Rusija i Zapad ušli su u opasnu igru nakon koje će uslijediti ili remek-djelo ruske diplomacije ili njezin potpuni debakl, a posljedica će biti daljnje zaoštravanje odnosa i otvaranje puta prema oružanim obračunima

Postaje očito da više nikakva koegzistencija između Rusije i Zapada nije moguća. Ni jedna strana više ne reagira na blefove one druge, svi akteri su se vrlo dobro upoznali i iscrtali svoje crvene crte. Nitko više nema što reći – sve je rečeno.





Ni Zapad, predvođen SAD-om, ni Rusija više ne čine ono što bi željeli, nego ono što moraju i na što su prisiljeni. Više ne postoji ni milimetar prostora za međusobni suživot i potpuno je izvjesno da, ako ne dođe do kakvog kopernikanskog geopolitičkog obrata, svijet srlja u kataklizmu novog velikog rata, bio on oružani sukob – direktni ili posrednički ili pak ekonomski rat iscrpljivanja.

Nove podjele



Nepobitna je činjenica da podijeljeni svijet preko kojeg je razvučena nova željezna zavjesa, sada više ne hladnoga nego stvarnoga vrućeg rata, polako klizi u odlučni sukob velikih sila.

Ovo nije nikakva nova kubanska kriza u kojoj sučeljene hladnoratovske strane isprobavaju pragove reakcije druge strane. Ovo nije ni berlinska kriza, kada su tenkovi sučeljenih strana stajali jedni nasuprot drugima na nekoliko stotina metara udaljenosti. Ovo što se sada događa u Mackinderovu “Heartlandu”, srcu  svijeta na razmeđi Ukrajine, Rusije, Bjelorusije i Poljske, pravi je rat u kojem se već puca. Pitanje je samo koliko daleko će sukob otići i tko će sve biti umiješan. Kako nismo u 19. stoljeću u kojem se bitke vode isključivo na bojišnicama, može se očekivati da će širi sukob u raznim hibridnim oblicima zahvatiti cijelu Europu, a na njezinim kriznim područjima kao što je, primjerice, tzv. zapadni Balkan ili kako ga već sve ne zovu realno je očekivati i krvave posredničke ratove u kojima će Zapad i Rusija prebijati svoje račune. Uostalom, to se već u BiH i događa. Potezi Republike Srpske pod vodstvom Milorada Dodika u kontekstu su onoga što se događa na velikom bojnom polju Rusije i Zapada.



Zasad se otvoreni rat Rusije i Zapada vodi primarno preko Ukrajine kao posredničke bojišnice koja ima potencijala usisavati u ratni obračun veći broj aktera vezanih raznim savezništvima i ugovorima s Rusijom i NATO-om. Na ukrajinskim graničnim crtama već se puca i to čini bitnu razliku od nekadašnjega hladnoga rata. Jednostavno rečeno – ratni obračun već je počeo.

Velika ruska diplomatska ofenziva potpomognuta vojnim i obavještajnim operacijama do trenutka zaključenja ovoga članka nije naišla na pozitivan odjek kod protivničke strane, nego upravo obrnuto, naišla je na potpuno i čvrsto odbijanje SAD-a i svih saveznika iz NATO-a.

Širok front

Rusi su na širokom frontu od Poljske i baltičkih država na sjeveru preko Ukrajine i Bjelorusije do Balkana na jugu pokrenuli veliku operaciju pritiska kako bi iznudili pregovore sa SAD-om i europskim silama okupljenima u NATO-u.



Otvoreno je sučeljavanje na bjeloruskom frontu preko Lukašenkova odgovora na podršku Zapada bjeloruskoj oporbi koja nije priznala održane izbore i koja negira legitimitet vlasti u Minsku. Pritisak Rusije preko bjeloruskog posrednika izvršen je korištenjem migranata posebno za tu svrhu dovučenih na poljsku granicu. To je pak izazvalo pokrete poljskih i bjeloruskih postrojbi i zauzimanje pozicija na graničnim crtama. Za političke optimiste odande dolaze loše vijesti – i ondje se već puca i pitanje je trenutka kada će jedna strana bilo kakav incident poželjeti iskoristiti za početak obračuna u korist svog saveza i svojih principala.

Na ukrajinskom frontu Rusija je, pak, koncentrirala više desetaka tisuća vojnika i veliku količinu vojne tehnike, prije svega oklopno-mehaniziranih postrojbi. Prema tvrdnjama SAD-a i NATO-a, na ruskom teritoriju u neposrednoj blizini ukrajinske granice okupljeno je gotovo 170-180 tisuća vojnika. Ovih dana statički raspored ruskih vojnih snaga koji nije uopće bio u napadnom poretku prelazi u dinamičku fazu. Moskva južnije na Krimu najavljuje velike vježbe ruskih zračno-desantnih postrojbi u neposrednoj blizini crta razdvajanja s ukrajinskim snagama u kojima treba sudjelovati oko 1500 vojnika i oko 250 borbenih i neborbenih vozila.

Masivni raspored vojnih snaga uz ukrajinsku granicu imao je značaj poruke, ali aktivno djelovanje postrojbi korak je dalje u vršenju pritiska na zapadne saveznike. Poruka je to da se ukrajinski front može otvoriti u vrlo kratkom vremenu kada god Moskva to zaželi.

Na jugu, na balkanskom frontu sučeljavanja Rusije sa Zapadom, Rusija je također aktivirala krizno stanje preko posrednika u BiH, gdje je Republika Srpska najavila pravne poteze koji bi mogli značiti njezino istupanje iz sastava BiH.

Gomilanje snaga

Potpuno je jasno da nije riječ o originalnoj balkanskoj umotvorini kakvih je inače na tim prostorima bezbroj, nego je dio šireg okvira ruskog geopolitičkog nastupa.

Rusija je sve te aktivnosti poduzela procjenjujući da je nastupio posljednji trenutak kada još diplomatskim putem, dakako, uz korištenje vojnih i obavještajnih instrumenata, može ishoditi ozbiljne pregovore sa SAD-om i američkim saveznicima iz NATO-a, a istovremeno još ima dovoljno manevarskog prostora za vojno djelovanje i nametanje vojnih rješenja.

Primarni ruski cilj je u svakom slučaju diplomatski i usmjeren na otvaranje pregovora i postizanje formalnih i pravno obvezujućih sporazuma sa SAD-om i NATO-om kojim bi se zaustavilo daljnje širenje NATO-a prema ruskim granicama, uključivanje bivših sovjetskih republika u NATO integraciju i reguliranje razmještaja američkih i savezničkih vojnih snaga na prostorima koje Rusija drži svojevrsnom tampon-zonom prema svom teritoriju.

Cilj je zaustaviti ulazak Ukrajine u bilo koji oblik zapadnih vojnih integracija, spriječiti daljnje raspoređivanje američkih i NATO-ovih snaga na ukrajinskom teritoriju, očuvati postojeću vlast u Bjelorusiji i time spriječiti privlačenje Bjelorusije u zapadni tabor, odnosno novi blok koji je tako jasno povlačenjem željezne zavjese definirao američki predsjednik Biden nedavnom organizacijom geopolitički suludog summita demokratskih država kao protuteže nedemokratskim režimima Rusije i Kine. Prema ruskim traženjima, izvan NATO-a i bilo kakvih oblika vojne suradnje te raspoređivanja NATO-ovih snaga trebale bi ostati i Gruzija i Azerbajdžan.

Ruska strana pravilno je procijenila da je vremenski ograničena zbog sve bržeg naoružavanja Ukrajine kako direktnim transferima naoružanja i vojne opreme od SAD-a, Velike Britanije i ostalih saveznika iz NATO-a uključujući i suvremene oružne sustave kao što su protuoklopni projektili FGM-148 Javelin, tako i zajedničkim projektima razvoja oružnih sustava uz pomoć ukrajinske vojne industrije koja je prije rata bila deseti svjetski izvoznik naoružanja i vojne opreme.

Trajna doktrina

Moskva je procijenila da je u vremenskom tjesnacu, u terminu pet do dvanaest kada će NATO izbiti na njezine granice, a Ukrajina vojno ojačati u dovoljnoj mjeri da poremeti postojeći zamrznuti odnos snaga na ukrajinskom frontu i stekne sposobnost otpora eventualnoj ruskoj vojnoj akciji ili čak dovoljno snage za pokušaj vojne reintegracije istoka Ukrajine koji se nalazi pod kontrolom proruskih snaga.

Moskvi je također potpuno jasno da Washington nakon stupanja na dužnost nove Bidenove administracije ne igra nikakvu taktičku igru prema Rusiji, nego je njegovo djelovanje sastavni dio vanjske politike definirane za Bidenove administracije. Riječ je o trajnoj i dugogodišnjoj geostrateškoj doktrini bipartijskog političkog kruga koji je preuzeo i sada vodi američku vanjsku politiku. Odatle i Putinovo pozivanje na zbivanja iz prošlosti i američke i savezničke obavještajne i vojne intervencije širom svijeta proteklih godina i desetljeća. Time se šalje poruka da Moskva shvaća da nije riječ ni o kakvom američkom taktiziranju, nego o tvrdokornoj i upornoj politici koja je sada došla u poziciju da kreira zbivanja i čelom udara u ruske geopolitičke opcije.

Nedvojbeno, ruska politika je pri pokretanju velike diplomatske operacije koja zbog snažne vojne i obavještajne podrške ima sve elemente sofisticirane hibridne operacije ukalkulirala i očekivanje, a sada i potvrđenu promjenu njemačke vanjske politike i odnosa prema Rusiji pod vladom SPD-a i Zelenih u kojoj više nema Angele Merkel uvijek spremne za strpljive dugotrajne diplomatske operacije postizanja kompromisa. Njemačka je, očekivano, promijenila politiku i prema Rusiji nastupa grublje od većine američkih saveznika.

Ruski plan bio je pokrenuti pregovore sa Zapadom prije aktiviranja te i takve nove njemačke politike, ali zbog namjernog odugovlačenja Washingtona i europskih saveznika koji su čekali aktiviranje njemačke poluge zapadne vanjske politike to je Moskvi bilo onemogućeno.

Ruski interes

Rusija je pokretanje svoje diplomatske ofenzive također tempirala prije najavljenog dovlačenja većih američkih, britanskih i savezničkih snaga u baltičke države i na jugoistok Europe, prije svega u Rumunjsku i Bugarsku, kao i prije mogućeg ulaska snaga NATO-a u Ukrajinu u broju većem od broja sadašnjih vojnih savjetnika i elemenata obavještajnih i specijalnih postrojbi, što je također najavljivano.

Rusija je očito pokušala ishoditi pregovore i dobiti od Zapada sigurnosna jamstva prije nego što se ostvare sve promjene koje prijete narušavanju njezinih vojnih i geopolitičkih pozicija. Moskva prije svega teži očuvanju strateškog trokuta svoje moći u Mackinderovu središtu svijeta, istočnoj Europi – svoga utjecaja u Bjelorusiji i Ukrajini. Odatle i Putinove grube poruke kojima se praktički osporava ukrajinska nacionalna samobitnost. U središtu ruskog interesa je trokut tzv. slavenskoga bratstva: Rusija – Bjelorusija – Ukrajina, koliko god to u sadašnjem trenutku izgledalo kao čista deluzija. Posredno, Rusija potražuje i jamstva da se ni ostale bivše sovjetske republike, prije svega Gruzija i Azerbajdžan, neće uključivati u zapadne integracije, no težište svih zahtjeva prema Zapadu je na Ukrajini i Bjelorusiji.

Rusija je u Ukrajini postigla što je u danom trenutku mogla bez ulaženja u vojni sukob širih razmjera, no sasvim je sigurno da, kad je riječ o Bjelorusiji, neće popustiti ni milimetar i da je neće od svog utjecaja prepustiti Zapadu ni po koju cijenu.

Ruska politika od Zapada zahtijeva ne samo pregovore nego i formaliziranje eventualno postignutih dogovora uključujući tu i sporazume o razmještaju različitih kategorija nuklearnog naoružanja i antiraketnih sustava kako bi sporazumi imali i međunarodno pravnu snagu.

Čista iluzija

No odgovor Zapada zasad je bio tvrdo odbijanje i usprkos posjetima Moskvi zapadnih ekspertnih timova i razgovorima američkog predsjednika Bidena i francuskog Macrona s ruskim predsjednikom Putinom, odgovor je ostao čvrsto odbijanje ruskih zahtjeva s porukom da nema šanse da Moskva postavlja uvjete NATO-u i suverenim državama hoće li se one priključivati ili ne nekom političkom i vojnom savezu. U tom okviru kontakti američkog predsjednika i europskih dužnosnika s ruskim predsjednikom poslužili su samo sondiranju terena.

Diplomacija se našla u slijepoj ulici i zašutjela. Oružje već progovara u Ukrajini i na graničnim crtama Bjelorusije i Poljske i pitanje je samo u kojoj će se mjeri već započeti sukob proširiti. Postojanje bilo kakve volje za kompromis u ovim trenucima čini se čistom iluzijom.

Očito ovo što se sada događa između Rusije i Zapada nije nikakav remiks davnih hladnoratovskih kriza, kakve su bile kubanska ili berlinska. Tada je bilo pitanje hoće li oružje progovoriti, a danas ono već govori.

Ostaje, dakle, samo srljanje u rat u bilo kakvom mogućem obliku – onakvom kakav će odrediti geopolitičke silnice sukoba u Mackinderovu srcu svijeta, kao i histerična politička praksa država 21. stoljeća.

Bugari ne žele NATO-ove snage u svojoj zemlji

Da je vrag došao po svoje, govori i poruka bugarskog ministra obrane Stefana Janeva da Bugarska ne vidi potrebu za razmještanjem vojnika NATO-saveza na svom teritoriju kao odgovor na gomilanje ruskih trupa u blizini granice s Ukrajinom. Bugarski ministar obrane potvrdio je da se uistinu unutar NATO-a planira uspostavljanje vojne nazočnosti u Bugarskoj i Rumunjskoj u sklopu misije NATO-a Ojačane prednje prisutnosti. NATO je u sklopu te misije rasporedio dodatne vojne snage u baltičkim državama i istočnoj Poljskoj, a očito uznemirena bugarska politika preko svog ministra obrane poručuje “da takav pristup u slučaju Bugarske može dovesti do nepoželjnog povećanja napetosti u regiji”. Ipak, NATO se ne treba brinuti jer je bugarski ministar obrane poručio da će “Bugarska budno nastaviti pratiti situaciju”.

Današnja diplomacija ne drži do dane riječi

Da se postignu bilo kakvi formalni i pravno obvezujući sporazumi između Zapada i Rusije, oni pri sadašnjem stanju stvari na terenu i odnosu vladajućih elita unutar sučeljenih strana SAD-a, Rusije i europskih sila ne bi značili ništa. Današnje političke elite ne drže se više ni svoje riječi ni potpisanih ugovora, što se moglo vidjeti prigodom jednostranog istupanja SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom i iz ugovora o ograničavanju nuklearnog naoružanja s Rusijom. Nema tako svetog papira koji političke elite današnjeg svijeta ne bi hladno potrgale ako o tome ovise financijski interesi onih koji su ih doveli i drže na vlasti.

Sraz najmoćnijih sila svijeta na povijesno dokazano najosjetljivijem mjestu svijeta s kojeg su krenuli veliki svjetski ratovi po svemu što se može razaznati je neizbježan i pitanje je samo kako će on izgledati i koje će biti njegove posljedice. Upravo da i ne bude otvorenog ratnog sukoba, zbog potpuno suprotstavljenih interesa elita SAD-a i Rusije sukob oko srca središnjeg svjetskog kopna, Euroazije, mahnito će se nastaviti uvlačeći u sebe sve više država i nedržavnih subjekata.

Rusija i Zapad ušli su u opasnu igru nakon koje će uslijediti ili remek-djelo ruske diplomacije ili njezin potpuni debakl, a posljedica će biti daljnje zaoštravanje odnosa i otvaranje puta prema oružanim obračunima.

geopolitika