„Pošla Brođanka u Zagreb...“ - ma ne, nije ovo početak vica (premda bi se koji na tu temu i mogao ispričati!), nego priče. Priče o vicu; točnije, priče o izložbi „Vic o plavuši: stereotipi u kojima živimo“, zagrebačkoga Etnografskog muzeja. Veseli me činjenica da izložba traje sve do svibnja, pa je čitatelj (potaknut, neskromno dodajem, možda baš ovim tekstom) stigne posjetiti nađe li se kakvim poslom blizu broja 14 na Mažurancu.
Ući će kroz vrata koja kao da svojom masivnošću i težinom ispituju njegovu motivaciju i ozbiljnost namjere da muzej doista i posjeti. Prozorčić slijeva, „dvije ulaznice molim... ne studentske, regularne, hvala...“, zatim stubištem gore pa desno. Nakon naslovnog plakata dočeka ga uvod - porijeklo i originalno značenje pojma „stereotip“, današnja definicija i uporaba u suvremenoj znanosti. Sve se to možda i u školi učilo, no nije zgorega ponoviti. Ući će zatim u veliku prostoriju u kojoj se nalaze eksponati. Naravno da u ovom tekstu neće biti opisan svaki pojedinačno; tekst teži tome da čitatelja tek zaintrigira, da ga potakne da izložbu posjeti i o njoj razmisli, a nikako da posluži kao virtualna šetnja izložbom niti da nametne gotove ideje i rješenja. Uostalom, nečiji će dojam biti dijametralno suprotan mojemu, a neki će se, možda i s pravom, upitati o čemu ja to uopće ovdje naklapam.
Pored geografskih mapa, u kontekstu stereotipa neizostavnih Barbie lutaka i u našim krajevima nekoć iznimno popularnih „zidnjaka“, sa šaljivim skriptama rodnih uloga i naputcima za skladan obiteljski život, u sjećanju mi je ipak najviše ostao središnji dio prostora. U njemu je raspoređeno nekoliko čovjekolikih lutaka, sličnih onima u izlozima prodavaonica, s pričvršćenim ceduljicama na kojima su u obliku izreka i izjava ispisani razni stereotipi, od rodnih, preko nacionalnih, pa sve do ostalih uvriježenih u ovim krajevima. Kvazidovitljive generalizacije o ženama i muškarcima, plavušama i policajcima, gejevima i lezbijkama, Slavoncima i Zagorcima, mudracima i madracima. Obezglavljene i obnažene sive lutke nemaju imena, identiteta, ni karaktera; svejedno, na prvi se pogled mogu opisati „ženskima“, na temelju jedine informacije koju o sebi, svojim oblikom i raspodjelom svoje mase u prostoru, odaju. Nijemo stoje dok ih obilazim, zadirem im u osobni prostor, naginjem se i navirujem ne bih li lakše pročitala svaki pojedini sud o raznim „ovima“ ili „onima“, ocjenjujući kroza smijeh nepotpisane autore rečenih izjava smiješnima, zadrtima, glupavima, neukima; ovakvima, onakvima...
U svom plesu oko i između njih, ni ne primjećujem da me lutke uvlače u svoj prostor i mame da priđem bliže, da me polako zatvaraju svojim tijelima, uvjeravajući me suptilno i podmuklo svojom vanjštinom da sam drugačija i da nisam jedna od njih; da sam bolja i čovječnija. Nasmijavaju me svojim napisima, navodeći me da se od njih ogradim. Tako je lako upasti u zamku i pomisliti da sive bezglave i bezimene lutke nisu ljudi i da ono na što podsjećaju nije ljudsko. One nisu ja, ja nisam one. Ja polažemo prava na ljudska obilježja - tijelo, um, identitet, glas, pokret - dok su one lišene svega toga, sadržavajući samo nečije tuđe, meni strane misli uobličene u tekst na komadiću papira. One, svedene na materijal, volumen i poruku, nemaju ništa moje, dok ja ništa njihovo niti posjedujem niti trebam. I tako se misli o razlikama i razlikovanju nastavljaju rojiti, jurcati uokolo i loviti jedna drugu, mijenjajući smjer, sudarajući se i preskačući međusobno, dok napokon ne sjednu svaka na svoje mjesto. A zatim - čuđenje, obrat i tišina. Prevarena sam.
Umjetnost ne bi bila umjetnost kada nam ne bi govorila istinu uvjeravajući nas da govori laži. Umjetnost - bezobraznica! - laže da laže; navodi nas da kroz zabludu i krivu pretpostavku dođemo do istine. Makar iz njezine laži, koju neki drže i istinitom, proizašla ona istina koja je istinita samo za nas a lažna za sve druge. Nijeme lutke također lažu. Dovode gledatelja u stanje sumanutosti, propitujući ne samo realitet u kojem se nalazi, nego i vrijednosti koje živi. Zavode ga i bajaju, kažu „priđi, nećemo ti ništa“, a zatim ga kazne spoznajom o sebi samome. Odjednom kao da su sačinjene od zrcala u kojima se ogleda sa svim svojim stereotipima, sa svim zaključcima u koje uskoči prije nego što promisli, sa svim idejama koje ima o nekoj pojavnosti prije nego je iskusi. Lutke-zrcala samim svojim bivanjem gledatelju oduzimaju identitet, ne zrcaleći ništa osim ogoljene ljudske esencije, koja se ne sastoji od tijela, uma, glasa i pokreta, već od elementarne potrebe pojedinca da stereotipizira i predrasuđuje, da razlikuje sebe od drugoga i svoje od tuđega. Daju mu naslutiti i spoznati tko je i na što se doista svodi kada mu se oduzme sve što ga razlikuje od Drugoga, pružajući mu uvid u ono u čemu smo svi jednaki i nudeći ideju o univerzalnosti onoga kakvima vidimo sebe i okolinu. Isti smo tek u želji da se vidimo različitima. Lutke grubim cinizmom izruguju ideju da postoje izuzeti i izdignuti, postavljajući klopku svakome tko ma i pomisli da se u rasuđivanju razlikuje od drugih, jer već u tom trenutku pada kao tragična žrtva vlastite predrasude.
U zagrebačkom Etnografskom muzeju, tragajući za stereotipima, za doživljajem Drugoga, gledatelj naposljetku dobije dragocjenu lekciju o sebi samome. Pođe onamo s namjerom da zaviri kroz prozorčić ili ključanicu, a nabasa, ni ne snašavši se, na vlastiti odraz u zrcalu. Na koncu prepoznaje sebe kao subjekt i objekt, kao pripovjedača i predmet vica. I odjednom mu možda više i nije toliko smiješno.
