Mi imigrantima, podičio se Ranko Ostojić, uspješno odolijevamo. Nastavit ćemo još uspješnije. Zidovima? Bodljikavom žicom? Pustit ćemo kroz nju struju? Suzavcima? Pendrecima? Pucat ćemo na njih? Isprikom da nemamo džamije?




Foto: FaH / EPA










Kao da nam nije dovoljna ksenofobija, šovinizam, netolerancija i mržnja prema ćirilici, Srbima, gejevima i svemu što nagriza iskonsko hrvatsko biće, polje svoje uskogrudnosti i isključivosti širimo sada i na Afrikance, Azijate, nevoljnike s Bliskog istoka




Postoje ljudi koji ostanu praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu. Jer ono čega se pametan stidi, time se budala ponosi.

Evo, recimo, naš je ministar policije Ranko Ostojić slavodobitno, s neskrivenim ponosom, objavio da "Hrvatska već godinama uspješno odolijeva valu imigranata koji je počeo s arapskim proljećem 2011. godine, a tako će biti i dalje".

Izjavio je to ministar u povodu trenutačne imigracijske krize koja trese ponajprije mediteranske zemlje, potom i čitavu Europsku uniju, a izazvao ju je naš "strateški partner" SAD svojim osebujnim uvođenjem demokracije u afričke i bliskoistočne zemlje. Hrvatska je tu "mali od kužine" i pseći ponizno, radosno i s ushitom maše repom na svaki potez i odluku koja stiže s one strane velike bare. Pa tako i na ratove koje je pokrenuo SAD na čelu s predsjednikom koji je dobio Nobelovu nagradu za mir još dok nije pravo ni zasjeo i dok se još gubio se po hodnicima Bijele kuće.

Slijedeći slijepo tu dičnu politiku, naš se junak Ranko srčano pohvalio da Hrvatska već godinama uspješno odbija pomoći nesretnicima koji u borbi za goli život bježe iz Sirije, Tunisa, Somalije, Libije, Afganistana, Iraka i tko zna još kakvih sumnjivih zemalja.

Sasvim na tragu stava njemačke kancelarke Angele Merkel – koja nam svima zajedno s Barackom Obamom kroji tužne i ružne gaće – a koja je još prije pet godina ustvrdila da je "ideja multi-kulti društva" mrtva. I potpuno u skladu s nedavnim bezdušnim odgovorom palestinskoj djevojčici koja ju je na perfektnom njemačkom pitala zašto će ona, njezina obitelj i sunarodnjaci biti protjerani iz Njemačke. Stojeći ispod pompoznog natpisa "Dobar život u Njemačkoj", bez mrvice empatije čelična je kancelarka djevojčici kojoj je "teško vidjeti kako drugi ljudi mogu uživati u životu, a ti u isto vreme ne možeš uživati s njima" i koja se nada da će moći studirati u Nemačkoj, a bit će slomljena bude li morala otići, objašnjavala da u politici nema mjesta humanosti jer je "politika nekad teška", pa će se neki morati vratiti u Palestinu. Djevojčica se rasplakala, kancelarka pobrala kritike da nije prošla na testu ljudskosti i pod pritiskom javnosti je popustila, a obitelj djevojčice ipak ostaje u Njemačkoj.

U viziji našeg Ranka s početka teksta "Dobar život u Hrvatskoj", uz neizrecive uspjehe njegove Vlade - u kojoj takav netko ima biti najmanje potpredsjednik - u ekonomiji i izgradnji demokratskog i civiliziranog društva, uključuje i uspješnu borbu protiv onih koji bježe od rata, nasilja, siromaštva, gladi, beznađa i dešperacije koje su im proizveli oni s čijim se prijateljstvom i partnerstvom ova Vlada diči.

Za Ranka i Vladu i Hrvatsku i Europsku uniju nisu ti očajnici ljudi, sudbine, obitelji kojima treba pružiti ruku i osigurati minimum dostojanstva i, još važnije, spasiti im život. Oni su za njih tek broj, bilo da je riječ o onima koji su se utopili negdje po sredozemnim morima valjajući se danima u orahovoj ljusci u potrazi za životom, bilo da je riječ o nesretnicima koje su pregazili vlakovi dok su lutajući prugama tražili spas, bilo da su u pitanju oni "sretnici" koji su se ipak dokopali europskoga kopna pa se sada potucaju po kampovima u Grčkoj, Makedoniji, Srbji, Njemačkoj, gdje im već spaljuju skloništa. Bijedna hrvatska Vlada čak se cjenka i oko broja od nekoliko stotina izbjeglica koje mora primiti po kvoti koju nam je namijenila EU.

Na sreću, mi takvima, podičio se Ranko, uspješno odolijevamo. Nastavit ćemo još uspješnije. Zidovima? Bodljikavom žicom? Pustit ćemo kroz nju struju? Suzavcima? Pendrecima? Pucat ćemo na njih? Isprikom da nemamo džamije?

Rapidno rastućoj antiimigrantskoj histeriji u Hrvatskoj i Uniji pridružio se i "moralna vertikala" Damir Kajin koji je maznuo povlaštenu saborsku mirovinu da "ne ispadne štupido" pitajući se retorički - pun razumijevanja za tragične sudbine izbjeglica koji također ne žele biti štupido pa umjesto prepunog novčanika žele spasiti tek glavu - "zašto ne bježe prema najbogatijim zemljama svijeta Saudijskoj Arabiji, Kataru, Kuvajtu, Emiratima", osporavajući im čak i pravo na nadu i izbor gdje će se spašavati. Ili možda i on ima problem s džamijama?

Kao da nam nije dovoljna ksenofobija, šovinizam, netolerancija i mržnja prema ćirilici, Srbima, gejevima i svemu što nagriza iskonsko hrvatsko biće, polje svoje uskogrudnosti i isključivosti širimo sada i na Afrikance, Azijate, nevoljnike s Bliskog istoka.

Jer, crni su, prljavi su, smrde, nemaju baš novaca i, što je jako bitno, klanjaju umjesto da se križaju.

I, eto, baš im je fora napustiti svoje domove i plutati Mediteranom svjesni da lako mogu završiti kao hrana ribama, pješačiti desetinama kilometara, visiti iz prenatrpanih vlakova, isporučivati životne ušteđevine pohlepnim krijumčarima ljudi koji im za tisuće eura koje im uzimaju ne jamče ni glavu na ramenu.

Iz čiste obijesti naprtili su sitnu djecu na ramena i u plastične vrećice smjestili svoj život pa pošli u nepoznato i neizvjesno, tumarajući tjednima i mjesecima, kako bi se dokopali "najdemokratskije" i "najciviliziranije" nakupine zemalja koja se naziva Eurpskom unijom.

Zamislimo sada da Ranka i Damira, gluho bilo, zapadne kakva pošast rata ili gladi pa budu prisiljeni za ruku uhvatiti svoju nejač, u svežanj zamotati ostatke svojih života i otisnuti se na drugi kraj svijeta, do zemalja za koje moguće nikad nisu ni čuli, e da bi svoje obitelji spasili od sigurne smrti ili, u blažoj varijanti, ako su od sretnijih, fizičkog i ekonomskog nasilja i zla. Kad tamo, zidovi, bodljikave žice, suzavci, junačine spremne da ih opljačkaju i funkcioneri, čije su karijere obilježili službeni izvještaji Vlade o prištu na dupetu i očajničko batrganje za povlaštenu penziju, a koji im junački poručuju da se protiv takvih već godinama uspješno bore i upućuju ih da sreću traže negdje drugdje. U njihovoj optici, takva bratija jest i može biti samo veliko zlo. Nikako oni kojima možemo i moramo pomoći. Pa ostavljaju Ranka i Damira da tavore na ničijoj zemlji pred kordonom do zuba naoružanih specijalaca, možda da glavinjaju prugama u potrazi za mrvom života do sudnjega dana. Ili barem dok ih ne zgaze vlakovi.

Evo, baš je objavilo da je nizozemska vlada osigurala pomoć od milijun i pol eura kako bi se nastavio proces potrage za posmrtnim ostacima osoba ubijenih 1995. na području Srebrenice. Tako to bude s prljavim političkim igrama i nečistom savješću glavešina jer upravo su nizozemski vojnici u sklopu UNPROFOR-a bili zaduženi za zaštitu srebreničke enklave, ali nisu učinili ništa da spriječe njezin pad i genocid nad Bošnjacima.

I ova izbjeglička kriza vrsta je genocida. Hoće li vlade zemalja EU-a za deset, dvadeset godina, kada shvate ono što ne žele sada uvidjeti, izdvajati milijune eura za pretrage sredozemnih podmorja, balkanskih šuma, europskih planina kako bi se pronašli posmrtni ostaci nesretnika s Bliskog istoka, iz Afrike i Azije kad se su navalili hvastati sprečavanjem njihova spašavanja? Netko će već sigurno klanjati namaz da o tome ne odlučuju Ranko i Damir.

Njih dvojica, pak, zorno su nam pokazala kako je ljudskost iz svoga kukavičkog rova opet podignula bijelu zastavu. Jer, nikad vremena nisu bila loša, loši su samo ljudi.