Na Hrvatskom jezičnom portalu, vjerojatno najpouzdanijem detektoru pojmova na hrvatskom djeliću interneta, ovako se objašnjava što je tradicija. Pod jedan: tradicija je prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr. Pod dva: tradicija je dugotrajno uspostavljan način mišljenja, ustaljeni običaji preuzeti iz ranijih razdoblja. Pod tri: tradicija je, teološki, ukupnost vjerskih propisa i dogmi preuzetih od utemeljitelja i vođa i prenesenih na njihove sljedbenike (kod Židova Mojsijev Zakonik i 10 Božjih zapovijedi, kod Kršćana nauk Isusa Krista i njegovih apostola). Pod četiri: Tradicija je, pravno, dokument o prijenosu nekog prava, vlasništva i sl.
Prosvjedi slavonskih svinjogojaca, onako kako su ih sami prosvjednici bili u stanju objasniti, tiču se tradicije, u barem dvije, ako ne i sve četiri stavke objašnjenja pojma, i njezinog kršenja. Njihova je tradicija prekršena zbog pojave afričke svinjske kuge i zbog europskih procedura njezina obuzdavanja. A tradicija se, kako su to u više navrata svinjogojci obrazložili, sastoji od “klanja svinja po seoskim dvorištima”. Pobunjenici od Vlade traže da im pošalje veterinare, koji će pregledati njihove svinje, ustanoviti da nisu kužne, a oni će ih onda klati. Svinje, ne i veterinare.
Tradicija je skup pripovijesti od kojih je načinjen identitet. Tako je to u kolektivnom smislu, od navijačke skupine i vjerske sljedbe, sve do nacije i naroda. Osobno govoreći, tradicija je ono što si sam u stanju tradirati kao vlastiti identitet. Napredna se od nazadnih društava razlikuju po tome što su napredna društva zasnovana na stalnim preispitivanjima kolektivnih identiteta, te s obračunima s tradicijom. Duga je europska povijest obračuna s tradicionalnim vrijednostima: na njoj je zasnovan značajan dio antičke književnosti i filozofije, u nju je ugrađeno kršćanstvo, te kasniji raskoli unutar njega, a vrhunci europske povijesti obračuna s tradicijom započinju u razdoblju renesanse, politički se zaoštravaju s prosvjetiteljstvom, da bi u današnja doba već bili tradicija antitradicije. Stoga je, zacijelo, pomalo čudno čuti kako netko govori da mu je tradicija “klanje svinja po dvorištima”, pa smatra da nitko nema pravo tu tradiciju dovesti u pitanje. Čudno je, nestvarno primitivno, možda i ganutljivo. Tradicija klanja. Temeljno ljudsko pravo klanja.
S vremenom, međutim, kako pobuna traje, začuli su se glasovi skeptika. Oni nisu doveli u pitanja tradiciju, nego su u pitanje doveli kompetencije njezinih zagovornika. Jesu li ti ljudi, doista, svinjogojci? Umiju li stručno klati? Svinjogojci, očito, nisu. U drugo pitanje još uvijek nije uputno ulaziti. Za to vrijeme oni su blokirali pojedine granične prelaze, traktorima su otežali promet na nekim cestama, zaprijetili su blokadom cijele Hrvatske. Imaju li na to pravo? I tko, precizno govoreći, ima pravo da narušava red uspostavljen dogovorom oko Republike i uredno održavanom demokratskom procedurom? I što se stvara narušavanjem takvoga reda?
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković u jednom trenutku postaje nervozan, pa kaže da su se među svinjogojce, koji su, očito je i to, svinjogojci po tradiciji, a ne po profesiji, umiješali – ekstremisti. Na to su ga napali i ismijali predsjednik Republike, koji je i sam nekad bio predsjednik Vlade, i njegov onodobni ministar Siniša Hajdaš Dončić. Čini se da su doživjeli neko unutarnje obasjanje i emocionalnu satisfakciju, jer su bili u prigodi da se osvete Plenkoviću za nešto što su im on i njegovi drugovi, tada na strani branitelja tradicije, činili u vrijeme kada su oni vladali Vladom. Vrijeme je to šatoraškoga državnog udara, čija se naracija i društveno-politički, kulturološki, tradicijski smisao nisu baš nimalo razlikovali od pobune svinjogojaca. Samo što su tada uz pobunjenike stajale pojedine državne, vladine i nevladine institucije, recimo Crkva i Crkveni križ (koji je donirao šatore za šatoraše), a svinjogojcima će se danas priključiti tek poneki ekstremni entuzijast. Oba puta, strategija državnog udara pokrenuta je pred izbore.
U devet od deset prigoda, o čemu god bilo riječi, Zoran Milanović u pravu je pri obračunima s Andrejem Plenković. Ovo je, međutim, onaj deseti slučaj. To što je Plenković huljski, onako sa strane, sudjelovao u šatoraškom državnom udaru i ismijavanju demokracije i demokratske procedure, svih ljudskih prava i sloboda i svega onog na čemu je utemeljena Republika, to što je njegova starleta Kolinda nakon suštinski neregularne pobjede na predsjedničkim izborima išla ravno u šator, da se u erotskom zanosu baca na koljena pred onima koji su joj prijetnjama i zastrašivanjem tu pobjedu i omogućili, te na kraju svih krajeva, to što im se možda čini da protiv sebe imaju nedosljedne i neprincipijelne, hulje, gadove i gojence komunizma i antikomunizma, koji do Hrvatske drže taman koliko i do svinje za klanje, ništa od toga Milanoviću i Hajdaš Dončiću ne može biti razlog da se Plenkoviću narugaju kad spominje ekstremiste među svinjogojcima, niti da između procedure, za koju se zalaže on, i cestovne hajdučije njegovih protimbenika, staju na njihovu stranu. Ne samo da je nedostojno huljama se na takav način osvećivati, nego je to izraz neprijateljstva prema Republici, demokratskoj proceduri, ljudskim pravima i slobodama, te onoj još uvijek niskoj razini pristojnosti i razuma koje su hrvatsko društvo i država uspjeli dosegnuti u ovom vremenu.
Šatoraši su od 20. listopada 2014, pa sljedećih 555 dana, provodili strategiju državnog udara samo zato što se njima i njihovim pokroviteljima i sponzorima činilo da demokratskim putem ne mogu osvojiti vlast. I vrlo je vjerojatno da Kolinda i Karamarkov HDZ u regularnim demokratskim uvjetima, te uz minimum poštivanja procedura, kao i ljudskih prava, ne bi mogli pobijediti na izborima. Onoga dana kada su ostvarili svoj politički cilj, šatoraša je nestalo, a šatori su vraćeni u Crveni križ. Hrvatska je, međutim, u demokratskom i u europskom smislu, kao društvo i kao kulturna zajednica, propala nekoliko katova niže. Možda sve do tradicije klanja po dvorištima. I tako je, desetak godina kasnije, praktično istim metodama, jedna vrlo slična cestovna ekipa, u kojoj su i neka lica iz 2014, krenula s istom strategijom. Njima se također čini da demokratskim putem ne mogu osvojiti vlast. Tako da su odmah na početku upriličili performans spaljivanja članskih kartica Hrvatske demokratske zajednice. Time su pripadnici svinjogojske frakcije demonstrirali nešto što je veoma važno: iskazali su pripadnost jednoj određenoj tradiciji. Spaljujući članske iskaznice HDZ-a, oni Andreju Plenkoviću žele pokazati nešto što on jako dobro zna i od čega svih ovih godina strepi, da su oni taj pravi HDZ. Oni su čuvari tradicije, istine i dogme. On je, pak, štampač članskih iskaznica, koje, zapravo, ne znače ništa. Kao što im ništa ne znače nikakva načela, propisi i zakoni, koji bi odstupali od njihove tradicije. Klanje svinja po dvorištima iznad je Europe i demokracije, iznad priče o svinjskoj kugi, u koju oni, uostalom, ne vjeruju. A sve te procedure, uključujući i izbore, prebrojavanje glasova, formiranje vlasti na osnovu izbornih rezultata, sve su to trice i kučine, sve su to igrarije koje nećemo ozbiljno shvaćati, jer sve to služi samo jednom: da se dobiju novci za poticaje, da se dobiju novci iz Bruxellesa.
Nisko je ignorirati sve ovo, pa biti protiv Plenkovića, a uz svinjogojsku frakciju HDZ-a, samo zato što je Plenković, istina malo zaobilaznim putem, s takvima i došao na vlast. Ono što je 2014. bilo svinjski, to je svinjski i danas. Milanović se danas hvali i ponosi time što ni on, ni Ivo Lennon Josipović, šatoraše nisu nazivali ekstremistima, pa naglašava da je to bio način na koji su oni poštivali procedure Republike, uključujući i pravo građana na neposluh. Na žalost, nije bilo tako: Milanović, kao i svi ti hajdaši dončići, prvo su kalkulirali u pokušaju da pridobiju neprijatelje demokracije, a kada to nisu mogli učiniti, počeli su pokazivati strah. Razumljiv ljudski strah Salvadora Allendea. Doista, imali su sreće što je Kolinda kleknula umjesto svih njih.
U osporavanju tradicije uvijek je i nešto od one plemenite ljudske potrebe da se bude slobodan od straha. Razlika između slobodnih europskih društava i, recimo, nas, u tome je što je sloboda od straha dio europske duhovne tradicije. Znate ono kad Galileo izgovara: “Eppur si muove!” To je odbacivanje kolektivne tradicije i kolektivnih neznanja i divljaštava, u ime nečega plemenitog i ispravnog, osobnog, individualnog, intimnog. Jeste li ovih dana čuli ikoga u Hrvatskoj – vegane i borce za prava životinja ne brojimo: njima je to u opisu misije – tko bi doveo u pitanje tradiciju klanja po dvorištima, ili tko bi se zgrozio nad tim da se netko usuđuje izvesti traktore na granične prijelaze da bi mogao klati u svom dvorištu?
