Izlaganje može razočarati one čitatelje koji slijedom asocijacija iz naslova očekuju hitchcockovsku trilersku priču, neki domaći politički zaplet ili slučaj iz sisovskih dosijea. Ali, bez obzira što se pojava ljudi koji su previše znali događala i događa u „običnom“ svijetu rada, ona nije lišena neizvjesnosti i iznenađenja. Naime, mnogi od nas, sve ono što se tiče prava na rad u našoj domaji, doživljavaju kao dio žanra o tegobnoj svakodnevici kojeg karakteriziraju napetost, mračni mentalni, emocionalni i fizički sukobi.
Iza fraze „ne ispunjavate tražene uvjete“ stoje brojni razlozi zbog kojih poslodavac odbije primiti onoga tko se natječe za stupanje u radni odnos. Na primjer, može mu se obrazložiti da nema odgovarajuću spremu i/ili iskustvo, da su drugi kandidati na testiranju pokazali veću brzinu i snalažljivost itd, itd. Ali, kad poslodavac nekog od kandidata ne želi zaposliti, jer mu ovaj ne treba zbog neupotrebljivosti, zato što previše zna, onda je to domaći/brodski triler u kome nastupa ograničeni, provincijalni, brutalni poslodavac, serijski ubojica budućnosti svoje firme i zajednice u kojoj posluje, i naivni, zbunjeni kandidat koji se nije snašao u opasnom okruženju samovolje, autoritarnosti, bahatosti i poduzetničkih nebuloza od procjena ljudi i odnosa u društvu.
Jedna od takvih priča, a kojom je izravno inspiriran ovaj tekst, potječe iz kruga lokalnih medija (kud će suza nego na oko!) . Pretendent na novinarski posao čuo je prije nekoliko dana da je godinama, više od desetljeća čak, odbijan kao neupotrebljiv, jer je čovjek koji previše zna, a što dotičnom mediju ne treba. Očito, „gazda od medija“ hotimice je spustio ljestvicu za natjecanje u skokovima uvis i u dalj, definirao kriterije kvalitete, simplificirao novinarske forme odnosno napravio svojevrsnu Prokurstovu postelju u koju se onaj koji je težio zaposlenju u struci, dugonja po znanju i vještini pisanja, nije mogao smjestiti. Time si pametnjaković reže granu na kojoj sjedi, što će se, mnijem, u dogledno vrijeme i pokazati.
Ne kaže se zabadava tko podigne bika, može i tele. Mogao je račundžija u tom smislu, u svom mediju, da je htio, a u skladu sa samoograničavanjem njegovih kadrovskih i inih potencijala, upotrijebiti dugonju na predviđenim poslovima. Ali, nije htio. Nije htio zato što je njegov medij u funkciji smanjivanja trenja između vlasti i predstavnika informiranja javnosti, i jer je u funkciji povećanja kreteniziranja te iste javnosti budući da se bavi prekopavanjem skladišta žpanijskih i gradskih banalnosti. O tome vidjeti: http://www.sbperiskop.net/glavna-vijest/svrha-sbperiskopa-povecati-trenje-smanjiti-kreteniziranje .Osim toga, u svojoj računici selektor dugonju vidi kao jednandžbu s više nepoznanica, a jedna od njih svakako bi po njemu trebala imati jasan izraz koji glasi: vjernost je moja čast. A dugonja je, pretpostavlja s pravom selektor, vjeran samo istini, a ne interesima zahtijeva dnevne politike.
U takvoj situaciji apriornog negiranja, spisateljski eros, talent, spisateljski stil, erudicija, pronicljivost, hrabrost za izreći stav do kraja i, na koncu konca, metier – apsolutno su osujećeni, a to su poluge bez koji se ne može ako se hoće odgovorno i javno tumačiti fenomene današnjice, potaknuti društveni aktivizam i angažman za prava ugroženih itd. Postupak medijskog serial killer-a iznadprosječnih, kojeg je, prema vlastitom tumačenju, učinio kako bi zaštitio interese firme, ima sva obilježja palanačkog mentaliteta; intelektualno je škopljenje, marginaliziranje pojedinaca zato što znaju, strah od promjena, poslušništvo spram naredbodavaca iz smrdljive političke močvare, doprinos kulturi laži, monstruozna parodija smisla i svrhe javnog prenošenja informacija i spuštanje kotve usred plovidbe prema boljoj budućnosti.
Kaže izreka koja može utješiti osujećenog dugonju ( iostale osujećene na sličan način u nekim drugim djelatnostima) i zaštiti njegovo samopuzdanje da je za mače goveđa glava mnogo. Ta kreatura, liliputanac po ambicijama i sposobnostima, primjenjeni kadrovik volunatarističke orijentacije, naišao je na na duh veći od vlastitih šićarđijskih pokušaja poigravanja s javnim mnijenjem. Građani su umorni od propagande, od snishodljivosti onih koji izvještavaju. Ljudi u Brodu žele saznati istinu o sredini u kojoj žive od onih koji znaju. A imaju „žestoke i hrabre “ kritičare, predvođene rečenim selektorima, svih onih koji upravljaju njihovim sudbinama, na primjer, na ovakav karikaturalan način: http://www.sbplus.hr/slavonski_brod/politika/upravasamouprava/novinari_gradonacelniku_darivali_tepih/default.aspx . Gradonačelnik Duspara nije mogao zbog demonstrirane novinarske odvažnosti danima spavati.
Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške; već su stvari teške zato što se ne usuđujemo.
