Preuzeto s portala autograf. Autor: Goran Gerovac
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist.
Sve ono što se nekad vezalo uz hrvatski nacionalni pokret treba ostaviti u 19. stoljeću, vremenu budnica i davorija, kojim nas još danas unesrećuju i dosadno trabunjaju oni što se vole smatrati političkom i analitičkom desnicom. Čuvajte se takvih.
Oni vam ne govore ono što je istina, nego govore ono što biste voljeli čuti. Oni su kapitalistički hipnotizeri što imaju zadatak uspavati vas, skretati pozornost na sporedne teme, kvazikonzervativizmom konzervirati postojeće stanje, ispaljivati bogougodne fraze za interes svjetovnih šefova. Pa to naplaćuju.
Njihova tragedija jest u tome ne samo da nisu autentični glasovi svog naroda, nego, naravno, nisu ni autentična desnica.
S druge strane nazovi ljevica zadovoljit će se s nekoliko doskočica iz područja opće političke kulture, poslušno fingirajući društvenu bipolarnost, nevješto skrivajući da i ona, kao i “desnica”, rokću nad istim koritom. Pamet ne može imati ideologiju niti ideologija može imati pamet.
Ipak, glasovi o kojima govorim pridonose monokromatskom svijetu bez alternative i uvjeravaju nas da je on baš takav. No, da postoji nešto što bi se moglo jasno i pošteno politički odrediti, nešto što bi tražilo izlaz, nudilo rješenje, proizvelo izbor svijetu bez izbora, onda bi to, po zdravoj logici, mogla jedino ljevica.
Pitanja koja bi danas trebalo istaknuti kao ona od posebnog nacionalnog interesa apsolutno su socijalna pitanja. Za “igre gladi” u Hrvatskoj nitko ne vidi epilog ni artikulaciju koja bi omogućila stavljanje interesa čovjeka, a ne interesa kolektiva (bilo nacionalnog što je magla, bilo korporativnog što je provalija) u prvi plan.
Počevši sa Zakonom o radu koji će štititi radnika, s obzirom na to da su to pitanja s najvećim nacionalnim nabojem. U stvari, bila bi kada bismo odlučili štititi svakog Hrvata kao građanina i činjenicu, a ne kako ga se štiti danas, kao potpunu fatamorganu.
Odavno je prošlo vrijeme da nacionalnom interesu pristupamo kao totemu, nečemu ekskluzivnom, kojem pristup imaju odabrani vračevi. Nacionalni interes posve je jasan, ali baš zbog toga ga se ne smije doticati jer bi ozbiljno bavljenje njime rušilo ustaljeni poredak u kojem, recimo, kakve li bedastoće, Udruga poslodavaca nastupa kao socijalni partner.
Ljudi s plaćama koje su više od sto tisuća kuna mjesečno trebali bi generirati socijalni razum i osjetljivost?! Prema kome?! Pa oni ni sami sebe, zbog novca koji im pleše pred očima, ne mogu sagledati realno, a kamoli da onima koji rade za njih imaju namjeru osigurati poštene plaće i uvjete za taj rad. Jedino što su uspjeli proizvesti svih ovih godina je svijet bez slobodne volje u kojem se izvrsno snalaze.
S druge strane, narod sve više traži artikulaciju svojih problema, glas koji će u njihovo ime viknuti, alternativu koja će otvarati izlaze. Od SDP-a je više ne očekuju pa su se u jednom trenutku okrenuli laburistima. Ovi su ih brže-bolje izdali, kao što će to vjerojatno napraviti i ORaH, jer svi oni u početku zvuče obećavajuće, ali svi stanu na frtalj ili na pola puta, nitko nema jaja ići do kraja.
Kada počnu kalkulirati, odreknu se prava na autentično transformiranje trenutka u kojem se živi loše u budućnost u kojoj bi se trebalo živjeti bolje. I ljudi to prepoznaju i bježe od njih. Dosta im je svijeta bez izlaza i pognutih glava u ime trobojnice.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj!
I za sve bivše Jugoslavije i za takvu Hrvatsku u kojoj se domoljublje određuje strahom i služi za ušutkavanje. Društvena apatija i jest zavladala zato što se strah od gladi uvukao u sve pore. A kada se pojavi ideja koja će rušiti taj poredak užasa i pokornosti, posve lakonski moći će ustvrditi: Ovih se dana osjećam tako domoljubno.
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist.
Sve ono što se nekad vezalo uz hrvatski nacionalni pokret treba ostaviti u 19. stoljeću, vremenu budnica i davorija, kojim nas još danas unesrećuju i dosadno trabunjaju oni što se vole smatrati političkom i analitičkom desnicom. Čuvajte se takvih.
Oni vam ne govore ono što je istina, nego govore ono što biste voljeli čuti. Oni su kapitalistički hipnotizeri što imaju zadatak uspavati vas, skretati pozornost na sporedne teme, kvazikonzervativizmom konzervirati postojeće stanje, ispaljivati bogougodne fraze za interes svjetovnih šefova. Pa to naplaćuju.
Njihova tragedija jest u tome ne samo da nisu autentični glasovi svog naroda, nego, naravno, nisu ni autentična desnica.
S druge strane nazovi ljevica zadovoljit će se s nekoliko doskočica iz područja opće političke kulture, poslušno fingirajući društvenu bipolarnost, nevješto skrivajući da i ona, kao i “desnica”, rokću nad istim koritom. Pamet ne može imati ideologiju niti ideologija može imati pamet.
Ipak, glasovi o kojima govorim pridonose monokromatskom svijetu bez alternative i uvjeravaju nas da je on baš takav. No, da postoji nešto što bi se moglo jasno i pošteno politički odrediti, nešto što bi tražilo izlaz, nudilo rješenje, proizvelo izbor svijetu bez izbora, onda bi to, po zdravoj logici, mogla jedino ljevica.
Pitanja koja bi danas trebalo istaknuti kao ona od posebnog nacionalnog interesa apsolutno su socijalna pitanja. Za “igre gladi” u Hrvatskoj nitko ne vidi epilog ni artikulaciju koja bi omogućila stavljanje interesa čovjeka, a ne interesa kolektiva (bilo nacionalnog što je magla, bilo korporativnog što je provalija) u prvi plan.
Počevši sa Zakonom o radu koji će štititi radnika, s obzirom na to da su to pitanja s najvećim nacionalnim nabojem. U stvari, bila bi kada bismo odlučili štititi svakog Hrvata kao građanina i činjenicu, a ne kako ga se štiti danas, kao potpunu fatamorganu.
Odavno je prošlo vrijeme da nacionalnom interesu pristupamo kao totemu, nečemu ekskluzivnom, kojem pristup imaju odabrani vračevi. Nacionalni interes posve je jasan, ali baš zbog toga ga se ne smije doticati jer bi ozbiljno bavljenje njime rušilo ustaljeni poredak u kojem, recimo, kakve li bedastoće, Udruga poslodavaca nastupa kao socijalni partner.
Ljudi s plaćama koje su više od sto tisuća kuna mjesečno trebali bi generirati socijalni razum i osjetljivost?! Prema kome?! Pa oni ni sami sebe, zbog novca koji im pleše pred očima, ne mogu sagledati realno, a kamoli da onima koji rade za njih imaju namjeru osigurati poštene plaće i uvjete za taj rad. Jedino što su uspjeli proizvesti svih ovih godina je svijet bez slobodne volje u kojem se izvrsno snalaze.
S druge strane, narod sve više traži artikulaciju svojih problema, glas koji će u njihovo ime viknuti, alternativu koja će otvarati izlaze. Od SDP-a je više ne očekuju pa su se u jednom trenutku okrenuli laburistima. Ovi su ih brže-bolje izdali, kao što će to vjerojatno napraviti i ORaH, jer svi oni u početku zvuče obećavajuće, ali svi stanu na frtalj ili na pola puta, nitko nema jaja ići do kraja.
Kada počnu kalkulirati, odreknu se prava na autentično transformiranje trenutka u kojem se živi loše u budućnost u kojoj bi se trebalo živjeti bolje. I ljudi to prepoznaju i bježe od njih. Dosta im je svijeta bez izlaza i pognutih glava u ime trobojnice.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj!
I za sve bivše Jugoslavije i za takvu Hrvatsku u kojoj se domoljublje određuje strahom i služi za ušutkavanje. Društvena apatija i jest zavladala zato što se strah od gladi uvukao u sve pore. A kada se pojavi ideja koja će rušiti taj poredak užasa i pokornosti, posve lakonski moći će ustvrditi: Ovih se dana osjećam tako domoljubno.
