Godinama se činilo da nema veće budalaštine i bezočnije laži od atributa demokratska u nazivima većine hrvatskih stranaka. Ali onda se u Splitu pojavila stranka Pametno, koju je osnovao bračni par lokalnih znanstvenika, on je fizičar elementarnih čestica, ona je (valjda) informatičarka. Uvjereni da ih škole čine pametnim, ili da je pametno ono za što se zalažu, odlučili su brendirati svoju pamet i predstaviti je kao politički program. Kasnije su se, nakon ujedinjenja s nečim čemu je naziv bio Stranka s Imenom i Prezimenom, prenazvali u Centar. Zašto Centar? Nije to lako reći, ali možda zato što su oboje visoki, pa bi bili košarkaški centri, e samo da nisu toliko pametni.
Luka Baričić bio je njihov zastupnik u splitskome Gradskom vijeću, i potporanj vlasti gradonačelnika Ivice Puljka, tog fizičara elementarnih čestica. Baričić je povjesničar, magistar arheologije, filolog, s akademskim iskustvom u Italiji i Njemačkoj. Specijalizirao je povijest religije, član je Zaklade za sekularizam i javno deklarirani ateist. No, Baričićev ateizam nije, čini se, inspiriran političkim ideologijama, ni zagovorima čovjekove apsolutne slobode pred vlastitom savješću i pred zajednicom, nego njegovim pristajanjem uz racionalnost znanosti. U Splitu, kojemu ne manjka klerikalne isključivosti, kao ni nacionalističkog huliganizma, hrabro je bilo od Baričića da zastupa ono što je kao ateist zastupao te da u istom tom Splitu organizira prosvjede za kurikularnu reformu i Marš za znanost. Bit će da je to činio iz uvjerenja da je to i njegov grad. Čovjek da ne bi bio protjeran, mora se moći suprotstavljati svome gradu i većini u njemu. Onoga trenutka kada to više ne čini, postaje unutarnji prognanik, ako je već toliko snažan i u se zagledan da se ne otisne u stvarno, u eksterno progonstvo. Jedna je stvar Luki Baričiću bila od pomoći: invalid je. Ili, kako bi se to politički korektno, a jezično rogobatno reklo: osoba s invaliditetom. Sa stanovišta svojih protivnika, pogotovu huligana, predvođenih čuvenim kromanjoncem iz supermarketa, Luka Baričić je bogalj. A u bogalja se ne dira, jer to primitivcu donosi nesreću. Ni Anti Tomiću, da je samo malo više cotav nego što jest, ne bi oni ni za živu glavu izlili onu kantu govana na glavu.
Luka Baričić načinio je, međutim, grešku kada je, vođen zdravim razumom, povjerovao u pamet u fizici elementarnih čestica. Učinio je grešku kada se uključio u politiku. Jer u politici, naročito onoj splitskoj, ništa ga više nije moglo zaštititi, a svejedno je ostao isto onako usamljen kao što je bio i ranije.
Kako je taj čovjek, koji sebe doživljava racionalnim, završio na Tinderu? Sam Bog to može znati. Ali nigdje nema takve čovječje osamljenosti kao u onim davnim novinskim rubrikama osamljenih srca, po Areni, Vikendu i Erotici, koje su se, zahvaljujući digitalizaciji i globalizaciji, transformirali u Tinder. I nigdje, kao tamo, nije toliko očita opasna ljudska potreba da se vlastita osoba zamijeni nekom boljom, jačom i bogatijom, koja će se predočiti u potrazi za idealnom ljubavnom, seksualnom ili životnom vezom, koju će, naravno, također predstavljati neka bolja, jača i bogatija varijanta nekog drugog, jednako osamljenog i očajnog ljudskog jada. Tinder je mjesto na kojemu lažni ljudi tragaju za svojim idealnim partnerima i partnericama, za koje se očajnički nadaju da neće biti lažni. U svijetu fotošopa, plastičnih operacija, šminke i sveudiljnog maskiranja i presvlačenja, Tinder, skupa sa svim društvenim mrežama, čovjeku pruža mogućnost da se i iznutra preobrazi, i da tako fizički i metafizički preobražen poživi neki drukčiji život. Problem, međutim, nastaje kada bismo da se iz tog svijeta vratimo u onu stvarnost u kojoj smo i dalje jadni, bijedni i uplašeni, obuzeti tom ganutljivom potrebom da nas napokon netko zavoli.
Većina njih reći će da su na Tinderu iz zabave. To je laž, kao što je laž demokracija u nazivima hrvatskih stranaka, kao što je laž ona pamet iz naziva stranke bračnog para Puljak. Nema tu nikakve zabave, ljudi u Tinder ulažu ono najvažnije i najintimnije čime uopće raspolažu, Tinderu oni podaju i prodaju nešto što je dragocjenije od one duše koju je Faust prodao vragu. Faust je trgovao voljom i razumom, dok se na Tinderu trguje nježnošću i ljubavlju. Tinder je, kao što su to bile i davne rubrike osamljenih srca, pornografija nedužnih, nemoćnih, nezaštićenih.
I onda se, tako kažu novinski izvještaji, Luki Baričiću na Tinderu ukazala Aleksandra iz Srbije. A kako je Luka imao prijatelja i stranačkog druga, notornog Bojana Ivoševića, tako je i Aleksandra iz Srbije imala sestricu. Sve nedužniju i privlačniju, te na kraju i maloljetnu. Vrag je u stereotipu i u stereotipiziranoj mašti, koja u muških vazda žudi za maloljetnicama. U zbilji je, naravno, drukčije. Mračan je i prebogat svijet naše seksualne i erotske mašte, pa nema čega u njemu nema, od šumskih čudovišta, bližih i daljih srodnika, žena, muškaraca, stabala i električnih aparata, pa tako i maloljetnica. Ali ako išta o svijetu znaš, bit ćeš krajnje sumnjičav prema Aleksandri iz Srbije, koja na Tinderu ima sestru. Maloljetnu.
Luka Baričić obrazovan je čovjek. Piše da govori pet, a čita na deset jezika. Srpski, međutim, nije jedan od tih pet jezika, jer da jest, odmah bi posumnjao u Aleksandrin srpski. Iz onoga što smo, krajnje indiskretno, mogli pročitati po novinama i na portalima, iz tih izvoda Baričićeva kobajagi erotskog dopisivanja, njegova sugovornica Aleksandra govori upravo onim jezikom koji kromanjonac iz splitskog supermarketa zamišlja kao srpski. Ni sadržaj nije mnogo bolji: tako kromanjonac glumi ženu, kada ostane sam u kući, pa se iz klerikalno-domoljubnog moda prebaci u neki drugi mod, pa navlači na sebe sestrine haljine, penje se na njezine štikle, vrcka stražnjicom i zamišlja da je Aleksandra. Kako je, za Boga milog, jedan obrazovan čovjek mogao povjerovati da je to Aleksandra?
Dosadni i mrski cinik, koji se ponekad javi za sparnijeg vremena, ne da mi mira pa kaže: mogao je Luka Baričić povjerovati da je to Aleksandra, isto onako kako je mogao povjerovati da je ono Pametno. Ima i u tom cinizmu zrno i zera istine. Ali postoji i nešto drugo: u onim najintimnijim odnosima, ali i u svemu što je blizu seksu i što miriši na poželjan spolni organ, svaki je čovjek, bio muško ili žensko, devedeset posto neoprezniji, gluplji, pa i banalniji nego što je inače. Dobro, možda ne baš svaki, jer većina muškaraca i žena ne može ni biti gluplja nego što jest. Ispravnije bi bilo reći da smo, kada je spolni organ u pitanju, svi na razini tih glupana i glupača. Tako je i Luka mogao povjerovati da je ono Aleksandra. I nije problem u tome što je povjerovao da je kromanjonac iz supermarketa Aleksandra, ili da je kromanjončev čuvar parkinga Aleksandra, nego je problem u tome što je išao na Tinder. Problem je u tome što se upisao među osamljena srca i što je svu svoju prirodnu spolnu, seksualnu i emocionalnu glupost predao društvenoj mreži, novinskoj rubrici, javnosti. Čemu izmišljati lažnog sebe, pa takav lažan ići među lažove? Niti se tako dolazi do poželjnog spolnog organa, niti se tako dolazi do ljubavi. I što je najgore, to je samo način da čovjek svoju usamljenost umnogostruči i učini je sasvim nepodnošljivom. Ili se meni samo tako čini?
Ivica Puljak, taj fizičar elementarnih čestica, taj splitski gradonačelnik, to Pametno, nakon svega obrušio se na neimenovanog počinitelja da je iskoristio “seksualnost invalida”. Time je pokušao parazitirati na zgražavanju svojih potencijalnih simpatizera nad političkim protivnicima koji su glumili Aleksandru. Usto, iz Puljka je izbilo i nešto vrlo mračno i zatucano, nešto, rekao bih, sasvim kerumovsko – premda je malo vjerojatno da bi sam Kerum neku sebi blisku osobu tako ponizio – nakon čega je sve ovo prestalo biti tugaljiva paraobavještajna i paranormalna afera iz hrvatske politike. Moraš biti baš neke bijedne i šuplje duše pa da pomisliš, a ne još i da kažeš, da je “seksualnost invalida” Luku Baričića navela da radi zvizdarije po Tinderu i da veselo koketira sa splitskim huliganima preobučenim u Aleksandru i njezinu maloljetnu sestricu. Vrlo će dobro, da ne kažem pametno, Luka postupiti ako se stvarno i za sva vremena mane politike i Tindera te se vrati onome čime se prethodno bavio u svojim poštovanja vrijednim pokušajima da se ne nađe prognanikom u vlastitom gradu.
