Nedavno je iz tiska izašla knjiga Luke Ostojića, književnog kritičara koji je posljednjih pet godina pisao na portalu
. Potpisan kao dr. Ostojić, Luka kaže da su njegovi tekstovi čitatelje trebali liječiti od fatalnih posljedica književnosti. Riječ je o pojmovniku koji nosi naslov ‘Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja’.
Kako ste odabrali pojmove obrađene u ovoj knjizi i mogu li ljudi uopće biti izliječeni od fatalnih posljedica čitanja književnosti?
Likovi knjige su ‘obični ljudi’ koji su pročitali neko poznato književno djelo i teško se razboljeli, a doktor Ostojić je literoterapeut koji ih liječi i upozorava da ne čitaju knjige ako ne moraju. Svaki pojam zapravo je razgovor pacijenta i doktora o specifičnoj knjizi, što je forma koju sam zahvalno preuzeo iz časopisa kao što su ‘Doktor u kući’ i ‘Cosmopolitan’. Tako upoznajemo navijača koji propušta Dinamove utakmice jer se navukao na francuske modernističke romane, tinejdžerku koju lokalni bully maltretira glasnim recitiranjem Matoševa ‘Notturna’, konzervativnog Matu koji čitanjem Budenove knjige otkriva da je latentni liberal, partijanere sa Zrća koji su pretjerali s čitanjem Dragutina Domjanića itd. Knjiga je izbor tekstova koje sam pet godina pisao za portal booksa.hr. U početku je to bila sprdnja na činjenicu da književnost više nema nikakav utjecaj na društveni život, ali kako to biva, ruganje mi se vratilo u glavu kao bumerang: svakim tekstom sam otkrivao kako nas dobre knjige doista teško pogađaju – mijenjaju nam pogled na svijet, tjeraju nas na razmišljanje ili nam naprosto slome srce. Svi znamo Kafkinu izjavu da je književnost sjekira za zaleđeno more u nama – a ako se negdje maše sjekirom, liječnik mora biti blizu.
Što bi za vas zapravo bio iščašen pogled na književnost, kako navodite u jednom svojem tekstu. Tko danas uopće čita knjige i tko danas čini književnu publiku?
Iščašen stav ove knjige je da čitanje i razgovor o ozbiljnim književnim djelima mogu biti neozbiljni, zaigrani, zajebantski, nevjerni tekstu, autoritetima i ‘civiliziranim’ konvencijama. Mislim da je svakoga bitno podsjetiti na to, ali naročito je važno poruku prenijeti mlađim ljudima jer budućnost književnosti ovisi o tome hoće li mlađi ljudi prepoznati čitanje kao bitnu, ugodnu i svoju aktivnost ili će prekrižiti knjige čim izađu iz škole. Tu bih dodao da često čujem kako ‘današnja mladež’ ne čita knjige jer samo pilji u ekrane, ali iz razgovora s pojedinim profesori(ca)ma i iz vlastitog iskustva rada s učenicima pokazalo se suprotno. Kad učenicima pristupiš kao ravnopravnim sugovornicima u opuštenom razgovoru, ispada da će svaki od njih imati i interes i strpljenje za svako djelo. Samo to znači da i oni koji vode obrazovnu politiku trebaju imati interes i strpljenje za rad s njima, a lakše je zaključiti da su klinci beznadni i nastaviti šibati po autopilotu.
Umjetnička kritika je već neko vrijeme u problemima, predstavlja sve rjeđi žanr. Kako stoje stvari s književnom kritikom – čini se da je ipak izuzetno živa, ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji?
Doista, književna kritika je manje prisutna u najvećim medijima, ali živa je i prisutna u javnim medijima i u manjim neprofitnim medijima, što je pravo malo čudo s obzirom na ekonomske uvjete u kojima ti kritičari i mediji rade. Tu mi je veći problem što bi književna kritika trebala biti početak razgovora o konkretnom djelu, a kod nas uglavnom služi kao konačni sud i ne vodi daljnjoj diskusiji, ali to je širi problem neke ‘nekritičke kulture’ u kojoj svako neslaganje sugovornika vodi antagonizmu, a ne argumentiranoj razmjeni mišljenja. Ovdje bih, kad sam već uskočio u živo blato samopromocije, dodao da smo, uz knjigu dr. Ostojića, u sklopu istog projekta kolegica Miljenka Buljević i ja uredili i objavili pojmovnik književne kritike ‘Opasno čitanje’ u kojem iskusne kritičarke i kritičari pišu o nekim stalnim problemskim točkama ovog posla: o kritici poezije, feminističkoj kritici, okviru novih medija, čitanju konteksta. Knjiga se ne žali na smrt kritike nego preispituje mogućnosti njezina daljnjeg života, pa mislim da je poticajna svima koji se žele baviti književnom kritikom, kao i dokonim kritičkim čitateljima.
Mislite li da će se književnost i književno tržište uspjeti oporaviti nakon propasti velikih knjižarskih lanaca poput Algoritma? I mogu li opstati književni portali kao što je booksa.hr na kojem ste donedavno radili kao urednik? Bili ste i izvršni urednik Zareza, dvotjednika koji je u jednom trenutku prepušten propasti, a čini se da se nastavlja devastacija neprofitnih medija?
Propast Algoritma i Zareza su simptomi činjenice da ovdje ne postoje ni književno ni medijsko tržište. Hrvatska je premala država s relativno niskim brojem redovitih čitatelja i kupaca, sa slabim prihodima od oglašivanja i sponzora, a izrada tiskanih publikacija je skup sport koji se ne može namiriti prihodom. Računica je jasna, ali iz nekog razloga ovdje se i dalje inzistira na tržišnom modelu koji, naravno, postoji prvenstveno zahvaljujući javnoj potpori. Umjesto da se igramo biznisa, samo je potrebno priznati da su književnost i kritički mediji javna potreba koju treba javno podržavati. Dobro demokratsko društvo treba omogućiti produkciju vrijednog književnog i medijskog sadržaja koji će onda biti dostupan svim građanima države. Taj ideal nije nikakva utopija, nego je bio normalna stvar dok smo živjeli u bivšoj ‘totalitarnoj’ državi, a do njega nas očito ne može odvesti nevidljiva ruka tržišta, nego samo jasna i suvisla kulturna politika.
portalnovosti
