Prošlo je godinu dana od smrti Budimira Lončara (1. travnja 1924. – 1. rujna 2024.), jednog od međunarodno najpoznatijih i najuglednijih jugoslavenskih i hrvatskih diplomata, posljednjeg ministra vanjskih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, čovjeka koji se nikad nije odrekao privrženosti zemlji koje više nema, usprkos svijesti o zastranjenjima i pogreškama vlasti u 45 godina postojanja te zemlje.
“Moja vjera u Jugoslaviju nije bila ni zlodjelo ni ekshibicionizam”, govorio je. A Jugoslavija i jugoslavenstvo, država i ideja što su obilježile život Leke Lončara, vratili su se ovoga ljeta na velika vrata u hrvatsku javnost: Marko Perković Thompson, pjevač koji je na koncertima u Zagrebu i Sinju u srpnju i kolovozu okupio više od pola milijuna ljudi – obraćajući se “gospodi drugovima” – objavio je na sinjskom nastupu da “Jugoslavije više nema” i da je “Jugoslavija mrtva”, a zatim su se na tu temu počeli oglašavati raznorazni tipovi, od svećenika do izbornika, opsjednuti potragom za unutrašnjim neprijateljima od kojih valja braniti ugroženu Hrvatsku.
Lončara to mahnitanje vjerojatno ne bi naročito uznemirilo, ali posve je sigurno da ne bi ostao ravnodušan prema skandiranju cijelog poljudskog stadiona “Ajmo, ajmo, ajmo ustaše!”, kao ni prema splitskom muralu posvećenom Blažu Sliškoviću, prikazanom u bijelom Hajdukovu dresu bez Hajdukova grba koji je Slišković nosio na prsima pet sezona u prvoj polovini osamdesetih: grb je nepoćudan jer ga čini crvena petokraka.
Hajduk je bio Lončarova velika ljubav. Bio je, naravno, navikao na Hajdukovo zatajivanje vlastite povijesti koje se tiče razdoblja od 1941. do 1991., no zloslutna stadionska manifestacija ustaštva i tragikomično uklanjanje zvijezde sa Sliškovićeva dresa ipak prelaze granicu onog na što se ovdje više-manje oguglalo.
Više od svega Lončara bi, međutim, ozlojedila evidentna nesposobnost hrvatskog društva da 35 godina poslije osamostaljenja države uspostavi uravnotežen odnos prema komunističkoj Jugoslaviji, što podrazumijeva odustajanje od jednodimenzionalnosti s kojim god predznakom. Jugoslavija je bila previše kompleksan projekt da bi ju se moglo svesti na crno ili na bijelo.
“Jugoslavija je za Hrvatsku i Hrvate bila jedini izlaz nakon 1945. godine. To je doslovno bio spas, a ne manje zlo! Svaka druga solucija bila je u tim povijesnim okolnostima ili nerealna ili pogubna za Hrvatsku i Hrvate, pogotovo s obzirom na to da je postojala objektivna hipoteka zločinačke NDH”, govorio je Lončar
“Kaotični i krvavi završetak Jugoslavije uvelike je zatvorio vrata objektivnom pogledu na njezinu prošlost. Jugoslavija je bila projekt ili pothvat svjetske relevantnosti što se tiče složenosti državne zajednice, ali i što se tiče ambicije da se izgradi novi i drukčiji socijalizam u odnosu na Sovjetski Savez. Čini se da, pored ostalog, nismo imali unutrašnjeg kapaciteta da se nosimo s tom ulogom i ciljevima koji su, barem u ova dva spomenuta segmenta, bili vrlo visoko postavljeni, a i trebali su biti visoko postavljeni, jer bez toga nema civilizacijskog iskoraka i jer je taj pothvat imao smisla samo s visoko podignutim ciljevima.” To su Lončarove riječi iz knjige “Prije i poslije kraja” (Fraktura, 2025.) na kojoj smo radili posljednjih sedam godina njegova života.
U istoj knjizi Lončar kaže i ovo: “Jugoslavija jest nepovratno završena povijesna kategorija. Međutim, nemoguće je poništiti njezinu ostavštinu, uza sve kontroverze. Preko Narodnooslobodilačke borbe naši narodi svrstani su među pobjednike, ostvarili su teritorijalni integritet, posebno Hrvatska i Slovenija, koji nikad ranije nisu imali. (…) Sve to, naravno, ostaje nevidljivo kad se pogled usmjeri samo na negativnosti i pogreške, kad se odluči sve prekriti nekom kardinalnom činjenicom, poput činjenice jednopartijskog sistema ili činjenice proglašenja Tita doživotnim predsjednikom, kad se zaključuje isključivo na temelju osobnih trauma uvjetovanih politikom i na temelju povišenih emocija.”
I ovo: “Jugoslavija je za Hrvatsku i Hrvate bila jedini izlaz nakon 1945. godine. To je doslovno bio spas, a ne manje zlo! Svaka druga solucija bila je u tim povijesnim okolnostima ili nerealna ili pogubna za Hrvatsku i Hrvate, pogotovo s obzirom na to da je postojala objektivna hipoteka zločinačke Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatska je u Jugoslaviji snažno napredovala i strelovito se modernizirala u svakom pogledu, brže i sveobuhvatnije od većine drugih republika. Hrvatski kadrovi i Hrvati igrali su tijekom cijelog trajanja Jugoslavije iznimno važnu ulogu obnašajući najistaknutije funkcije u armiji i diplomaciji, dakle u vrlo bitnim segmentima vlasti. Čak i prva Jugoslavija, ona od 1918. do 1945., nije bila jednodimenzionalno negativna za Hrvate: radilo se naprosto o prijelaznoj fazi prema jačanju i razvijanju suverenosti i nacionalnog identiteta. Viši oblik suverenosti Hrvatskoj se dogodio u drugoj Jugoslaviji, a završni čin tog povijesnog razvoja zbio se u osnivanju samostalne republike 1991. Oni koji misle da je bilo realno da Hrvatska 1918. ostvari punu državnu nezavisnost u jednakoj su ili sličnoj zabludi kao i oni koji smatraju da je to bilo realno 1945., poslije Drugog svjetskog rata i propasti kvislinške NDH. To su neupućeni ljudi, diletanti i zanesenjaci. (…) U Hrvatskoj je, nažalost, prevladalo mišljenje da su hrvatstvo i jugoslavenstvo nepomirljive suprotnosti, iako je Hrvatska u Jugoslaviji – suprotno uvriježenom stavu – ostvarila i zadovoljila mnoge nacionalne, ekonomske i kulturne interese.”
Zašto je iz hrvatske perspektive, i poslije toliko godina, tako teško sagledati vlastitu jugoslavensku prošlost relativno racionalno i slojevito? Zato što smisao demonizacije Jugoslavije uglavnom nije u tome da se ukaže na opasnost po opstanak Hrvatske, jer ne radi se ni o kakvoj opasnosti; smisao je u tome da se relativizira i umanji najveća hrvatska politička i moralna katastrofa u povijesti poznata kao Nezavisna Država Hrvatska, da se isključivim inzistiranjem na antihrvatskom karakteru Jugoslavije na neki način opravda NDH, da se prizovu simpatije za ustaštvo u kojem će se – za razliku od jugoslavenstva – uvijek pronaći nešto za pohvalu i za uzor budućim generacijama.
