Iz dana u dan, Donald Trump sve glasnije odustaje od globalizacije. Ako je Amerika promijenila svoju temeljnu ekonomsku doktrinu, postavlja se pitanje što to govori o njoj samoj. Samo to da ona više nije na strani koja dobiva u globalizacijskoj igri
Sudeći po potezima Donalda Trumpa, Amerika je promijenila svoju temeljnu ekonomsku doktrinu. Umjesto globalizacije, ona sada zastupa protekcionizam. Time se definitivno najavljuje kraj razdoblja velike pljačke, započete nakon završetka hladnog rata, u kojem je krupni kapital pobjedničke strane (naravno, ne samo američki) ostvarivao maksimalne profite. Model je bio jednostavan i funkcionirao je bez greške, a nazivali su ga različito: liberalizmom ili neoliberalizmom, neoklasičnom ekonomijom ili globalizmom. Za političare koji su stvorili provedbeni mehanizam pljačke, to je bio Washingtonski konsenzus. Nije to bilo ništa novog u međunarodnim ekonomskim odnosima. Konsenzus je formuliran znatno prije pada Berlinskog zida i to za zemlje Latinske Amerike, gdje je njegova primjena izazivala onu poznatu parolu ‘Yankee go home!’ Nakon pada Berlinskog zida u tom je konsenzusu nađen gotov recept i za tranzicijske zemlje, ali i za ostatak onoga što se nekad zvalo treći svijet. Dakle za zemlje koje su postale izložene diktatu jedne supersile.
Konsenzus su dogovorili Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (obje institucije na istoj washingtonskoj adresi) te američko ministarstvo financija. Njime se od svih zemalja tražilo da potpuno otvore svoja tržišta i da istovremeno ograniče vlastitu proračunsku i javnu potrošnju (za mirovine, zdravstvo i druge socijalne potrebe), kao i da sve privatiziraju. I to ne samo poduzeća ili banke, već i svoje mirovinske sustave, zdravstvo i školstvo. U toj kuhinji skuhani su čak i privatni zatvori, kao i privatne policije. U skladu s liberalnom doktrinom (ali ne i vlastitom praksom), tražilo se maksimalno smanjivanje uloge i utjecaja države u ekonomiji. Tvrdilo se, naravno, da je sve to u najboljem interesu svake zemlje posebno, ali i svjetske ekonomije u cjelini. Da će zahvaljujući otvorenom tržištu i privatizacijskoj dogmi svi postati bogatiji, od najrazvijenijih do najzaostalijih zemalja. Mnogi među našim najutjecajnijim ekonomskim ekspertima to tvrde i danas.
Prvi su se pobunili političari i ekonomisti iz Latinske Amerike, koji su taj eldorado već provjerili na vlastitoj koži. Ali protiv je govorila i čitava ekonomska povijest. Po tom receptu nije se razvila nijedna od današnjih najbogatijih ekonomija. Sasvim suprotno. Velika Britanija je počela otvarati svoje tržište tek kad je postala prva industrijska sila svijeta. I svi ostali štitili su svoja tržišta zidovima sagrađenim od carina i raznih uvoznih nameta i propisa. Japan je bio formalno, na papiru, otvoren, ali je imao specifične propise, normative i uvjete koje nije razumio nitko. Zato su svi unaprijed odustajali od japanskog tržišta. Južna Koreja, koja je danas prvorazredna automobilska sila, počela je svoju proizvodnju s jednom japanskom i jednom njemačkom licencom (Mitsubishi i Opel), ali dok nisu razvili vlastitu industriju, na korejskim cestama nije bilo ni japanskih, ni njemačkih, ni bilo kojih drugih uvoznih automobila.
Do Drugog svjetskog rata tržište Sjedinjenih Država smatralo se najzaštićenijim na svijetu. Ni danas nema ozbiljne države koja ne štiti vlastitu proizvodnju na različite domišljate načine, bez obzira na sve međunarodne sporazume i unije. Zapravo, vrijedi pravilo, čim je zemlja razvijenija i organiziranija, tim su metode zaštite originalnije i razrađenije. Sve to navelo je američkog profesora Chalmersa Johnsona da citira njemačkog ekonomista iz 19. stoljeća Friedricha Lista (u knjizi objavljenoj još godine 2004.), koji je rekao: ‘Uobičajeno je da kad je netko stigao na vrhunac moći, sruši ljestve kojima se penjao, kako bi drugima onemogućio da se popnu za njim.’ Kad je profesor Johnson pisao svoju knjigu, Amerika je bila na vrhuncu moći, a on je (zajedno s mnogima drugima u svijetu) smatrao da ona koristi globalizaciju kako bi srušila metaforične Listove ljestve. Zapravo, u posljednjih tridesetak godina to je postao zajednički refren svih boraca protiv ovakve globalizacije, a Amerika je svojim ponašanjem potvrđivala njihove tvrdnje. Nobelovac Joseph Stiglitz, inače bivši rukovodilac istraživanja u Svjetskoj banci, kaže: ‘…međunarodni ugovori o kojima su Sjedinjene Države tako ponosno govorile bili su itekako nepošteni prema zemljama trećeg svijeta.’ To se pokazalo i u životu. Nije se ostvarilo ništa od onoga što se svojedobno tako pompozno najavljivalo i obećavalo. Sasvim suprotno, bogatiji su se još više obogatili, a siromašni osiromašili, dok su Amerika i Europa upale u dugotrajnu razvojnu krizu.
I sada Donald Trump, iz dana u dan, sve glasnije i sve bučnije odustaje od globalizacije, ali ne zbog njene nepravednosti ili promašenosti, već zbog američkih interesa. Narodna poslovica kaže da ne laje pas sela radi… I kad uvodi i najavljuje takse, zidove ili sankcije zbog navodno političkih razloga, zapravo je riječ o ekonomiji. Ništa se ne poduzima bez prethodne računice, a za svaku Trumpovu ludost vrijedi ona Polonijeva da u njoj ima sistema. Ako je Amerika odustala od globalizacije i time promijenila svoju temeljnu ekonomsku doktrinu, neizbježno se postavlja pitanje što to govori o njoj samoj. Samo to da Sjedinjene Države više nisu na strani koja dobiva u globalizacijskoj igri. Naravno, Amerika je još uvijek najbogatija zemlja svijeta, ali prošlo je vrijeme u kojem je mogla optimistički gledati u budućnost. U proteklim desetljećima dovoljno velike i jake zemlje, poput Kine, Indije ili Rusije (nakon Jeljcina), oduprle su se neoliberalnom diktatu i koristeći, uz ostalo, i šanse koje pruža globalizacija, počele ostvarivati brzi rast. I neke druge zemlje, poput Brazila ili Južnoafričke Republike, na istom su putu. To je dovelo do poznatih dramatičnih promjena u svijetu. Dok se američki bruto domaći proizvod povećao za četiri puta, Kineski je postao veći za čak 36 puta. To je značilo da se Kina razvijala devet puta brže. Kao da je jedan trkač na sto metara već na cilju, dok je drugi prešao tek deset metara. U prošloj je godini američki BDP iznosio 20,5 trilijuna dolara, a Kineski 13,4 (slijede Japan s pet, Njemačka s četiri, Britanija, Francuska i Indija s ispod tri itd.). Nekad je američka godišnja trgovina s bivšim SSSR-om vrijedila dvije milijarde dolara. Danas s Kinom Amerikanci toliko razmjenjuju dnevno, pri čemu Kinezi mnogo više prodaju nego što kupuju od Amerike. Trump, odnosno oni koji stoje iza njega, shvatili su ono što naši političari uporno odbijaju. Da je razlika između uvoza i vlastitog izvoza direktan gubitak dohotka zemlje. Drugim riječima, da se Amerika našla na gubitničkoj strani igre po globalizacijskim pravilima.
U međuvremenu, dok su njene korporacije vukle globalizacijske ekstraprofite, temeljito se promijenila struktura američke ekonomije. Proizvodnja je prebačena u zemlje s jeftinom radnom snagom, a u samoj Americi dominiraju banke i vojnoindustrijski kompleks. Jedno i drugo snažno je oslonjeno na državu i njen novac, kojim ona banke spašava u krizi, a vojnoindustrijski kompleks hrani novcem i brani ratobornom politikom koja neprestano pronalazi imperije zla što ugrožavaju američku nacionalnu sigurnost. Sadašnjim carinskim ratovima Amerika je pokazala da je ugrožava i Europa kojom više ne može dominirati (živio Nigel Farage, dolje Angela Merkel), ali i uvela u međunarodne ekonomske odnose praksu koja postojala 30-ih godina prošlog stoljeća. Dakle, uoči Drugog svjetskog rata.
portalnovosti
Sudeći po potezima Donalda Trumpa, Amerika je promijenila svoju temeljnu ekonomsku doktrinu. Umjesto globalizacije, ona sada zastupa protekcionizam. Time se definitivno najavljuje kraj razdoblja velike pljačke, započete nakon završetka hladnog rata, u kojem je krupni kapital pobjedničke strane (naravno, ne samo američki) ostvarivao maksimalne profite. Model je bio jednostavan i funkcionirao je bez greške, a nazivali su ga različito: liberalizmom ili neoliberalizmom, neoklasičnom ekonomijom ili globalizmom. Za političare koji su stvorili provedbeni mehanizam pljačke, to je bio Washingtonski konsenzus. Nije to bilo ništa novog u međunarodnim ekonomskim odnosima. Konsenzus je formuliran znatno prije pada Berlinskog zida i to za zemlje Latinske Amerike, gdje je njegova primjena izazivala onu poznatu parolu ‘Yankee go home!’ Nakon pada Berlinskog zida u tom je konsenzusu nađen gotov recept i za tranzicijske zemlje, ali i za ostatak onoga što se nekad zvalo treći svijet. Dakle za zemlje koje su postale izložene diktatu jedne supersile.
Konsenzus su dogovorili Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (obje institucije na istoj washingtonskoj adresi) te američko ministarstvo financija. Njime se od svih zemalja tražilo da potpuno otvore svoja tržišta i da istovremeno ograniče vlastitu proračunsku i javnu potrošnju (za mirovine, zdravstvo i druge socijalne potrebe), kao i da sve privatiziraju. I to ne samo poduzeća ili banke, već i svoje mirovinske sustave, zdravstvo i školstvo. U toj kuhinji skuhani su čak i privatni zatvori, kao i privatne policije. U skladu s liberalnom doktrinom (ali ne i vlastitom praksom), tražilo se maksimalno smanjivanje uloge i utjecaja države u ekonomiji. Tvrdilo se, naravno, da je sve to u najboljem interesu svake zemlje posebno, ali i svjetske ekonomije u cjelini. Da će zahvaljujući otvorenom tržištu i privatizacijskoj dogmi svi postati bogatiji, od najrazvijenijih do najzaostalijih zemalja. Mnogi među našim najutjecajnijim ekonomskim ekspertima to tvrde i danas.
Prvi su se pobunili političari i ekonomisti iz Latinske Amerike, koji su taj eldorado već provjerili na vlastitoj koži. Ali protiv je govorila i čitava ekonomska povijest. Po tom receptu nije se razvila nijedna od današnjih najbogatijih ekonomija. Sasvim suprotno. Velika Britanija je počela otvarati svoje tržište tek kad je postala prva industrijska sila svijeta. I svi ostali štitili su svoja tržišta zidovima sagrađenim od carina i raznih uvoznih nameta i propisa. Japan je bio formalno, na papiru, otvoren, ali je imao specifične propise, normative i uvjete koje nije razumio nitko. Zato su svi unaprijed odustajali od japanskog tržišta. Južna Koreja, koja je danas prvorazredna automobilska sila, počela je svoju proizvodnju s jednom japanskom i jednom njemačkom licencom (Mitsubishi i Opel), ali dok nisu razvili vlastitu industriju, na korejskim cestama nije bilo ni japanskih, ni njemačkih, ni bilo kojih drugih uvoznih automobila.
Do Drugog svjetskog rata tržište Sjedinjenih Država smatralo se najzaštićenijim na svijetu. Ni danas nema ozbiljne države koja ne štiti vlastitu proizvodnju na različite domišljate načine, bez obzira na sve međunarodne sporazume i unije. Zapravo, vrijedi pravilo, čim je zemlja razvijenija i organiziranija, tim su metode zaštite originalnije i razrađenije. Sve to navelo je američkog profesora Chalmersa Johnsona da citira njemačkog ekonomista iz 19. stoljeća Friedricha Lista (u knjizi objavljenoj još godine 2004.), koji je rekao: ‘Uobičajeno je da kad je netko stigao na vrhunac moći, sruši ljestve kojima se penjao, kako bi drugima onemogućio da se popnu za njim.’ Kad je profesor Johnson pisao svoju knjigu, Amerika je bila na vrhuncu moći, a on je (zajedno s mnogima drugima u svijetu) smatrao da ona koristi globalizaciju kako bi srušila metaforične Listove ljestve. Zapravo, u posljednjih tridesetak godina to je postao zajednički refren svih boraca protiv ovakve globalizacije, a Amerika je svojim ponašanjem potvrđivala njihove tvrdnje. Nobelovac Joseph Stiglitz, inače bivši rukovodilac istraživanja u Svjetskoj banci, kaže: ‘…međunarodni ugovori o kojima su Sjedinjene Države tako ponosno govorile bili su itekako nepošteni prema zemljama trećeg svijeta.’ To se pokazalo i u životu. Nije se ostvarilo ništa od onoga što se svojedobno tako pompozno najavljivalo i obećavalo. Sasvim suprotno, bogatiji su se još više obogatili, a siromašni osiromašili, dok su Amerika i Europa upale u dugotrajnu razvojnu krizu.
I sada Donald Trump, iz dana u dan, sve glasnije i sve bučnije odustaje od globalizacije, ali ne zbog njene nepravednosti ili promašenosti, već zbog američkih interesa. Narodna poslovica kaže da ne laje pas sela radi… I kad uvodi i najavljuje takse, zidove ili sankcije zbog navodno političkih razloga, zapravo je riječ o ekonomiji. Ništa se ne poduzima bez prethodne računice, a za svaku Trumpovu ludost vrijedi ona Polonijeva da u njoj ima sistema. Ako je Amerika odustala od globalizacije i time promijenila svoju temeljnu ekonomsku doktrinu, neizbježno se postavlja pitanje što to govori o njoj samoj. Samo to da Sjedinjene Države više nisu na strani koja dobiva u globalizacijskoj igri. Naravno, Amerika je još uvijek najbogatija zemlja svijeta, ali prošlo je vrijeme u kojem je mogla optimistički gledati u budućnost. U proteklim desetljećima dovoljno velike i jake zemlje, poput Kine, Indije ili Rusije (nakon Jeljcina), oduprle su se neoliberalnom diktatu i koristeći, uz ostalo, i šanse koje pruža globalizacija, počele ostvarivati brzi rast. I neke druge zemlje, poput Brazila ili Južnoafričke Republike, na istom su putu. To je dovelo do poznatih dramatičnih promjena u svijetu. Dok se američki bruto domaći proizvod povećao za četiri puta, Kineski je postao veći za čak 36 puta. To je značilo da se Kina razvijala devet puta brže. Kao da je jedan trkač na sto metara već na cilju, dok je drugi prešao tek deset metara. U prošloj je godini američki BDP iznosio 20,5 trilijuna dolara, a Kineski 13,4 (slijede Japan s pet, Njemačka s četiri, Britanija, Francuska i Indija s ispod tri itd.). Nekad je američka godišnja trgovina s bivšim SSSR-om vrijedila dvije milijarde dolara. Danas s Kinom Amerikanci toliko razmjenjuju dnevno, pri čemu Kinezi mnogo više prodaju nego što kupuju od Amerike. Trump, odnosno oni koji stoje iza njega, shvatili su ono što naši političari uporno odbijaju. Da je razlika između uvoza i vlastitog izvoza direktan gubitak dohotka zemlje. Drugim riječima, da se Amerika našla na gubitničkoj strani igre po globalizacijskim pravilima.
U međuvremenu, dok su njene korporacije vukle globalizacijske ekstraprofite, temeljito se promijenila struktura američke ekonomije. Proizvodnja je prebačena u zemlje s jeftinom radnom snagom, a u samoj Americi dominiraju banke i vojnoindustrijski kompleks. Jedno i drugo snažno je oslonjeno na državu i njen novac, kojim ona banke spašava u krizi, a vojnoindustrijski kompleks hrani novcem i brani ratobornom politikom koja neprestano pronalazi imperije zla što ugrožavaju američku nacionalnu sigurnost. Sadašnjim carinskim ratovima Amerika je pokazala da je ugrožava i Europa kojom više ne može dominirati (živio Nigel Farage, dolje Angela Merkel), ali i uvela u međunarodne ekonomske odnose praksu koja postojala 30-ih godina prošlog stoljeća. Dakle, uoči Drugog svjetskog rata.
portalnovosti
