Ove godine gospodnje 2015. i u svjetskom i u lokalnom (da ne kažemo regionalnom) kontekstu nalazimo se pred nekoliko važnih obljetnica. Važnih po svom značaju, ali ne manje i po izazovima koje stavljaju pred suvremenike.
Tu je prije svega obljetnica koju se neprecizno naziva 70. obljetnicom pobjede nad fašizmom, iako je fašizam tj. fašistička Italija pobijeđena još 1943 (dakle prije 72 godine). Ipak fašizam je ostao uvriježen kao sveobuhvatna oznaka koja podrazumijeva i Hitlerov nacizam i Mussolinijev fašizam. U ovom slučaju sretniji pojam bi bio nacifašizam, premda on na terminološkoj razini dovodi do (za povjesničare) novih problema izjed načavanja i pojednostavljivanja. Pripreme za tu obljetnicu u Europi se odvijaju u ozračju novonastalih okolnosti svojevrsnog obnovljenog "hladnog rata" između Zapada i Putinove Rusije. Neke europske države već su odlučile da će bojkotirati središnju svibanjsku proslavu u Moskvi. Tako ondje pored Obame, neće biti britanskog premijera Camerona, kao ni najviših predstavnika Norveške, Poljske, Slovenije, Slovačke, Finske, Bugarske,Nizozemske... S obzirom na trenutno fluidnu situaciju broj država koja će svoja izaslanstva poslati ili neće poslati do 8. svibnja može još i rasti, ili se pak smanjivati. No već je sasvim sigurno da pozivi za privremenim (ili prigodnim) jedinstvom na kraju neće uroditi plodom. Ovogodišnja proslava odvijati će se u znaku nove europske podijeljenosti, premda konture i granice te podjele niti ne nalikuju podjelama od prije sedamdesetak godina.
Ipak, u sjeni (tj. nakon) ove svjetske obljetnice, hrvatsku javnost i javnost susjednih zemalja sigurno će daleko više okupirati (i opterećivati) obljetnice događaja iz posljednjeg ratnog sukoba. Ovo je godina kada se sa svega nekoliko dana razmaka, u kolovozu mjesecu, u Hrvatskoj obilježava i slavi 20. obljetnica hrvatske vojno-redarstvene akcije "Oluja", dok se u BiH komemorira zločin u Srebrenici.
Obljetnica "Oluje", po svemu sudeći, iznijeti će na vidjelo dvostruku podjelu. S jedne strane trenutnu podjelu unutar hrvatske političke scene, a što je očigledno iz nedavnog sukoba predsjednice i premijera oko načina obilježavanja dotične obljetnice. Zbog toga nije nemoguće zamisliti scenarij sličan onome od prije nekoliko godina, kada su bile organizirane dvije paralelne proslave, ona službena, od strane državnog vrha i ona neslužbena koju su organizirali ratni generali i veterani.
Druga, trajnija podjela ponovno će biti, očekivano, ona između Hrvata i Srba, tj. Hrvatske i Srbije oko tumačenja događaja tijekom "Oluje". Hrvati će ponovno trijumfirati u slavlju ratne pobjede i oslobođenja velikog dijela svog okupiranog teritorija, dok će Srbi na parastosima komemorirati srpske žrtve koje su stradale tijekom i nakon same akcije. Tako će se ponovno obnavljati pojednostavljeni nacionalni narativi, čime će ljudima na svim strana biti servirane gotove teze, bez pukotine i antiteze, pa onda i bez sinteze. Jer, ako su neke ranije godišnjice možda djelomično i otvarale prostor pojedinim kritičkim preispitivanjima, kod okruglih godišnjica taj prostor je do krajnosti sužen. Okrugla obljetnica, sama riječ kaže, nameće potrebu da se priča, interpretacija i istina zaokruži, da se uzdigne do apsoluta i totaliteta. Pritom nema sumnje da će domaće političke elite nastojati korespondirati s tim "prirodnim" zahtjevima. Posebno to vrijedi za "niske" okrugle obljetnice, što će reći 10,20,30 godina, kada je vremenska distanca još premala, a odnos prema nedavnoj prošlosti može direktno poslužiti za stjecanje legitimiteta kod novoformirane političke kaste. Instrumentalizacija pak, viših okruglih obljetnica, 100, 200, 500 godina, ovisi pak o procjeni političkih okolnosti i političkog trenutka. One mogu biti do krajnosti instrumentalizirane (vidi 500 godina Kosovske bitke i Gazimestan 1989.), a mogu proći i prilično mlako. Sjeća li se itko npr. kako je u Hrvatskoj obilježena 400. obljetnica (usput budi rečeno, pobjedničke) bitke kod Siska 1593.? Država je izdala jednu poštansku markicu.
Ipak, nema bojazni da ljeto 2015. neće biti vruće. Kolovoz neće biti užaren samo zbog ljetnih temperatura, već će tome umnogome doprinositi i političke klimatske prilike.
Teško je stoga uopće zamisliti, a kamoli očekivati, da bi u takvoj usijanoj atmosferi, kada i inače slabe moždane vijuge rade još slabije, moglo doći do bilo kakvog iskoraka iz autističnih i samozadovoljnih (ili samosažaljivih) nacionalnih rovova.
Tek poneki luđak, kome je sunce stvarno udarilo u glavu, mogao bi za te dane osmisliti primjerice sljedeći scenarij:
Republika Hrvatska i njen državni vrh pored obilježavanja i proslave "Oluje" odlučuju da u Kninu, u srcu oslobođenog hrvatskog kraljevskog grada, podignu dostojan spomenik hrvatskim građanima srpske nacionalnosti stradalima, ubijenima i izbjeglima tijekom ili nakon akcije. Tim spomenikom Hrvatska bi odaslala najmanje četiri snažne poruke: 1. Hrvatska kao zemlja pobjednica ima moralne snage da prizna zločine vlastite strane, 2. Hrvatska kao država ne dijeli svoje građane, već ih sve smatra jednako vrijednima, kako u prošlosti, tako u sadašnjosti i budućnosti, 3. Hrvatska tim činom želi ostvariti konačno pomirenje između svojih građana hrvatske i srpske nacionalnosti, te udariti temelje za konačno ostvarenje građanskog društva u budućnosti. 4. Hrvatska, opet superiornošću pobjednika, želi pokazati primjer svima ostalima u regiji, kako moralno i pravedno tretirati svaku žrtvu i kako se na zdrav način suočiti sa svojom prošlošću.
Primjer koji bi odmah potom trebala slijediti Srbija bio bi podizanje memorijala žrtvama Srebrenice usred Beograda, i njihovo državno komemoriranje. Time bi Srbija pak odaslala sljedeće poruke: 1. Srbija priznaje moralnu i svaku drugu odgovornost za ratove 90-ih i za zločin u Srebrenici, 2. Srbija i srpsko društvo imaju danas dovoljno snage da mogu pogledati u lice zločinu koji je počinjen u njihovo ime, 3. Srbija je mentalno spremna za europsku zajednicu naroda, 4. Srbija ima potencijal da jednom u budućnosti ponovno bude zemlja-uzor na Balkanu.
Takvim "utopijskim" scenarijem na ovim bi se prostorima inaugurirala jedna novina, a ta je da, nasuprot dosadašnjoj praksi, svaka zajednica smogne snage da pokaže veće poštovanje i ukaže veću počast žrtvama Drugih, nego svojim vlastitim. To je naravno nešto što se protivi bazičnim ljudskim nagonima, ali je u skladu sa svim kršćanskim i moralnim zasadama europske civilizacije kojoj želimo pripadati. No za to bi trebalo gotovo iz korijena izmijeniti naša shvaćanja i vrijednosti učitane u sve pore društva, obitelji, obrazovanja itd. U Hrvatskoj je npr. propisano da svako osnovnoškolsko dijete, u sklopu gradiva o Domovinskom ratu, mora dva dana provesti na ekskurziji u Vukovaru. S druge strane posjet Jasenovcu ostavljen je na (ne)volju školi, nastavnicima, roditeljima.
Tko u takvoj politici, bez obzira na deklarativnost poruka o čuvanju sjećanja na žrtve, parole "oprostit ću, zaboravit neću" i slično, ne vidi i jednu tihu, subliminalnu mržnju i poziv na nove sukobe i žrtve, taj ništa ne vidi i ništa ne razumije. Jer sve dok srpska djeca ne budu upućivana u Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu, a Hrvatska u Jasenovac, Staru Gradišku itd., da gledaju i suočavaju se prije svega sa zločinima počinjenima u njihovo ime, dotle neće biti nikakve katarze. Sve će biti samo taktičko uzmicanje i pritajivanje do novog napada, sukoba, zločina. Ona parola "pomesti ispred svojeg praga", nije, kako to neki tumače, tek komunistička dosjetka i podvala. To je, trebalo bi znati, i jedna od osnovnih poruka (i pouka) kršćanstva: "Što imaš gledati trn u oku brata svojega kad u vlastitom oku ni brvna ne opažaš?" Pouka koju uljuljkani u mržnji i neznanju nikako da izvučemo, dok vrijeme nemilosrdno protječe. Pitanje koje ostaje je samo: Je li naša posljednja šansa za preobrazu pred nama, ili je već odavno iza nas?
h-alter
