Nek se znoji star i mlad
Nek nas vide naše bake
Da nam živi, živi rad“
Ivan Kušan
‘Ne možemo ostati država koja isključivo živi od uvoza.“ To je mogla biti vijest sa skupa SDP-a iz Tuheljskih Toplica. Nije. Vijest su postale razlike s Možemo, najava koalicijskog sporazuma i nagađanja o Milanovićevu povratku u stranačku arenu. Dok je SDP govorio o institucijama, zdravstvu, stanovanju, hrani, energiji i gospodarstvu, sadržaj je nestao u koalicijskim kombinacijama. Milanović je sutradan svoj izlazak na parlamentarne izbore proglasio nemogućim. No time sadržaj Tuhelja nije oživio. Ima u tome medijske površnosti, no važnije je da stranka koja program ne uspije pretvoriti u politički događaj na kraju sama postane događaj. Politička neuvjerljivost postane vijest, program fusnota.
Razumne teme same ne čine lijevu politiku. Država može funkcionirati za privilegirane, gospodarstvo stvarati vrijednost koju oni koji je stvaraju ne vide, domaća proizvodnja počivati na subvenciji, niskoj plaći i političkoj zaštiti. Razvoj postaje lijeva politika tek kada čuva dostojanstvo rada, ograničava gospodarsku moć i odgovornost ne prebacuje na slabije. Zato nije važno samo što se obećava, nego kako, tko odlučuje, tko dobiva, tko gubi i čija se moć ograničava.
Današnja kakofonija oko SDP-a više je simptom no uzrok. Zatvoreni sastanci, neprepoznate poruke i nejasan odnos prema Možemo! otkrivaju organizaciju bez jasne slike društva kojem se obraća i vlastite uloge u njemu. Ima programe, no ne i društvenu koaliciju koja bi ih povezala. U Možemo! su jasnije imenovali klijentelizam, rentijerstvo, uništavanje industrije, ovisnost o trgovini i turizmu, nisku produktivnost, probleme rada i stanovanja. Lijevog sadržaja ima. Problem je tu što je politička prezentacija uža od programa. U urbanom, kulturno-liberalnom stilu teško se prepoznaju zaposlenik malog poduzeća, sezonac, obrtnik ili medicinska sestra. Zato je savez logičan. SDP-u trebaju politička svježina, generacijska energija i vjerodostojnost, Možemo! nacionalni doseg izvan velikih gradova. SDP ima volumen bez snage, Možemo! snagu bez volumena.
No svaki savez može uvezati slabosti jednako lako kao spojiti prednosti. SDP može tuđom svježinom nadomjestiti vlastitu obnovu. No ako mlađi kadrovi i ideje dolaze od koalicijskog partnera, čemu dirati lokalne hijerarhije, sigurne funkcije i red čekanja stranačkih insidera na položaj? Možemo! može dobiti doseg po cijeni svođenja na progresivni ukras starijega partnera. Pogubna bi bila podjela odgovornosti prema kojoj bi SDP preuzeo ekonomiju i državne resore, a Možemo! vrijednosti, okoliš i identitetske teme. Time bi učvrstili upravo ono što moraju razbiti, paradigmu SDP-a kao stranke funkcija i Možemo! kao stranku urbane savjesti.
Još nešto. SDP ne pregovara samo s mogućim partnerom, već i s političkim oblikom vlastite propuštene transformacije. Nije prije desetak godina samo propustio privući nekoliko ljudi koji danas vode Možemo, propustio je otvoriti se političkom ekosustavu iz kojega su potekli. Civilno društvo, borba za javni prostor, ekologija, antikorupcija, participacija, nova generacija ljevice ostali su izvan SDP-a. Umjesto konkurencije ideja, stranka je čuvala lokalne sinekure i funkciju kao nagradu za strpljivost. A kad položaj postane vodeća stranačka vrijednost, politika više nije odgovor na pitanje što treba promijeniti, već procedura kojom se utvrđuje tko je sljedeći na redu. Možemo! je, stoga, dokaz da se suvremena lijeva energija morala organizirati izvan SDP-a.
Središnje pitanje ipak jest što ljevica može biti nakon nestanka industrije. Hrvatska nije ostala bez industrije doslovno. Nestalo je industrijsko društvo koje je ljevici davalo radnika u velikom pogonu, snažan sindikat, organizaciju i razumljiv politički jezik. Industrija je uništena, reducirana ili preživjela u nišama. Poljoprivreda je razapeta između stvarnih proizvođača, uvoznih interesa i subvencijskog poduzetništva. Turizam je postao dogma, apartman oblik socijalne sigurnosti. Stanovanje pitanje nasljedstva. Uz snažan javni sektor i mnoštvo malih i srednjih poduzeća, dobili smo gospodarstvo u kojem se rad raspršio, a renta koncentrirala.
Pred ljevicom su danas četiri iskušenja. Može ostati socijaldemokracija urednijeg upravljanja. Isto društvo i ista ekonomija, urednije vođeni i s manje afera. Problemi ostaju, samo su manji. Može se povući i u urbano-zelenu i kulturno-liberalnu politiku čiji je program širi od društvenog dosega. Može, i to je opcija, kapital i dalje tumačiti jezikom industrijskog svijeta koji je nestao. Ili može, a to je jedino što bi trebala, pokušati stvoriti ono čega u nas nema, socijalno-republikansku ljevicu temeljenu na radu, stanovanju, proizvodnji, javnim službama i institucionalnoj jednakosti. Potonja ljevica radnika ne bi vidjela samo kao primatelja plaće ili naknade, već kao subjekt organiziranja, pregovaranja i sudjelovanja u odlučivanju. Ne bi ni malog poduzetnika unaprijed proglasila „klasnim neprijateljem“. On često nije oligarh, već netko tko se sa zaposlenima sudara sa sporom administracijom, neplaćanjem, monopolima i nejednakim pravilima. No, jasno, i malo poduzetništvo može živjeti od niskih plaća, neprijavljenog rada, subvencije ili lokalne veze. Stoga politička granica ne polazi od dobrih malih i zlih velikih poduzetnika. Već prolazi između ekonomije koja prihvaća konkurenciju, standarde rada i pravila te onu čija dobit proizlazi iz monopola, politički posredovane rente i privatizacije države.
Ljevica, stoga, mora reći i tko će izgubiti. Niz praznih i turističkih nekretnina ne smije imati isti porezni tretman kao dom. Zaštićene subvencije, koncesije i zajamčeni poslovi za vlast moraju prestati biti poslovni model. Monopoli moraju izgubiti dio rente, poslodavci dio jednostrane moći. A lokalni i stranački posrednici diskreciju kojom dijele dozvole, radna mjesta i javni novac. Javni sektor ne bi trebao biti samo bolje plaćen, već i odgovorniji. Bez onih koji gube privilegij nema preraspodjele moći. Bez toga ljevice nema.
U svemu tome nema moralno „čistog“ naroda koji samo čeka da ga netko pozove. Hrvatski građanin istodobno je žrtva, korisnik i aspirant rentijersko-klijentelističkog poretka. Prezire vezu kad je koristi drugi, traži je kad njemu treba. Žali se na apartmanizaciju, a sanja vlastiti apartman. Brani javne sustave, ali traži način da pred njima bude „jednakiji“. Zadatak ljevice nije naći moralno čiste ljude, već poštenje učiniti racionalnijim od snalaženja.
Poredak kakav Hrvatskoj treba ne nastaje moralnim lekcijama, već putem institucija. Klijentelizam živi u prostornim planovima, javnoj nabavi, subvencijama, upravnim vijećima, stranačkim imenovanjima. Kad su dozvola, koncesija i poznanstvo sigurniji put od inovacije i ulaganja u ljude, kapital odlazi prema renti. Država tada ne prati rentijersku ekonomiju. Ona je proizvodi. Hrvatski problem, jasno, nije odsutnost države, već njezina selektivna prisutnost. Jednima je prepreka, drugima servis, trećima plijen. Tko ima stranačkog ili kakvog posrednika, ima državu. Tko nema, udave ga procedurom.
Politika nije šminka kojom se „uređuje“ umorna stranačka organizacija. Ne nastaje u toplicama. Ni na zatvorenim savjetovanjima ili u restoranima u kojima se dogovaraju koalicijski omjeri. Ondje se mogu pisati programi, dogovoriti liste, rasporediti funkcije. No, politika nastaje kad se iz potreba rada, stanovanja, zdravstva, školstva i gospodarstva izvedu jasni prioriteti i potezi, pa se kaže čija će se moć ograničiti, a ljudi u tome prepoznaju vlastiti interes.
To jest razlika između ljevice i pristojnijeg upravljanja postojećim poretkom. Ciceron je znao da sloboda nije u tome da se pronađe pravedniji gospodar, već da gospodara nema. Ni hrvatski problem nije kako dobiti boljeg upravitelja sustava u kojem građanin ovisi o posredniku, radnik o poslodavčevoj volji, pacijent o privatnom zdravstvu, poduzetnik o dozvoli koja se drugome rješava telefonom. Zadatak politike nije uljepšati tu ovisnost, već je uklanjati.
SDP i Možemo! možda i mogu sastaviti koaliciju, osvojiti više mandata. Jednom možda i formirati vlast. No ljevica ne nastaje zbrajanjem organizacija, kadrova i programa. Nastat će tek kada se iz potreba društva oblikuju zajednički interesi, iz interesa politički sukob, a iz sukoba nova raspodjela moći. Bez toga, imat će sporazum, liste i funkcije. Možda i bolji poredak. Onaj koji manje zaudara. No ljevice biti neće.
