[caption id="attachment_47809" align="alignleft" width="470"] Lulaš Vlado i Brajković senior[/caption]
Vjerni i vrijedni komentatori SBPeriskopa ( hvala svima ) svakim danom su sve brojniji i provokativniji te mi je već po malo neugodno što ne uzvraćam istom ili još žešćom mjerom , ali ima tu zagonetki koje prijete da postanu rebusi pa kad ih sve porješavamo... Uglavnom teme su raznolike, a i uštedi se ponešto. Dnevni tisak sam prestao kupovati još davno, a sada sam se odrekao i HDZ-ovog županijskog glasnika, jer su komentatori Periskopa pa i drugih portala daleko informativniji, objektivniji i upućeniji u naše brodske teme i dileme, a čini mi se da se isprofilirala grupa ljudi koja djeli sudbinu jako sličnu mojoj iako počesto „to što se mućka u moju glavu ne znaju ni doktori.“ Prije nekoliko dana agilni Kruno (nickname ) spomenuo je da bi u Slavonskom Brodu želio vidjeti Toma Gotovca, čuvenog majstora performera, te izbliza doživjeti i osjetiti njegovu energiju i poruku koju šalje „urbi et orbi“. Mada mi se čini da je pojedincima poput Krune sve jasno odlučio sam potražiti performer meštra među nama. I pošlo mi je za rukom. Naravno, u Podvinju.
Ne, nisu tamo preselile ni Vlasta Delimar, ni Kristina Ćurković. Nije se ni rodio nitko nov, niti je umro netko star, ali se ukazao stari lisac, premazan svim mastima, kojega poznam kao samoukog kipara koji radi ili kako se to stručno kaže stvara u drvetu. To je Krajnović Vlado zvani Lulaš. Budući da o performansu i umjetnosti ne znam baš mnogo, posjetio sam ga u društvu ćaće, starog Mrketa, koji uživa raditi performanse za kartaškim stolom izmišljajući rezone u belotu kako bi završio skriptu najnovijih teorija i predao je Bajici Barbariću na daljnje proučavanje. Kad se nađu Mrke i Lulaš jedini performans koji vam padne na pamet je onaj Slavena Tolja, koji pije mješavinu šljivovice i lozovače ne bi li pomirio Sarajevo i Dubrovnik. Ili isto tako miri Ruse i Amere ispijajući vodku i viski iz jedne čaše. Dok se oni dogovorili koga će miriti s maliganima iz dvije čaše ( vidi sliku ) meni je pripala čast da šunjam po imanju, divim se i slikam. Kod Lulaša „kvaka možda nije od drveta, ali ograda sigurno jeste“. Ne, samo ograda, nego i sve ostalo, osim televizora, i to od 'rastovine.
Na sam čin performansa smo, doduše, zakasnili i to nekoliko mjeseci. Održan ju uz prisustvo uglednika iz Visoke vinske akademije, još prošle godine, a radilo se, ni više ni manje, nego o otvaranju vrata. Umjetnik kaže kako u Hrvatskoj otvaraju jeseni, vezove, bijenale, melodije, ceste, platoe i gradilišta. Otvaraju ljeta, kola, pečenkijade, čvarkijade, pekmezijade pa čak i usta te razne druge stvari, organe i događaje. Dvojio je da li da se istakne i privuče pažnju pa bude prvi koji je otvorio šumu u Hrvata, ali ga je odgovorio doživotni počasni rektor VVA-e , stric Boža, jer, kako tvrdi, nije siguran da u Podvinjskim šumama još nema pokoji zalutali partizan koji ne zna da je „2. Svjetski“ davno završio. Lakše mu je bilo napraviti i izrezbariti vrata od 100-tinjak kila nego izlagati se opasnosti po šumama i gorama. A i prikladno je jer su kao klinci 50-ih godina prošlog stoljeća na podvinjskim kućercima otvarali isključivo prozore budući da su porodice bile mnogobrojne, a stambena kvadratura minimalna, pa je postojala mogućnost uslijed čestog otvaranja vrata da netko i ispadne iz kuće. Šesdesetih godina već su naveliko otvarali flaše, 70-ih konzerve, 80-tih, čim je Maršal umro, otvoriše vidike, 90-tih, nećete vjerovati, čak su otvarali i novčanike. Ulaskom u novo tisućljeće otvaraju se isključivo radio i TV aparati. Slijedom okolnosti kroz nekoliko posljednjih desetljeća Lulaš, Mrke i kompanija uplašili su se da bi pod stare dane trebalo početi otvarati i knjige. Kratkim putovanjem kroz živote podvinjskih veterana dođosmo do spoznaje da su se najmanje otvarala vrata i to ona koja vode u bolji život. Zato je tu Vlado, zvani Lulaš, da poput Modrića stane na loptu, pogleda suigrače, pozove na čašicu razgovora i kaže : „ Otvorite ljudi ta j.... vrata pa makar ona vodila i u dnevni boravak, kuhinju ili špajz“
Svi mi koji još uvijek imamo iluzije i vjeru u bolje dane te pišemo po portalima i na taj način pružamo otpor konzumerizmu, gramzivosti i nepravdi ne moramo tražiti poruku daleko od Broda. Ona je tu oko nas. Ima je u mašti, zbilji, snu. Na našu žalost nose ju ljudi treće životne dobi,koji o suvremenim tehnologijama, internetu i providerima nemaju baš velikog pojma niti ih to sve skupa pretjerano zanima. Jedino što znaju od „guglanja“ i „surfanja“ je ulogirati se na SBPeriskop i tražiti dobre tekstove. Smisao života, im je u malim stvarima, unatoč mnogim iskvarenim pojedincima i ideologijama na poziciji i u opoziciji, a ponajviše u zafrkanciji jer kako reče Winston Churchill : „šala je ozbiljna stvar“.
No međutim, duborezi i rezbarije Vlade Krajnovića, kojima se bavi već 40 godina, nisu šala jer u prestižnoj zagrebačkoj galeriji Crocrodeal u kojoj se mogu pogledati njegova djela nema mjesta za šaljivdžije i zajebante. Sve je odmjereno, ukusno i na svome mjestu, a Lulaš je samo jedan od plejade mnogih priznatih koji izlažu u Radićevoj ulici u Zagrebu.
Vjerni i vrijedni komentatori SBPeriskopa ( hvala svima ) svakim danom su sve brojniji i provokativniji te mi je već po malo neugodno što ne uzvraćam istom ili još žešćom mjerom , ali ima tu zagonetki koje prijete da postanu rebusi pa kad ih sve porješavamo... Uglavnom teme su raznolike, a i uštedi se ponešto. Dnevni tisak sam prestao kupovati još davno, a sada sam se odrekao i HDZ-ovog županijskog glasnika, jer su komentatori Periskopa pa i drugih portala daleko informativniji, objektivniji i upućeniji u naše brodske teme i dileme, a čini mi se da se isprofilirala grupa ljudi koja djeli sudbinu jako sličnu mojoj iako počesto „to što se mućka u moju glavu ne znaju ni doktori.“ Prije nekoliko dana agilni Kruno (nickname ) spomenuo je da bi u Slavonskom Brodu želio vidjeti Toma Gotovca, čuvenog majstora performera, te izbliza doživjeti i osjetiti njegovu energiju i poruku koju šalje „urbi et orbi“. Mada mi se čini da je pojedincima poput Krune sve jasno odlučio sam potražiti performer meštra među nama. I pošlo mi je za rukom. Naravno, u Podvinju.
Ne, nisu tamo preselile ni Vlasta Delimar, ni Kristina Ćurković. Nije se ni rodio nitko nov, niti je umro netko star, ali se ukazao stari lisac, premazan svim mastima, kojega poznam kao samoukog kipara koji radi ili kako se to stručno kaže stvara u drvetu. To je Krajnović Vlado zvani Lulaš. Budući da o performansu i umjetnosti ne znam baš mnogo, posjetio sam ga u društvu ćaće, starog Mrketa, koji uživa raditi performanse za kartaškim stolom izmišljajući rezone u belotu kako bi završio skriptu najnovijih teorija i predao je Bajici Barbariću na daljnje proučavanje. Kad se nađu Mrke i Lulaš jedini performans koji vam padne na pamet je onaj Slavena Tolja, koji pije mješavinu šljivovice i lozovače ne bi li pomirio Sarajevo i Dubrovnik. Ili isto tako miri Ruse i Amere ispijajući vodku i viski iz jedne čaše. Dok se oni dogovorili koga će miriti s maliganima iz dvije čaše ( vidi sliku ) meni je pripala čast da šunjam po imanju, divim se i slikam. Kod Lulaša „kvaka možda nije od drveta, ali ograda sigurno jeste“. Ne, samo ograda, nego i sve ostalo, osim televizora, i to od 'rastovine.
Na sam čin performansa smo, doduše, zakasnili i to nekoliko mjeseci. Održan ju uz prisustvo uglednika iz Visoke vinske akademije, još prošle godine, a radilo se, ni više ni manje, nego o otvaranju vrata. Umjetnik kaže kako u Hrvatskoj otvaraju jeseni, vezove, bijenale, melodije, ceste, platoe i gradilišta. Otvaraju ljeta, kola, pečenkijade, čvarkijade, pekmezijade pa čak i usta te razne druge stvari, organe i događaje. Dvojio je da li da se istakne i privuče pažnju pa bude prvi koji je otvorio šumu u Hrvata, ali ga je odgovorio doživotni počasni rektor VVA-e , stric Boža, jer, kako tvrdi, nije siguran da u Podvinjskim šumama još nema pokoji zalutali partizan koji ne zna da je „2. Svjetski“ davno završio. Lakše mu je bilo napraviti i izrezbariti vrata od 100-tinjak kila nego izlagati se opasnosti po šumama i gorama. A i prikladno je jer su kao klinci 50-ih godina prošlog stoljeća na podvinjskim kućercima otvarali isključivo prozore budući da su porodice bile mnogobrojne, a stambena kvadratura minimalna, pa je postojala mogućnost uslijed čestog otvaranja vrata da netko i ispadne iz kuće. Šesdesetih godina već su naveliko otvarali flaše, 70-ih konzerve, 80-tih, čim je Maršal umro, otvoriše vidike, 90-tih, nećete vjerovati, čak su otvarali i novčanike. Ulaskom u novo tisućljeće otvaraju se isključivo radio i TV aparati. Slijedom okolnosti kroz nekoliko posljednjih desetljeća Lulaš, Mrke i kompanija uplašili su se da bi pod stare dane trebalo početi otvarati i knjige. Kratkim putovanjem kroz živote podvinjskih veterana dođosmo do spoznaje da su se najmanje otvarala vrata i to ona koja vode u bolji život. Zato je tu Vlado, zvani Lulaš, da poput Modrića stane na loptu, pogleda suigrače, pozove na čašicu razgovora i kaže : „ Otvorite ljudi ta j.... vrata pa makar ona vodila i u dnevni boravak, kuhinju ili špajz“
Svi mi koji još uvijek imamo iluzije i vjeru u bolje dane te pišemo po portalima i na taj način pružamo otpor konzumerizmu, gramzivosti i nepravdi ne moramo tražiti poruku daleko od Broda. Ona je tu oko nas. Ima je u mašti, zbilji, snu. Na našu žalost nose ju ljudi treće životne dobi,koji o suvremenim tehnologijama, internetu i providerima nemaju baš velikog pojma niti ih to sve skupa pretjerano zanima. Jedino što znaju od „guglanja“ i „surfanja“ je ulogirati se na SBPeriskop i tražiti dobre tekstove. Smisao života, im je u malim stvarima, unatoč mnogim iskvarenim pojedincima i ideologijama na poziciji i u opoziciji, a ponajviše u zafrkanciji jer kako reče Winston Churchill : „šala je ozbiljna stvar“.
No međutim, duborezi i rezbarije Vlade Krajnovića, kojima se bavi već 40 godina, nisu šala jer u prestižnoj zagrebačkoj galeriji Crocrodeal u kojoj se mogu pogledati njegova djela nema mjesta za šaljivdžije i zajebante. Sve je odmjereno, ukusno i na svome mjestu, a Lulaš je samo jedan od plejade mnogih priznatih koji izlažu u Radićevoj ulici u Zagrebu.
