Posljednje nedjelje pred parlamentarne izbore u Hrvatskoj objavljena je vijest o smrti saborskog zastupnika. Jednog od malobrojnih koji ne samo da je imao ime izvan politike, nego je u jednom vremenu za njega znao cijeli svijet, pa je ostalo upisano u kronikama i povijestima dvadesetog stoljeća. Vijest o njegovoj smrti nije, međutim, tiskana velikim slovima i na novinskim naslovnicama, niti su se o njemu raspisali pisci i kroničari. Osim što pisaca u Hrvatskoj uglavnom nema, kao ni kroničara, pokojnik je ostao nepodoban, jer niti je bio član HDZ-a, niti je i na koji način sudjelovao u festivalima hrvatskoga prostaštva. Čak bi se moglo reći da bi se o njemu mnogo više pisalo, pisalo bi se onoliko koliko se pisalo o njegovu vršnjaku Mati Parlovu, kada je prije petnaest godina umro, samo da nije bio saborski zastupnik opozicijske stranke. One 1974, naime, djeca su se prepirala koji je od njih dvojice veći: Mate Parlov ili Luciano Sušanj.
U srijedu 4. rujna 1974. trčala se finalna utrka na 800 metara, na atletskom Prvenstvu Europe u Rimu. I dan-danas riječ je o elitnoj atletskoj disciplini, televizijski najatraktivnijoj, jer drama staje u manje od dvije minute, ali u ono se vrijeme na 800 metara razrješavala sudbina svijeta, i odlučivalo se tko je jači u hladnome ratu. Favorit tog rimskog finala bio je svjetski rekorder Marcello Fiasconaro, sin Mussolinijevog ratnog pilota, kojeg je oborilo i zarobilo iznad Namibije, pa je u zarobljeništvu upoznao Marcellovu buduću majku, Južnoafrikanku, i tako se 1949. rodio budući šampion. Sovjete je u finalu predstavljao mladi Vladimir Ponomarjov, a Zapadne Nijemce još mlađi, devetnaestogodišnji Willi Wülbeck. Za Veliku Britaniju trčao je onaj koji će biti upamćen kao jedan od najvećih u povijesti: Steve Ovett, kojem nije bilo ni devetnaest. Trebala je to biti, te je na kraju i bila, strašna utrka, jedna od onih sportskih utakmica, kakvih je u to vrijeme bilo, u koje nisu uloženi samo individualni talenti, godine treninga, strategija i taktika (koji su na 800 metara bili važniji nego i u jednoj drugoj atletskoj disciplini), nego su u tu utrku bili uloženi ljudski životi i sudbine. U pozadini, naravno, odvijala se politička, ratna borba: jedan Sovjet i dvojica Istočnih Nijemaca trčali su protiv velikog Talijana i Zapadnog Nijemca. Samo dvojica u tom su finalu bili višak. Trčali su sami uz svoje sjenke: Steve Ovett i Luciano Sušanj. Za prvog nitko još nije znao, a drugi je po onodobnom računanju ljudi bio Jugoslaven, Hrvat iz Rijeke. Ovett će do kraja ostati sam i svoj, drski i odvažni dječak, koji se nikako nije dao uklopiti, pa je iz revolta znao trčati u sovjetskom dresu, da bi mu domovina za suparnika postavila Sebastiana Coea, koji će postati Sir i ostati šupak. A Sušanj, oženjeni dvadesetšestogodišnjak, otac dvoje djece, koji je veći dio karijere trenirao samo triput tjedno, jer je trebalo živjeti, raditi i brinuti se za obitelj, neko je vrijeme bio jugoslavenski sportski junak, da bi Jugoslavije zatim nestalo. Hrvatska, kao što ćemo tek vidjeti, nije kasnije znala što bi sa Sušnjem i s tom najelitnijom muškom atletskom disciplinom.
Marcello Fiasconaro zapravo je bio Južnoafrikanac. Tamo se rodio i odrastao, tamo je išao u školu. U Italiji je morao godišnje po nekoliko mjeseci boraviti, da bi po svim zakonima koji su se tad poštovali mogao trčati za tu zemlju. Ustvari, da bi uopće mogao trčati i nastupati kao sportaš, budući da je njegova prva domovina, Južnoafrička Republika, bila pod takvim međunarodnim sankcijama zbog aparthejda, da se njezini sportaši nisu nigdje i nikad mogli natjecati. Fiasconaro bio je fizički jak čovjek, prilična mrga među suhonjavim suparnicima, i čini se da je imao vrlo visok prag boli. Tog 4. rujna iza njega bio je autoritet one velike njegove utrke iz Milana 27. lipnja prethodne godine, kada je u suludoj jurnjavi lomio i na kraju slomio Čehoslovaka koji se zvao Jozef Plachý, i bio je moćan trkač. Plachý je Fiasconarov tempo uspijevao izdržati do sto i pedeset metara prije cilja. Dalje nije mogao. To je ta luda, luda ljepota 800 metara: učini se da mu je tako malo nedostajalo, ali to malo cijeli jedan je život. Tada je, u Milanu, Fiasconaro utrčao u cilj sa svjetskim rekordom: 1:43.7. Stotinke se na srednjim prugama još uvijek nisu nužno brojale.
Sličnu je taktiku ponovio i u Rimu. Krenuo je brzo, istina ne onako brzo kao kada je uz njega bio Plachý, ali ipak sasvim dovoljno da bi se u finalu Prvenstva Europe slomili najbolji trkači epohe. Istina, mora da mu je malo neobičan bio raspored suparnika. Oni koje je bolje upoznao i s kojima je često trčao poispadali su u kvalifikacijama, i Jozef Plachý je ostao u polufinalu, loše otrčavši jednu prilično sporu, taktičku utrku. No, svejedno, Fiasconaro je nakon kruga i pol bio vodeći, da bi se onda, dvjesto metara pred ciljem, počelo događati nešto neobično. Iz pozadine je, negdje s četvrtog-petog mjesta, u puni šprint krenuo Luciano Sušanj. Postoji ta snimka na YouTubeu, vrijedi je pogledati: Sušanj je tako krenuo da se činilo kako iza njega svi stoje. U cilj je utrčao s desetak metara prednosti. Bilo je u tom njegovom nastupu nečega što bi televizijski reporteri olako označili epitetom – furiozno. Ali nije to! Sušanj tih dvjestotinjak posljednjih metara u Rimu nije trčao ni protiv svojih suparnika, a ni protiv samoga sebe. Nije trčao za rekord, jer o rekordu u tim trenucima nije mogao imati svijest. U tom je trčanju bilo nekog prometejskog nadmašivanja, bilo je to utrkivanje čovjeka sa sjenom lava koji ga goni, bilo je to utrkivanje čovjeka sa smrću. Luciano Sušanj u srijedu je 4. rujna 1974. nadtrčao smrt. Tada je to mogao učiniti, i neće nikad više. Ali tko je to među nama ikad još mogao? Ta finalna utrka na 800 metara u Rimu jedan je od najvećih sportskih događaja koje sam ikada vidio. A gledao sam očima osmogodišnjaka, i čini mi se danas, ili to samo umišljam, da se svega živo sjećam. Ponajprije dojma da se pred mojim očima zbiva nešto nesvakodnevno, nešto što nikada više, sve do smrti Luciana Sušnja, ja neću vidjeti. Bio je prvi, rezultat: 1:44,07. Drugi stiže Ovett: 1:45,76. Treći je Finac Markku Taskinen: 1:45,89. Fiasconaro je sasvim pao, završio je kao šesti, sa 1:46,28. Rezultate ima smisla navoditi da se istakne ta golema razlika koju je Sušanj stvorio u odnosu na druge.
Olimpijske je 1976. Sušanj morao u vojsku. Naravno da su mu dopustili da trenira, ali možda to, ipak, nije bilo to. Stići će on i u Montrealu do finala, i u tom će finalu završiti na Fiasconarovom šestom mjestu, s rezultatom sasvim pristojnim: 1:45,75, boljim od Ovettovog u Rimu. Da je istrčao svoju rimsku utrku, Sušanj bi u Montrealu osvojio broncu. Prvi bio je Alberto Juantorena: 1:43,50, genijalni kubanski srednjeprugaš, Castrov čovjek, trn u američkom oku, a drugi Belgijanac Ivo van Damme: 1:43,86. Van Dammeu su dvadeset i dvije, smatraju ga čudom europske atletike, jednim od najvećih u povijesti, stradat će u prometnoj nesreći na jugu Francuske, jednoga od posljednjih dana te iste 1976. godine, i dugo će se, sve do naših dana, održavati memorijalna utrka njemu u čast.
Nakon Montreala Luciano Sušanj je s navršenih jedva dvadeset i osam završio aktivnu atletsku karijeru. Valjalo je raditi, valjalo je podizati djecu, završavati fakultet, živjeti nekim običnim životom građanina jedne obične zemlje. Još je neko vrijeme u njegovom kraju bila živa tradicija nadmašivanja sebe i drugih u utrci na 800 metara. Najprije ju je nastavljao Milovan Savić, da bi se sredinom osamdesetih pojavio, mlad i silno perspektivan, Predrag Melnjak. Obojica su bili pulski atletičari. Nakon što je Melnjak iznenada, s nenavršene dvadeset i tri, prekinuo karijeru, završila je priča Luciana Sušnja. U nekoj sljedećoj eri pojavit će se, podrijetlom iz Kaknja u Bosni, Marino Bloudek. On je lani istrčao svoj osobni rekord: 1:46,38. Cilj mu je, govori, da dosegne najbolji rezultat Milovana Savića od prije četrdeset i kusur godina, koji je: 1:45,52.
Pola stoljeća nakon što je Luciano Sušanj postao prvak Europe na 800 metara nijedan hrvatski trkač ne može mu se ni na puškomet primaknuti. Na prvenstvima Europe do danas samo jedan je čovjek trčao brže. U zemljama bivše Jugoslavije brže od Sušnja trčao je samo Amel Tuka. Njegov rekord iz 2015. je 1:42,51. Četrdeset i jedna je godina trebala proći da netko nadmaši Sušnja, premda i tu teško o nadmašivanju može biti riječi.
Nakon što je ubrzo nakon Montreala okončao karijeru, Marcello Fiasconaro vratio se u Južnu Afriku, oženio se i sve do danas živi u sreći i veselju. Talijanski poslanik u Južnoj Africi ga je, u ime talijanskog predsjednika, 2009. uzdigao u čast viteza, uručivši mu najveći orden koji može biti dodijeljen jednome talijanskom građaninu. Steve Ovett živi u Australiji, mirnim i ugodnim životom građanina, koji se nikad nije izmirio s Kraljevstvom.
A Luciano Sušanj, bez sumnje najveći hrvatski atletičar od Filipida do danas, uzimajući u obzir i dame i gospodu, od prošle je nedjelje među besmrtnima, onima koji ne ovise o sitnim ljubaznostima smrtnika.
