Dugogodišnja utrka Nikice Gabrića za društvenom važnošću nije vrijedna naročitog spomena sve dok ne izazove konkretne posljedice. Da nije bilo Velikog Orijenta Hrvatske, možda nikad ne bismo doznali razmjere nedoraslosti Dražena Jelenića za položaj glavnog tužitelja
Više od dvadeset godina, ako ne i čitavih četvrt stoljeća, Nikica Gabrić ulaže nadljudske napore da bude nešto više od uspješnog i umješnog zagrebačkog oftalmologa, a ta neartikulirana potreba za društvenom važnošću i utjecajem čini ga nalik kugli u fliperu ili u biljaru: doktor Gabrić u najnovijoj epizodi odbio se o mantinelu na način da je došlo do brzopotezne ostavke glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića. Glavni državni odvjetnik jedna je od najmoćnijih i najvažnijih funkcija u državnom aparatu, a Jelenić je podnio ostavku zbog toga što se saznalo da je nepune dvije godine član zagrebačke masonske lože Veliki Orijent Hrvatske, čiji je šef ili Veliki majstor Nikica Gabrić, a to saznanje došlo je kao nusprodukt – još uvijek navodnog – kriminalnog pokušaja troje čelnih ljudi iz zagrebačkog tjednika 7Dnevno (Mark Cigoj, Vuk Radić i Marija Dekanić) da od Gabrića iznude novac u zamjenu za neobjavljivanje fotografija koje dokazuju njegovo masonstvo. Član Velikog Orijenta Hrvatske Vuk Radić dobio je rečene fotografije za potrebe pripremanja internog časopisa lože, a onda ih je, prema policijskim izvještajima, odnio u redakciju i, zajedno s kolegama, odlučio ih pretvoriti u repromaterijal za izvlačenje novca. ‘On je izdajnik, ne zaslužuje da se o njemu govori. Sada ćemo ga izbaciti. On ima sve naše papire, naše povjerenje, i on to da u svojim novinama’, rekao je Gabrić o Radiću.
Poznati oftalmolog reagirao je na pokušaj iznude tako što se obratio policiji i Državnom odvjetništvu, pa je postao pouzdanik čiji su kontakti s iznuđivačima stavljeni pod tajnu kontrolu. Trojac iz opskurnog tabloida potom je uhapšen i saslušan, da bi zatim svi bili pušteni na slobodu uz saopćenje o nastavku kriminalističkog istraživanja. Odluka o puštanju osumnjičenih jako je rasrdila Gabrića, koji je sa svojom ljutnjom upoznao Dražena Jelenića i usput mu savjetovao da se službeno udalji od tog slučaja zbog toga što bi se mogao naći u sukobu interesa, ali glavni tužitelj nije poslušao savjet. Gabrić je, naime, u tom trenutku znao ono što javnost nije: Jelenić je član masonske lože Veliki Orijent Hrvatske. Nije trebalo dugo da sazna i javnost. Tjednik Nacional objavio je da je glavni državni odvjetnik mason, što je Jelenić potvrdio, ali u tom času nije mislio da će ga ta činjenica koštati fotelje u koju je zasjeo u travnju 2018., otprilike mjesec dana nakon što je primljen u organizaciju čije je članstvo zaštićeno tajnošću. Pritisnut stavovima vlade Andreja Plenkovića, parlamentarne većine, opozicije i većeg dijela javnosti ubrzo je shvatio da se mora pozdraviti sa svojim radnim mjestom: nije mogao obraniti vlastitu nepristranost suočen s time da se zakleo na lojalnost masonskoj braći čija imena nisu poznata javnosti i nije ih moguće doznati, osim ako neki od njih sedamstotinjak javno ne deklarira pripadnost misterioznoj muškoj družbi, pri čemu samo postojanje te družbe, naravno, nije nimalo upitno iz perspektive legalnosti. Jelenić nije prekršio zakon pristupanjem masonima, ali jest učinio sebe nepodobnim za položaj glavnog tužitelja tako što je potencijalno ugrozio vlastitu profesionalnu objektivnost. Poziv u članstvo očito mu je toliko imponirao da je zaboravio uključiti mozak.
Gabrićevo upuštanje u masonstvo zasad je, dakle, rezultiralo padom glavnog državnog odvjetnika i divljački razbijenim staklenim ulazom u okulističku polikliniku ‘Svjetlost’ koja je u vlasništvu hvalisavog i napasno pričljivog Velikog majstora. To su ujedno i najupečatljiviji efekti njegovih dosadašnjih nastojanja da osvoji što veću količinu društvene moći i ugleda. Popularni očni liječnik odlučio se za masonstvo kad su mu propali svi raniji pokušaji da svoju neartikuliranu društvenu ulogu podeblja liderskim mjestom u nekoj organizaciji, nekim formalnim statusom i titulom mimo medicine i biznisa. Nije se učlanio u postojeću Veliku ložu Hrvatske, nego je s nekolicinom bliskih ljudi prije dvije-tri godine osnovao svoju ložu i ubrzo je nekritički napunio stotinama persona za koje je valjda procijenio da mogu biti od koristi njegovim ambicijama da utječe, da ga se pita, da povlači konce i da stvara svoju mrežu u svim segmentima društva. Površnost i žurba u regrutiranju ogromnog broja članova u kratkom roku, uostalom, direktno je povezana s time da se kasnije našao u ulozi žrtve medijskih ucjenjivača. ‘Formiranje vlastite lože, koju dosad nije priznala ni jedna relevantna masonska udruga u svijetu, puno govori o Gabrićevom mentalnom sklopu: on se nikako ne može pomiriti s time da bude obični član, on u svemu mora biti glavni, prvi i najpametniji. Ta osobina, u kombinaciji s njegovim temperamentom i brzinom jezika, neizbježno dovodi do konflikata i destrukcije’, kaže jedan Gabrićev poznanik iz političkog miljea.
Gazda ‘Svjetlosti’ permanentno je nestrpljiv da uveća svoju moć ili da barem bude što rašireniji glas o njegovom uspjehu i uplivu na događaje i procese, pa je već dva desetljeća u stalnoj potrazi za prečicama koje će ga dovesti do cilja. To je u jednoj mjeri komično, u jednoj tragikomično, a u jednoj iritantno zbog samouvjerenosti koja krasi Gabrićeve javne istupe i o temama koje ne razumije, o kojima je samo ponešto načuo, o kojima nema reći ništa osim fraza i općih mjesta. No stvari najednom postanu ozbiljne kad dokona zaigranost i opsesija da se bude društveni protagonist dovedu do iznuđene ostavke glavnog državnog odvjetnika, čovjeka sa snažnim formalnim i stvarnim utjecajem na vođenje i usmjeravanje kaznenih postupaka na svim razinama. Pad glavnog tužitelja potres je u svakoj državi. Koliko će obezglavljenost Državnog odvjetništva ugroziti rad te ionako devastirane institucije, kako će se i koliko odraziti na neke od važnih postupaka i istraga? Kome ide u prilog blaga ili manje blaga paraliza DORH-a? Je li Dražen Jelenić primljen u Gabrićevu paramasonsku ložu samo zato da bi ga se imalo pod kontrolom, da bi bio ucijenjen pripadnošću tajnom društvu? I tko je još po istom ili sličnom principu uvučen u to kolo koje se zacijelo nije sastalo da bi se bavilo samospoznajom, duhovnim uzdizanjem i promocijom humanističkog nauka? To su pitanja zbog kojih nastaje ovaj tekst, a ne Gabrić i njegovo tajno i javno djelovanje samo po sebi: njegov dugogodišnji ples po rubu redikuloznosti nije vrijedan naročitog spomena sve dok ne izazove konkretne posljedice, a posljedice ne moraju biti isključivo negativne. Eto, da nije bilo Velikog Orijenta Hrvatske i ovog slučaja, možda nikad ne bismo doznali prave razmjere nedoraslosti Dražena Jelenića za položaj glavnog tužitelja.
Masonerija je, rekosmo, posljednja i najmanje pametna prečica koje se Nikica Gabrić dosjetio u namjeri da svoje materijalno bogatstvo združi s još većim političkim i društvenim utjecajem. Zašto najmanje pametna? Ne zato što su masoni zavjerenici u službi zla, jer nisu, ili zato što su omraženi u širokim slojevima stanovništva odanog katoličanstvu, nego zato što je držanje ikakve tajne teško spojivo s Gabrićevim karakterom, a masonstvo je, prije svega, diskrecija: prokazan je kao neozbiljni ekshibicionist i ovisnik o javnoj pažnji, kao čovjek koji tajno snima glavnog državnog odvjetnika, što mu neće biti od pomoći u nastavku javne pa i poslovne karijere. Poslije ovog skandala ni jednoj masonskoj loži koja drži do sebe neće pasti na um da uspostavi ikakve odnose s Gabrićevom interesnom družinom okupljenom zbrda-zdola. Veliki Orijent Hrvatske odumrijet će kao što je odumro Nacionalni forum, kratkotrajni politički projekt istog čovjeka, projekt kojem su, između ostalog, bili bliski Jadranka Kosor i Ivo Josipović. Radilo se o trećeputaškoj i elitističkoj opciji površno baziranoj na meritokratskom modelu i na što manjoj ulozi države kad je riječ o ekonomskim odnosima. U idejama Nacionalnog foruma nije bilo gotovo ničeg što bi se dalo okarakterizirati ljevičarskim, osim Gabrićeve biografije koja uključuje rukovodeće položaje u partijskom podmlatku socijalističke Hrvatske i dugogodišnju relativnu privrženost Račanovom SDP-u. Bio je, uostalom, šef Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u mandatu Račanove vlade. Kako je njegov privatni posao rastao i širio se, tako se Gabrić sve više odmicao i distancirao od SDP-a te se pomicao na liberalni ili desni centar, barem kad je u pitanju široka dostupnost zdravstva i obrazovanja.
Nikica Gabrić dostigao je vrhunac svoje društvene relevantnosti zapaženom ulogom u odlasku glavnog državnog odvjetnika Jelenića. To je istovremeno moment početka njegove silazne putanje u pogledu javnog djelovanja i utjecaja. On ima dovoljno novca, kontakata, taštine i volje da ne odustane od ambicije da bude akter na društvenoj sceni, no blamaža s masonskom epizodom nepovratno je smjestila njegov lik i djelo u ladicu smrtno ozbiljnog lakrdijaštva.
portalnovosti
Više od dvadeset godina, ako ne i čitavih četvrt stoljeća, Nikica Gabrić ulaže nadljudske napore da bude nešto više od uspješnog i umješnog zagrebačkog oftalmologa, a ta neartikulirana potreba za društvenom važnošću i utjecajem čini ga nalik kugli u fliperu ili u biljaru: doktor Gabrić u najnovijoj epizodi odbio se o mantinelu na način da je došlo do brzopotezne ostavke glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića. Glavni državni odvjetnik jedna je od najmoćnijih i najvažnijih funkcija u državnom aparatu, a Jelenić je podnio ostavku zbog toga što se saznalo da je nepune dvije godine član zagrebačke masonske lože Veliki Orijent Hrvatske, čiji je šef ili Veliki majstor Nikica Gabrić, a to saznanje došlo je kao nusprodukt – još uvijek navodnog – kriminalnog pokušaja troje čelnih ljudi iz zagrebačkog tjednika 7Dnevno (Mark Cigoj, Vuk Radić i Marija Dekanić) da od Gabrića iznude novac u zamjenu za neobjavljivanje fotografija koje dokazuju njegovo masonstvo. Član Velikog Orijenta Hrvatske Vuk Radić dobio je rečene fotografije za potrebe pripremanja internog časopisa lože, a onda ih je, prema policijskim izvještajima, odnio u redakciju i, zajedno s kolegama, odlučio ih pretvoriti u repromaterijal za izvlačenje novca. ‘On je izdajnik, ne zaslužuje da se o njemu govori. Sada ćemo ga izbaciti. On ima sve naše papire, naše povjerenje, i on to da u svojim novinama’, rekao je Gabrić o Radiću.
Poznati oftalmolog reagirao je na pokušaj iznude tako što se obratio policiji i Državnom odvjetništvu, pa je postao pouzdanik čiji su kontakti s iznuđivačima stavljeni pod tajnu kontrolu. Trojac iz opskurnog tabloida potom je uhapšen i saslušan, da bi zatim svi bili pušteni na slobodu uz saopćenje o nastavku kriminalističkog istraživanja. Odluka o puštanju osumnjičenih jako je rasrdila Gabrića, koji je sa svojom ljutnjom upoznao Dražena Jelenića i usput mu savjetovao da se službeno udalji od tog slučaja zbog toga što bi se mogao naći u sukobu interesa, ali glavni tužitelj nije poslušao savjet. Gabrić je, naime, u tom trenutku znao ono što javnost nije: Jelenić je član masonske lože Veliki Orijent Hrvatske. Nije trebalo dugo da sazna i javnost. Tjednik Nacional objavio je da je glavni državni odvjetnik mason, što je Jelenić potvrdio, ali u tom času nije mislio da će ga ta činjenica koštati fotelje u koju je zasjeo u travnju 2018., otprilike mjesec dana nakon što je primljen u organizaciju čije je članstvo zaštićeno tajnošću. Pritisnut stavovima vlade Andreja Plenkovića, parlamentarne većine, opozicije i većeg dijela javnosti ubrzo je shvatio da se mora pozdraviti sa svojim radnim mjestom: nije mogao obraniti vlastitu nepristranost suočen s time da se zakleo na lojalnost masonskoj braći čija imena nisu poznata javnosti i nije ih moguće doznati, osim ako neki od njih sedamstotinjak javno ne deklarira pripadnost misterioznoj muškoj družbi, pri čemu samo postojanje te družbe, naravno, nije nimalo upitno iz perspektive legalnosti. Jelenić nije prekršio zakon pristupanjem masonima, ali jest učinio sebe nepodobnim za položaj glavnog tužitelja tako što je potencijalno ugrozio vlastitu profesionalnu objektivnost. Poziv u članstvo očito mu je toliko imponirao da je zaboravio uključiti mozak.
Gabrićevo upuštanje u masonstvo zasad je, dakle, rezultiralo padom glavnog državnog odvjetnika i divljački razbijenim staklenim ulazom u okulističku polikliniku ‘Svjetlost’ koja je u vlasništvu hvalisavog i napasno pričljivog Velikog majstora. To su ujedno i najupečatljiviji efekti njegovih dosadašnjih nastojanja da osvoji što veću količinu društvene moći i ugleda. Popularni očni liječnik odlučio se za masonstvo kad su mu propali svi raniji pokušaji da svoju neartikuliranu društvenu ulogu podeblja liderskim mjestom u nekoj organizaciji, nekim formalnim statusom i titulom mimo medicine i biznisa. Nije se učlanio u postojeću Veliku ložu Hrvatske, nego je s nekolicinom bliskih ljudi prije dvije-tri godine osnovao svoju ložu i ubrzo je nekritički napunio stotinama persona za koje je valjda procijenio da mogu biti od koristi njegovim ambicijama da utječe, da ga se pita, da povlači konce i da stvara svoju mrežu u svim segmentima društva. Površnost i žurba u regrutiranju ogromnog broja članova u kratkom roku, uostalom, direktno je povezana s time da se kasnije našao u ulozi žrtve medijskih ucjenjivača. ‘Formiranje vlastite lože, koju dosad nije priznala ni jedna relevantna masonska udruga u svijetu, puno govori o Gabrićevom mentalnom sklopu: on se nikako ne može pomiriti s time da bude obični član, on u svemu mora biti glavni, prvi i najpametniji. Ta osobina, u kombinaciji s njegovim temperamentom i brzinom jezika, neizbježno dovodi do konflikata i destrukcije’, kaže jedan Gabrićev poznanik iz političkog miljea.
Gazda ‘Svjetlosti’ permanentno je nestrpljiv da uveća svoju moć ili da barem bude što rašireniji glas o njegovom uspjehu i uplivu na događaje i procese, pa je već dva desetljeća u stalnoj potrazi za prečicama koje će ga dovesti do cilja. To je u jednoj mjeri komično, u jednoj tragikomično, a u jednoj iritantno zbog samouvjerenosti koja krasi Gabrićeve javne istupe i o temama koje ne razumije, o kojima je samo ponešto načuo, o kojima nema reći ništa osim fraza i općih mjesta. No stvari najednom postanu ozbiljne kad dokona zaigranost i opsesija da se bude društveni protagonist dovedu do iznuđene ostavke glavnog državnog odvjetnika, čovjeka sa snažnim formalnim i stvarnim utjecajem na vođenje i usmjeravanje kaznenih postupaka na svim razinama. Pad glavnog tužitelja potres je u svakoj državi. Koliko će obezglavljenost Državnog odvjetništva ugroziti rad te ionako devastirane institucije, kako će se i koliko odraziti na neke od važnih postupaka i istraga? Kome ide u prilog blaga ili manje blaga paraliza DORH-a? Je li Dražen Jelenić primljen u Gabrićevu paramasonsku ložu samo zato da bi ga se imalo pod kontrolom, da bi bio ucijenjen pripadnošću tajnom društvu? I tko je još po istom ili sličnom principu uvučen u to kolo koje se zacijelo nije sastalo da bi se bavilo samospoznajom, duhovnim uzdizanjem i promocijom humanističkog nauka? To su pitanja zbog kojih nastaje ovaj tekst, a ne Gabrić i njegovo tajno i javno djelovanje samo po sebi: njegov dugogodišnji ples po rubu redikuloznosti nije vrijedan naročitog spomena sve dok ne izazove konkretne posljedice, a posljedice ne moraju biti isključivo negativne. Eto, da nije bilo Velikog Orijenta Hrvatske i ovog slučaja, možda nikad ne bismo doznali prave razmjere nedoraslosti Dražena Jelenića za položaj glavnog tužitelja.
Masonerija je, rekosmo, posljednja i najmanje pametna prečica koje se Nikica Gabrić dosjetio u namjeri da svoje materijalno bogatstvo združi s još većim političkim i društvenim utjecajem. Zašto najmanje pametna? Ne zato što su masoni zavjerenici u službi zla, jer nisu, ili zato što su omraženi u širokim slojevima stanovništva odanog katoličanstvu, nego zato što je držanje ikakve tajne teško spojivo s Gabrićevim karakterom, a masonstvo je, prije svega, diskrecija: prokazan je kao neozbiljni ekshibicionist i ovisnik o javnoj pažnji, kao čovjek koji tajno snima glavnog državnog odvjetnika, što mu neće biti od pomoći u nastavku javne pa i poslovne karijere. Poslije ovog skandala ni jednoj masonskoj loži koja drži do sebe neće pasti na um da uspostavi ikakve odnose s Gabrićevom interesnom družinom okupljenom zbrda-zdola. Veliki Orijent Hrvatske odumrijet će kao što je odumro Nacionalni forum, kratkotrajni politički projekt istog čovjeka, projekt kojem su, između ostalog, bili bliski Jadranka Kosor i Ivo Josipović. Radilo se o trećeputaškoj i elitističkoj opciji površno baziranoj na meritokratskom modelu i na što manjoj ulozi države kad je riječ o ekonomskim odnosima. U idejama Nacionalnog foruma nije bilo gotovo ničeg što bi se dalo okarakterizirati ljevičarskim, osim Gabrićeve biografije koja uključuje rukovodeće položaje u partijskom podmlatku socijalističke Hrvatske i dugogodišnju relativnu privrženost Račanovom SDP-u. Bio je, uostalom, šef Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u mandatu Račanove vlade. Kako je njegov privatni posao rastao i širio se, tako se Gabrić sve više odmicao i distancirao od SDP-a te se pomicao na liberalni ili desni centar, barem kad je u pitanju široka dostupnost zdravstva i obrazovanja.
Nikica Gabrić dostigao je vrhunac svoje društvene relevantnosti zapaženom ulogom u odlasku glavnog državnog odvjetnika Jelenića. To je istovremeno moment početka njegove silazne putanje u pogledu javnog djelovanja i utjecaja. On ima dovoljno novca, kontakata, taštine i volje da ne odustane od ambicije da bude akter na društvenoj sceni, no blamaža s masonskom epizodom nepovratno je smjestila njegov lik i djelo u ladicu smrtno ozbiljnog lakrdijaštva.
portalnovosti
