Na sljemenu vlasti netko si je umislio da je Luj XIV, pa se svom silinom nejakih pluća dere iz svega glasa: „L’état c’est moi!“ Zoran Milanović? Andrej Plenković? Nije jasno, obojica znaju francuski.

„Ne slažem se ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“, jedna je od najzloupotrebljavanih krilatica među temeljnim kategorijama demokracije, koju pak duhovna gromada prosvjetiteljske Europe, francuski enciklopedist François Voltaire, pravim imenom François Marie Arouet, nikad nije ni  izrekao niti napisao, ali mu je već dva stoljeća i kusur godina pripisuju intelektualni neznalice tipa i našijenaca Kolinde Grabar-Kitarović na svom Twitteru u povodu progona novinara Gordana Duhačeka ili Željka Reinera prigodom konstituiranja tzv. Visokog doma 2015. godine, etc. To pak što Voltaire nije ni izrekao niti napisao jest njegova engleska biografkinja Evelyn Beatrice Hall, koja je pisala pod pseudonimom  S(tephen) G. Tallentyre, premijer Plenković i neupitni/autoritativan šef tzv. europejskoga light HDZ-a samozvano je bio  u posljednje vrijeme politički pohrvatio nepisanom direktivom stranačkim podložnicima na iole vidljivijim državnim dužnostima o ponašanju prema instituciji predsjednika RH banaliziranoj na najnižoj razini averzije prema privatnoj osobi Zorana Milanovića: „Ne slažem se ni s jednom riječi koju je izgovorio i do smrti ću mu osporavati pravo da ih izgovori“.

Da „prostak s Pantovčaka“ i dalje ne koči uzbrdo, a hoće, nitko ga ne može spriječiti, ostaje na snazi izvanredno stanje u HDZ-ovoj vojsci: „Ne slažem se ni s jednom riječi koju je izgovorio i do smrti ću mu osporavati pravo da ih izgovori“

Prvi askeri yeniçeri stranačkih džemata u jedinicama regionalne/lokalne samouprave pod HDZ-ovom kontrolom – cca pola državnog teritorija – na taj su zov najprije jurnuli janjičari iz Osječko-baranjske županija netom što je prema Pantovčaku britki kiliç isukao çorbaci başi Ivan Anušić da bi se neki dan oglasio i dubrovačko-neretvanski parnjak po županijskom činu Nikola Dobroslavić: „Nećemo pozvati predsjednika RH na svečanu proslavu Dana županije 12. svibnja, jer ne želimo produbljivati razaranje institucija ove države, što on radi. Kad bismo mu dali prostor i pozornicu, osjećali bismo odgovornost da sudjelujemo u tome“. HDZ-ov župan ne želi biti suodgovoran (sic transit) za „produbljivanje razaranja institucija ove države“, kaže, pa zato neće na županijsku/institucionalnu proslavu pozvati, eto, baš – najvišu instituciju države, čiji je on tek izvrsno plaćen činovnik!? I po političkom pedigreu i po zaslugama za „ovu državu“, je li, neusporedivo beznačajniji lik za „ovu državu“ od njezinoga poimence – ne voljom stranačkog vođe – izabranog predsjednika. Koji je i predsjednik ne samo svojih birača no i svih žitelja Dubrovačko-neretvanske županije, kojima neodgovoran stranački janjičar posredovanjem volje svog šefa sa zagrebačkog Trga žrtava fašizma uskraćuje predsjednikovu počast.

„To je predsjednik Republike, institucija koju se mora poštivati baš kao što i ja poštujem vas kao župana“, upozorio je Dobroslavića županijski vijećnik Ivo Karamatić (SDP). „Vi ne predstavljate HDZ, nego županiju.“ Naravno da privatni/osobni, pa čak i županijski animoziteti u normalnoj državi nemaju nikakvu vidljivu javnu ulogu u državnim protokolima i međuinstitucionalnom bontonu budući da preuzeta odgovornost državne pozicije u upravljačkoj piramidi nije privatna prćija ničije taštine, ali – tko kaže da Bijedna Naša jest normalna država? U kojoj su, je li, pravi ljudi na pravim mjestima, ali i ponašanjem svjesni svoje javne odgovornosti. Bivši luzer prošlih predsjedničkih izbora Anušić – šef stožera HDZ-ove gubitnice za drugi mandat na Pantovčaku – prvi je i medijski kukuriknuo na tzv. tvrdokohabitacijski poklič istodobno s dviju zagrebačkih šefovskih adresa: „Ne slažem se ni s jednom riječi koju je izgovorio i do smrti ću mu osporavati pravo da ih izgovori“. HDZ-ova se stranačka vojska, kojoj upravljačka slast i mast izvire iz jasala s javnim novcem, utjecajem i moći isključivo voljom jednog jedinog lika – čiju pak poziciju u izvršnoj vlasti ni približno ne determinira neposredan, poimenični izborni legitimitet, nego automatizam vrha stranačke dužnosti – podanički se, polit-larpurlartistički bučno ustremila na instituciju predsjednika Republike jer joj zapovjednik ne razlikuje u mrzilačku mraku instituciju od osobe. Niti mari za štetu i kod kuće i vani, gdje je, tvrdi, „Hrvatska primjerno pozicionirana“.

Milanović u Rovišću (foto: predsjednik.hr)

Znatno pak savjesniji u polit-institucionalnom bontonu, HDZ-ov načelnik općine Rovišća Slavko Prišćan – unatoč medijski paradnom i stranački zapovjednom bojkotu bjelovarsko-bilogorskog župana Marka Marušića (HDZ) – pozvao je i lijepo ugostio predsjednika RH Milanovića na proslavi Dana općine, na ponos zahvalnih žitelja, a on je to znao cijeniti i danima poslije. Novinari su poslije provocirali HDZ-ove dužnosnike pitanjem o tomu hoće li načelnik Prišćan biti „partijski sankcioniran zbog neposluha stranačkom vođi“, a ovi su glumatali semafor i izmotavali se u neugodi. No, što će se u tišini dogoditi stranačkoj karijeri Slavka Prišćana, kako to inače biva, pa rodbini i prijateljima na konspirativnom sudu HDZ-ove inkvizicije, stvar je rutine o kojoj javnost neće ništa saznati. „Držim da bi se cijelo naše društvo trebalo distancirati od tog čovjeka (predsjednika Republike, op. a.), koji svakodnevno laže, vrijeđa, širi mržnju i razdor među nama“, napisao je župan Marušić na svom FB zidu te zbog Milanovića nije došao na proslavu Dana općine Rovišće, gdje se trebao pojaviti i kao župan i kao izaslanik premijera Plenkovića. „Znam, neki će reći, ‘ali on je izabrani predsjednik države’, što je točno. Međutim, nije li smisao izbora da izaberemo najbolje među nama? Ako se tako ponašaju najbolji među nama, onda je naša budućnost upitna.“

Što se babi snilo, to se babi zbilo, ha? A na snovima se ne gradi nikakva i ničija budućnost. Županu Marku Marušiću to nije jasno, ali to je njegov i još više problem stranačkog mu vođe na premijerskom fotelju Andreja Plenkovića kojega tako kočoperno slijedi da se polit-trbuhozborstvom, je li, čak usudi bagatelizirati županijsku obavezu i sabotirati instituciju RH. Marušić/Plenković mogu misliti što im drago o tomu tko (ni)je „najbolji među nama“, ali gruba društveno-politička zbilja svoje stajalište. Što će reći: na predsjedničkim izborima 2019 godine, Zoran Milanović – kandidat SDP-a i lijevo-liberalno-zelenog bloka – uvjerljivo je trećinom biračkih glasova u prvom krugu potukao svih 10 protukandidata te pod sloganom „Predsjednik s karakterom“ u drugom krugu (1,35 milijuna glasova ili 52,7 posto) pobijedio HDZ-ovu kandidatkinju za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje Kolindu Grabar-Kitarović (928.000 ili 47,3 posto glasova) koja se natjecala za drugi mandat. Armija pak tzv. običnih/malih ljudi Bijedne Naše od prvog dana Milanovićeva mandata na Pantovčaku, pa već dvije i pol godine, anketno potvrđuje – vidi, npr. istraživanja rejtinške agencije Promocije plus – da je „Predsjednik s karakterom“ najpozitivniji i premijer Plenković tvrdokohabitacijskih manira najnegativniji političar u zemlji, ali i to da cca 70 posto birača drži da HDZ-ova vlada vodi RH u pogrešnom smjeru.

Po Plenković-HDZ-ovom kriteriju, „naša“ Hrvatska nema predsjednika, samo njega kao neupitnog krojača unutarnje i vanjske sudbine zemlje. Nema ni znatno više od 50 posto birača koji su izabrali izvjesnog Zorana Milanovića na petogodišnji mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje, jer je to bila tek nesretna fatamorgana

Pa neće valjda biti da šef tzv. europejskog light HDZ-a i prezahvalan mu bjelovarsko-bilogorski župan i stranački im istomišljenici koji zapovjedno moraju cupkati u taktu oktroirane stranačke stege – izopćiti, bagatelizirati, sabotirati, demonstrirati neposluh instituciji predsjednika RH, a svakom svojom izjavom medijima lakirati „uspješnog premijera RH Plenkovića i njegovu vladu, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) – bolje znaju tko su „najbolji među nama“ od milijunskoga biračkog tijela? Pišući o legitimitetu lišenom moći, glavni je urednik i redovni uvodničar Glasa Koncila vlč. Ivan Miklenić lipnja 2019. godine primijetio da „onaj tko pobijedi na predsjedničkim izborima ima u hrvatskom državnom poretku apsolutno najveći legitimitet i bilo bi normalno da zbog toga ima i najveći autoritet, pa i najveći dio kolača državne moći, no u ustavnim promjenama nakon 2000. godine predsjednik Republike Hrvatske lišen je gotovo svake moći. Osim proceduralnih ovlasti te osim vrlo dvojbenoga, zapravo formalističkoga, participiranja u hrvatskoj vanjskoj politici i zapovijedanju vojskom i obavještajnim službama hrvatski predsjednik ima na raspolaganju samo riječ koja može postati javni utjecaj samo ako mu je naklonjena glavna struja javnoga mnijenja“.

Vlč. Miklenić nije jedini i nije otkrio Ameriku opaskom da predsjednik RH nema ustavne/zakonske alate za operativno vratiti povjerenje u institucije od vitalnoga državnog značenja, iako je papirnato zadužen za učinkovito i uredno funkcioniranje sustava, što je u logičnoj opreci s time da je osobi što objektivno uživa najviši stupanj legitimiteta u zemlji dostupno premalo realne državne moći. Za razliku od previše te moći u prethodnomu tzv. polukancelarskom sustavu apsolutne volje tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Pa je onda vođi izborno pobjedničke pol-ideološke opcije na čelu izvršne vlasti – u kohabitacijski nes(p)retnim slučajevima (istostranačkim Plenković-Grabar-Kitarović; raznostranačkim Plenković-Milanović) – dopušteno nezrelim taštinama iz Banskih dvora ili bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku praviti cirkus od države. Na, je li, globalnu međunarodnu sramotu i svu porugu domaćeg življa.

I eto što ti je samonedostatan bantustan ili, kazali bi jarani, čardak ni na nebu niti na zemlji: Bijedna Naša, službenog naziva Republika Hrvatska, čija se licencija tzv. državnosti, samostalnosti, neovisnosti i suverenosti svodi na grb (dopušteno i ustaškog designa šahovnica-štita), zastavu i gemišt/bevanda himnu s korijenom u crno-žutoj k.u. k. monarhiji (stihovi Hrvata Antuna Mihanovića, note Srbina Josifa Runjanina). Samo ga, je li, premijer Plenković i buljuk HDZ-ovih trbuhozboraca vide kao primjerno pozicioniran, uvažavan i utjecajan etat u tzv. međunarodnoj zajednici. A bit će kako ni u tzv. europskoj obitelji kojoj oduvijek pripada (sic transit, doduše samo kao povijesno jeftin izvor resursa i topovsko meso u tuđim ratovima) niti u širem svijetu ne zarezuju državu RH. Predsjednik RH se ne ustručava javno ironizirati: „Smatraju nas budalama, narodom trećeg reda, a Plenkoviću je dužnost tek ići pokloniti se u Bruxelles“.

RH im, hipnotiziran članstvom u EU i NATO-u, financijski u dužničkom ropstvu, trokirajućega gospodarstva i životnog standarda u slobodnom padu, moralnog raslula i korupcijskih metastaza, nema što ponuditi više od onoga što si već sami nisu uzeli ili im neovlašteno darovali iz Banskih dvora i s Pantovčaka u prvih desetak godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Osim ponešto svjetskom kulturom i umjetnosti iz daljnje prošlosti, veleumnim Nikolom Teslom, respektabilnim svjetlom epopeje antinacifašizma, ali i protublokovskom/protuhladnoratovskom idejom miroljubive koegzistencije „kumrovečkog Jože“, velikana novijeg doba, nema baš čime ni imponirati gazdama globalne moći i utjecaja.

Pa kad k tomu i njihovi najvidljiviji poslovođe komadića Kugle što ga je, tvrde „domoljubni“ bajkopisci, Bog namijenio samomu sebi kad je dijelio svijet, neodgovorno i nezrelo pljuju po tomu što se u uljuđenom društvu nazivlje neupitnom državnom institucijom, ne priznaju jedni druge, ljute se i međusobno opanjkavaju ne samo pred kojekakvim „ekselencijama“ po bruxellesima, unijama i washingtonima što im se smiju iza leđa nego i uvjetuju istu neodgovornu bezobraštinu svojim podložnicima u vlastitoj zemlji, piši kući propalo je. Što reče mudar pûk: budala se diči time čega se pametan srami. Dubrovački mediji su, ne budi lijeni i jednostrani, kao što je profesionalni red i običaj, dali prostora reagiranjima sugrađana na sramotnu samohvalu HDZ-ovog župana Nikole Dobroslavića kako neće pozvati predsjednika RH na proslavu Dana županije 12. svibnja. A župan će, je li, strašno nauditi Milanoviću – koji i inače bira društvo što zaslužuje predsjedničku počast – tako da predsjednik RH tjednima neće spavati od žalosti zato što se nije rukovao s HDZ-ovim regionalcem. Mo’š mislit’.

„Predsjednik Milanović je vazda dobrodošao u Grad. Dobroslavića i županiju nabijem na qrac i treba ih što prije ukinuti“, napisao je izvjesni Zaton veliki, a katapult: „Gdje je sad demokracija, volja građana i institut predsjednika“. No pasaran: „da zupanija je tvoja privatna gluposlavicu pa ces ti odlucivati tko ce a tko nece doci, on je imao 1,2 milijuna glasova na izborima a koliko si ti uhljebe imao?“ Rado Radić: „Ovo je preopasno što Župan sebi uzima za pravo. Političke stranke, gdje ste, daj te provedite anketiranje s potpisima kao MOST za referendum da se građani izjasne dali su za svog izabranog Predsjednika države Hrvatske, ili za ove štakore iz županije i općina koje većina nije birala, i koji nigdje nisu dobili više od 3-5% upisanih stvarnih birača, naravno bez ‘fiktivnih’… Ja i moja obitelj bi htjeli znati dali imamo predsjednika države, naše jedine domovine HRVATSKE..!!!???“ Svoje je mišljenje izrazio i izvjesni Ivica Sanader: „nisam za ovog lika ali skidam kapu za ovu odluku. milanovic je dokazani frustrirani mutikasa koji cega se god uvati bespovratno upropasti i jadno se pise onom za koga se zalaze. dobro je da je u poziciji fikusa i neka tako i ostane“.

Po Plenković-HDZ-ovom kriteriju, „naša“ Hrvatska nema predsjednika, samo njega kao neupitnog krojača unutarnje i vanjske sudbine zemlje. Nema ni znatno više od 50 posto birača koji su izabrali izvjesnog Zorana Milanovića na petogodišnji mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje, jer je to bila tek nesretna fatamorgana Izbornog povjerenstva, i nema ni valjane anketare javnog raspoloženja tzv. običnih/malih ljudi prema vlasti budući da su im kronično sljepilo i notorna oporbena zloba zastrli pogled na to kako RH – pod mudrom upravom „uspješnog premijera Plenkovića i njegove vlade, najuspješnijih od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) – svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje. Dino iz Kusturičina kultnog filma „Sjećaš li se Dolly Bell?“ Ma ne, Plenkovićeva mantra u koju ne vjeruju ni njegovi ministri, a svim se skromnim intelektom upinju uvjeriti razočarano/depresivno općinstvo da je to istina. I zato, da „prostak s Pantovčaka“ i dalje ne koči uzbrdo, a hoće, nitko ga ne može spriječiti, ostaje na snazi izvanredno stanje u HDZ-ovoj vojsci: „Ne slažem se ni s jednom riječi koju je izgovorio i do smrti ću mu osporavati pravo da ih izgovori“. Na sljemenu vlasti netko si je umislio da je Luj XIV., Luj Veliki, Luj Sunce, Luj Bogomdani, pa se svom silinom nejakih pluća dere iz svega glasa: „L’état c’est moi!“ („Država, to sam ja!“) Zoran Milanović? Andrej Plenković? Nije jasno, obojica znaju francuski, a jamačno nijedan ne zna da ni treći burbonski monarh nije bio – francuska država. Kojoj je puno ostavio, ali i doveo ju do bankrota.

h-alter