Turski reformator Kemal Ataturk rekao je kako je rješenje za probleme sa slobodom medija u još više slobode. S društvom nije ništa drugačije, već je navlas isto. Upravo se toga, daleko više nego zabrana, groze Batarelo i šaroliko društvo „klečavaca“. Oni znaju da je njihovo klečanje besmisleno sve dok mi stojimo uspravno. Svi mi koje bi vezali da mogu, a žene posebice
Ima li slobode za protivnike slobode?
Može i drugačije, ipak malo preciznije: ima li slobode bez slobode njenih protivnika ili je sloboda pravo da se njenim protivnicima istina pljune u lice, a njihova koljena ostave da neometano maltretiraju asfalt?
Danijela Dolenec, zamjenica gradonačelnika Zagreba, nedavno je u Briefingu „Jutarnjeg lista“ upitana treba li zabraniti molitvena klečanja u centru prijestolnice i odgovorila je da ne treba. Uz neophodan dodatak: „To nije molitva, nego vrsta retrogradnog aktivizma koji je diskriminatoran i mizogin. Ne očekujem da će doživjeti veći utjecaj u društvu“.
Zabrinuti građanin bi mogao upitati: „A što ako ipak doživi?“
Dolenec bi najbolje odgovorila protupitanjem: „Što ili tko garantira da neće, bez obzira na moguću zabranu?“.
Može, opet, i drugačije: ako, dakle, žene imaju - a moraju imati! - pravo na pobačaj, život u izvanbračnoj zajednici, slobodu odijevanja i razodijevanja, neobavezni ili predbračni seks, slobodu da sve što najbliže muško kaže prečuju ili ignoriraju, imaju li i neki dokoni muškarci pravo da se tome protive tako što će svake prve subote u mjesecu kleknuti na trotoar, stisnuti krunicu i izgledati kao da su na probi kazališne verzije „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“?
U teoriji puno toga lijepo zvuči pa, eto, i znamenita sentenca o tome kako nema slobode za protivnike slobode, najglasnije i, recimo tako, najvažnije izgovorena na suđenju u Nurnbergu gdje se, nakon Drugog svjetskog rata, Julius Streicher - izdavač nacističkog tjednika „Der Sturmer“ - pozvao na pravo na slobodu govora. Tamo, u njemačkoj sudnici, iskoristio ju je posljednji puta. Osuđen je i obješen što je, da se ne lažemo kada već nema prijeke potrebe, happy end u svom izvornom obliku.
Put od budale od mučenika tehnički je identičan onome od revolucionara do idola čiji se spomenik kočoperi na vidnom, svakako javnom mjestu. Može, još jednom, i drugačije: karikaturu retrogradnog aktiviste „koji je diskriminatoran i mizogin“ tehnikom represije se lako, jako i užasavajuće lako, pretvara u portret junaka koji se žrtvovao za ideale. Jednostavno i konačno kratko rečeno: zabrana klečanja bila bi kao zalijevanje korova. Malo truda, a šteta ogromna.
Danijela Dolenec, da ne bi bilo kakve zabune, niti strahuje od Batarelovih dječaka na betonu, niti im podilazi. Sasvim suprotno: jednom rečenicom od dvanaest riječi o njima je rekla sve što treba i reći i znati, otklonivši svaku mogućnost njihova pretvaranja u nešto značajnije i opasnije od ovoga što jesu.
Kada se prijavljuje javno okupljanje, bilo kada i bilo gdje u Hrvatskoj, treba u najbližoj policijskoj postaji ispuniti nekakav upitnik u kojem su pobrojani mogući razlozi okupljanja, računajući i pravo na izražavanje vjerskih i političkih stavova. Teolozi – oni hrabri, dakle njih malo – mogu objasniti je li davljenje krunice ispod guzice konja Josipa Jelačića izražavanje tih vjerskih stavova ili još jedan način povremene, puzajuće okupacije javnog prostora – kao što jeste – samo što njihovo tumačenje ne obvezuje nikoga.
Za političke protivnike Možemo je sve: i lezbijski sindikalizam i woke aktivizam i transrodni terorizam i titoizam iz faze staljinizma i ovo i ono. Što je veća lova kojom se financira retrogradni aktivizam „koji je diskriminatoran i mizogin“, to znaju i više riječi koje do jučer nisu bili u stanju polako pročitati pa ponoviti. Oni zapravo maštaju o tome da ih bude na tisuće, a sanjaju da će im upravo Možemo u Zagrebu asistirati zabranama koje će poslužiti za tranziciju dokonih konzervativaca u žrtve za slobodu čije će postojanje, kada bude zgodno, svesti na ime nogometnog kluba iz Tuzle.
Nije, naravno, niti malo važno što o Danijeli Dolenec, Tomislavu Tomaševiću, Sandri Benčić ili Teu Celakoskom misle u Domovinskom pokretu, HDZ-u, Mostu ili Hrvatskim suverenistima, kao što, u jednakoj mjeri, nije važno što o njima misle Vice Batarelo i njegovi križari. Važno je, itekako važno, da ih Možemo upravo u ovom slučaju razočara i o istom trošku precizno opiše njihov „retrogradni aktivizam koji je diskriminatoran i mizogin“. Sve je to, otklanjanjem mogućnosti zabrane i s jednom jedinom rečenicom napravila zagrebačka dogradonačelnica. Ono što bi trebalo uslijediti, nije do nje.
Pravo na Zagreb se nikome tko u njemu živi ne može uskratiti, ali se njegov sadržaj može razotkriti. Dovoljno je, sasvim dovoljno, stati u isto vrijeme na slično mjesto. Brojnost slobodoumnih efikasnije od svake represije zaglušuje glasnu manjinu koja zbog toga neće nestati, samo što nikome ništa neće značiti.
Turski reformator i otac nacije Kemal Ataturk je rekao kako je rješenje za probleme sa slobodom medija u još više slobode. S društvom nije ništa drugačije, već je navlas isto. Upravo se toga, daleko više nego zabrana, groze Batarelo i šaroliko društvo subotara na betonu. Oni naime znaju da je njihovo klečanje besmisleno sve dok mi stojimo uspravno. Svi mi koje bi vezali da mogu, a žene posebice.
Sloboda, kako je govorio pokojni Alem Ćurin, nije nešto što se daje, već ono što se ne može oduzeti. Ma koliko bila krvava koljena onih što nemaju pametnijeg posla od cijeđenja krunice na zraku.
