Više od 40 američkih senatora pozvalo je jučer predsjednika SAD-a Donalda Trumpa na provedbu multinacionalne operacije protiv Rusije u Crnom moru. To je nužno učiniti, prema njihovom mišljenju, radi osiguranja slobode plovidbe i demonstracije potpore „međunarodno priznatim granicama“ i bilateralnim sporazumima. Također se ističe nužnost „davanja otpora prevelikom pozivanju Rusije na suverenitet“. Osim toga dokument poziva i NATO savez na jačanje njegove nazočnosti u Crnom moru, kao i europske saveznike i partnere na zabranu uplovljavanja ruskim vojnim brodovima u njihove luke zbog obnova rezervi i punjenja goriva.

U slijedećoj točki govori se o dostavi dodatne pomoći Ukrajini u sferi sigurnosti, poglavito „jačanju njezinih sposobnosti na moru“.

Tekst ovog dokumenta, kojeg je podržalo („svega“) 41 od 100 senatora, može se pogledati na sajtu jednog od njegovih autora – Rona Johnsona, republikanskog senatora iz Visconsina.

O kolikoj se ludosti i iracionalnoj politici unutar pojedinih američkih političkih krugova danas radi, najbolje svjedoče kineski mediji koji su nedavno objavili kako je u posljednjoj vojnoj vježbi NATO brodova, predvođenih brodovima SAD-a, u Crnom moru, došlo do dramatičnog obrata. Prema Kinezima, crnomorski bazen je u doba SSSR-a uvijek bio isključiva zona njegovog interesa, što se u potpunosti promijenilo od 90.-ih godina prošlog stoljeća na ovamo, kada su Sjedinjene Države taj akvatorij počele tretirati kao zonu od svog nacionalnog interesa. Ali, navode dalje, Moskva to više ne želi tolerirati i Putin je uoči starta spomenute vojne vježbe dao jasnu naredbu ruskom vojnom zapovjedništvu, da se svi NATO-ovi brodovi koji u njoj sudjeluju stave na nišan ruskih oružanih sustava razmještenih na Krimu, kako onih kopnenih tako i zračnih i pomorskih. Čim su spoznali da su se našli na nišanu ruskog oružja, američki brodovi su se okrenuli, dobro znajući o čemu se tu radi i da je Rusija zauzela oštar stav po pitanju daljnjeg „zalijetanja“ u crnomorsku zonu i da očigledno oživljavanja staru doktrinu „crvene crte“ na prilazima svojim južnim granicama. Tako je ta vojna vježba umjesto planiranih 5, trajala samo jedan dan, ističu Kinezi, ne navodeći što je bilo s brodovljem ostalih članica NATO saveza. Pritom upozoravaju na razliku ruske i kineske državne politike u sličnim situacijama: tako kineski državni vrh, za razliku od ruskog koji reagira simetrično, na „provokacije“ američkih pomorskih snaga u Južnokineskom moru uvijek reagira dobronamjerno tj. mekano.

U istinitost navoda kineskih medija neću ulaziti ali prenosim ih samo iz razloga lakše spoznaje do kuda zveckanje oružjem i iracionalna politika igranja vatrom s ponajvećom nuklearnom vojnom silom svijeta može dovesti. Rusija nije niti Iran, niti Sjeverna Koreja ili Irak i Libija. Uz to je već potpuno jasno kako se ona više ne namjerava povlačiti (a i gdje bi natrag, u Moskvu?), već suprotno, provodit će svoje interese samostalno, sviđalo se to drugima ili ne. Najbolji primjer za to je nedavno slijetanje dvaju ruskih strateških zrakoplova Tu-160 u Venezuelu, što je izazvalo snažne reakcije Washingtona i osobno državnog tajnika Mikea Pompea. Pa iako je on, između ostalih oštrih kritika kazao i da „siromašna Rusija bez veze troši novce na tako daleke letove“, sama oštrina reakcije upućuje ipak na puno dublju pozadinu. Rusija je ovim potezom još jednom nedvosmisleno dala do znanja kako podupire vladu predsjednika Madura i nakon nedavnih izbora u toj zemlji koje su SAD, Zapad i venezuelanska oporba proglasili farsom. Maduro je nedavno boravio u Moskvi, osobno kod Putina, a tom je prigodom dogovoreno i novo rusko ulaganje u tu zemlju u visini od 4 milijarde dolara. Tu treba podsjetiti i kako je, još ne tako davno predsjednik SAD-a Donald Trump izjavio kako si SAD ostavljaju pravo i na vojnu intervenciju u Venezueli.

Zašto je ova ruska demonstracija političke i vojne sile neugodna po SAD? Ona znači da Maduro, isto kao i sirijski predsjednik Assad, kao legitimni čelnik zemlje u slučaju američke ili bilo čije druge vojne ugroze može pozvati Rusiju u pomoć. Ukopavanje Rusije u Venezueli značilo bi i novi snažan ruski utjecaj u Latinskoj Americi (koji je odande izišao skupa s raspadom SSSR-a,) nekako isto kao što to Moskva upravo sada čini kroz Siriju na Bliskom istoku. Naravno, ne mislim uopće kako Rusija teži konfrontaciji sa SAD-om u Južnoj Americi, ali je sasvim sigurno da jasno ukazuje kako od sada počinje sama provoditi svoje nacionalne interese u svijetu, ne konzultirajući se pri tom ni s kim i ne pitajući nikoga sviđa li se to njemu ili ne. Osim toga, posve je vidljiva i analogija Venezuele s današnjom Ukrajinom: kako u socijalnom smislu i katastrofalnom gospodarskom stanju, tako i u onom političkom i vojnom. Naime, SAD su kroz Ukrajinu (u kojoj u potpunosti kuriraju njezinu vanjsku i obrambenu politiku) izbile gotovo na samu granicu s Rusijom, a Venezuela je država kojoj je SAD sjeverni (morski) susjed, smješten na suprotnoj obali Karipskoga mora, pa bi baziranje ruskih vojnih snaga u njoj imalo učinak sličan onom kubanskom iz 60.-ih i 70.-ih godina prošlog stoljeća.

Ali vratimo se opet naslovnoj temi i američkim senatorima-avanturistima koji su ostali u prilično maloj manjini pri glasovanju o njihovom prijedlogu uvođenja proturuskih operacija u Crnom moru. Bez obzira na to što oni (za sada) nisu uspjeli, „crveni alarm“ se mora upaliti jer količina, zašto se to bojati reći otovreno, luđaka na američkoj političkoj sceni sve više zapanjuje. „Usijane glave“, lišene realnog rasuđivanja, koje žive u nekom svom paralelnom svijetu u kojem kao da ne vide ništa osim svoje bezgranične moći da čine sve što hoće, gdje god hoće i kada god hoće, ukazuju ne samo na problem s kojim se susreće aktualni američki predsjednik Donald Trump u pokušaju kreiranja svoje vanjske politike, nego, prije svega, na problem s kojim se upravo sada susreće Europa u cjelosti (ne samo EU kao politička zajednica država). Ta i takva Europa, kakva je sada, uza sve svoje mane i nedorečenosti, uključno i katastrofalne odluke po pitanju migracijske politike i nedopustive eksperimente ideološkog karaktera kojima se pokušava utjecati na same ljudske duše i kojih će se prije ili kasnije u svom interesu morati odreći, kao i preveliku gramzivost i odnarođenost njezinih političkih elita od svoje baze, ipak je kudikamo racionalnija u političkom prosuđivanju od usijanih glava svojih prekoatlantskih saveznika i partnera, koji na europskom tlu svjesno potpaljuju vojni požar nesagledivih razmjera, misleći kako će se on, kao i uvijek do sada, moći zadržati daleko od američkih granica.

Pobijte se međusobno da bismo mi mogli neograničeno i beskonačno vladati – sukus je brojnih razmišljanja unutar američkih političkih, vojnih i poslovnih krugova današnjice i to se, konačno, jednom mora otvoreno priznati. Što prije to bolje – po sviju nas. Mudra politika i ljudska i osobna hrabrost, a ne oružje, jedini su izlaz iz ovakvog iracionalnog stanja koje nam se silom nameće kao jedina opcija. Možda da europski političari jednostavno kažu Amerikancma: obračunajte se sami s Rusima, bez nas, mi se s njima ionako možemo dogovoriti. Uostalom, nije li ex-predsjednik SAD-a Barack Obama još 2016. g. s podsmjehom govorio o Rusiji kao još samo regionalnoj (ne globalnoj) sili? Pa ako je tako, neka onda globalna velesila broj jedan riješi taj problem sama, a ne tuđom krvlju i na tuđim prostorima. S regionalnim silama ona se ne jednom obračunavala od Drugog svjetskog rata na ovamo. U protivnom, što to onda znači? Da su SAD bez tolikog broja saveznika u Europi i svijetu nemoćne suprostaviti se izoliranoj Rusiji? Ako je tako, onda bi se jednostavno dalo zaključiti kako je upravo Rusija, sama i usamljena – zemlja koja prkosi neprikosnovnoj snazi Zapada, svjetska vojna sila broj jedan. Nisam baš uvjeren da bi se Washington s takvom konstatacijom složio. Ali neka onda dokaže suprotno, ne uvlačeći druge u krvavi europski pir koji priželjkuju i pripremaju tamošnje „usijane glave“.

geopolitika