Što bi rekli opaki dečki u crnim uniformama - na ljutu ranu, ljuta trava




Stvar je na današnjoj obljetnici bila prilično očita, jedan je pripadnik HOS-a, sasvim herojski izbjegavajući predstavljanje, poručio onima koji se srame njihovih obilježja da slobodno mogu preko granice. U Australiju ili Kanadu. Cinici bi rekli da se napredovalo u ovih osamdesetak godina, jer se u prošloj iteraciji ZDS falangi ove i one nepoćudne slalo u - Jasenovac.

Predsjednik Vlade je sve brzo prozreo. “Uvijek lijeve opcije pred izbore nameću ili korupciju ili ideološke podjele”, komentirao je odlazak Zorana Milanovića i vojnog vrha s obilježavanja obljetnice akcije Maslenica, te dodao da ima deja vu u odnosu na lani.

Prošle godine je Milanović, iz istog razloga – ustaških slogana u službenom protokolu – napustio obljetnicu Bljeska u Okučanima.

Ekstremisti SDP-a ili umjerenjaci RF-a, whatever


Andreju Plenkoviću je, dakle, jasno. Gospoda u crnim uniformama, s ustaškim natpisima nisu nikakvi desničari, štovatelji Ante Pavelića i njegove tobožnje države. Ma kakvi. Radi se, očito, o pažljivo ubačenim elementima, ekstremnoj frakciji SDP-a, ili možda umjerenom krilu Radničke fronte, koji su se pokušali prikazati HOS-ovcima ne bi li, pred izbore gospodo!, naudili Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Kvragu, možda je i Marko Skejo osobno član tajne ćelije jurišnika Mate Kapovića koji lukavo podrivaju truli kapitalistički i nacionalistički sustav. Ili je netko od ovih u crnom s Maslenice vješti glumac kojeg je masno platio izborni stožer Gordana Marasa…

I naravno, razriješio je premijer i taj Sudoku kao od šale, nametanje priča o korupciji ovih dana također je nedjelo “lijevih opcija”. Tko zna, možda su tajne službe snimile kako Ivo Žinić konspirativno prima savjete za otkup državnih nekretnina od Peđe Grbina, ili ulovile Darka Puljašića kako odlazi na Iblerov trg podijeliti s drugaricama i drugovima donaciju koju su lokalni poduzetnici nakon pobjede na namještenom natječaju uplatili tamošnjem nogometnom klubu…

Ucjena strahom


Unatoč tome što je, dakle, premijerovo koprcanje kako bi izbjegao minimum odgovornosti preraslo teatarske razine komedije, priča o tvrdoglavo upornim ljudima u crnom i za njih očito iznenađujuće tvrdoglavijim vrhovnim zapovjednikom Hrvatske vojske nije nimalo smiješna.

Kad se sastružu svi lakovi političkog spina i najjeftinije frazeologije, ova mučna epizodica otkriva još jedan od kroničnih problema hrvatske države – ucjenu strahom.

Humano preseljenje


Stvar je na današnjoj obljetnici bila prilično očita, jedan je pripadnik HOS-a, sasvim herojski izbjegavajući predstavljanje, poručio onima koji se srame njihovih obilježja (onih s ustaškim pozdravom, da ne bude zabune) da slobodno mogu preko granice. U Australiju ili Kanadu. Cinici bi rekli da se napredovalo u ovih osamdesetak godina, jer se u prošloj iteraciji ZDS falangi ove i one nepoćudne slalo u – Jasenovac.

Drugi HOS-ovac, Ante Baraba Knez, javno je pozvao Milanovića da stane pred njega i kaže mu u lice da mu njihovo znakovlje smeta. Ako je, dakle, ono prvo bio poziv na humano preseljenje, ovo drugo je gotovo poziv na fizički obračun. Kome? Onima kojima smeta ustaški pozdrav.

Vrag je strah


Sva ta prijetnja nasiljem poznata je u Hrvatskoj već desetljećima. Od teškog naoružanja ispred Starčevićevog doma u centru Zagreba ujesen 1991. godine, prije nego što je Franjo Tuđman raspustio HOS (čiji su, dakle, pripadnici danas obilježavali akciju koja se dogodila 14 mjeseci nakon što je HOS prestao postojati), preko crnih uniformi i još crnjih pozdrava svih ovih godina, na zidovima, u pjesmama, po obljetnicama.

A društvo je – šutjelo. Vrag je strah. Nekom osobno nije bilo svejedno, pa je zaključio kako je bolje šutjeti nego riskirati probleme, a netko se panično bojao gubitka političke podrške na desnici. Veliki dedramatizator na čelu Vlade je izbjegavanju suočavanja s tim crnilom pokušao dati i formalnu, stručnu aromu, pa je zauzet čuveni stav o “dvostrukim konotacijama” i komemorativnim iznimkama u kojima su, eto, i “Za dom spremni” i boja koja zvuči poznato sasvim okej.

Na ljutu ranu, ljuta trava


Zoran Milanović je tu agonijski višegodišnju ucjenu strahom (koja je imala svojih trenutaka i za vrijeme dok je on bio premijer) doslovno prekinuo. Prvo svojim primjerom, lani u Okučanima, a onda i mačem – povlačenjem vojnih zapovjednika s obilježavanja akcije Maslenica. Što bi rekli opaki dečki u crnim uniformama – na ljutu ranu, ljuta trava.

Prije mnogo godina jedan je drugi predsjednik jednu drugu prijetnju strahom prekinuo prijevremenim umirovljenjem generala koji su poželjeli voditi državnu politiku. Taj potez je ključna politička ostavština Stipe Mesića i konačni razlaz s vremenom u kojem se legitimno špekuliralo o tome hoće li HDZ nakon poraza na izborima predati vlast ili poslati tenkove na ulice.

Zašto bi Plenković mogao odahnuti


Konačni raskid sa “Za dom spremni” podvalama u službenim državnim protokolima kakav zazivaju posljednji Milanovićevi potezi mogao bi biti ključni element njegove političke ostavštine i konačan kraj upornog i uspješnog ucjenjivanja strahom cijelog jednog društva.

A onda bi i Plenković mogao odahnuti. Jer ga bar više neće mučiti svi ti silni ljevičarski aktivisti koji, preobučeni u HOS-ovce, siju ideološke podjele među Hrvatima. Pred izbore.

telegram