Nakon što je predsjednik Trump odbacio praksu svojih prethodnika, novi američki predsjednik Joe Biden ponovno je potpao pod utjecaj kompanija koje proizvode oružje i dopušta im da kreiraju američku vanjskopolitičku doktrinu, što vrlo vjerojatno znači da će zbog novca opet ući u neki dugi rat

Vanjskopolitičku doktrinu nove američke administracije, jednako kao i svih prethodnih, ne određuju samo proklamirani ideali zaštite i promicanja demokracije diljem svijeta, nego prije svega i iznad svega interesi američkog gospodarstva.



A unutar njega živi industrijski div, koji u stvarnosti stoji iza svake izgovorene riječi, svake diplomatske, obavještajne ili vojne aktivnosti američke vanjske politike. Moćni američki vojnoindustrijski kompleks, kako ga je nazvao sam bivši američki predsjednik Dwight Eisenhower u svome čuvenom oproštajnom govoru od 17. siječnja 1961. godine prije predaje dužnosti novom predsjedniku Johnu Kennedyju, gotovo cijelo stoljeće održava presudan utjecaj na američku vanjsku politiku. Predsjednik Eisenhower, zapovjednik savezničkih snaga u 2. svjetskom ratu, general i političar koji je jako dobro poznavao strukturu američke vojne sile, vojne industrije i političke elite, u proročanskom govoru upozorio je na opasnost koja za američku demokraciju prijeti od novog konglomerata vojne industrije i političkih struktura kao dotad neviđene političke sile u usponu.

Eisenhower je tada rekao: “Sve do posljednjih svjetskih ratova SAD nije imao vlastitu vojnu industriju. Američki proizvođači plugova mogli su po potrebi proizvesti i mačeve. No nismo više mogli riskirati improvizacije takvih razmjera u sustavu naše nacionalne obrane. Došli smo u situaciju da moramo izgraditi trajnu industriju za proizvodnju oružja, ogromnu industriju. Danas više od tri milijuna muškaraca i žena radi u obrambenom sektoru. Godišnje za vojne potrebe trošimo više od ukupne neto zarade svih američkih korporacija zajedno. Nastalo je nešto novo u američkoj stvarnosti, ogroman vojni establišment i ta divovska industrija naoružanja. Utjecaj toga na ekonomskoj, političkoj, pa čak i duhovnoj razini osjeća se u svakom gradu, svakom zakonodavnom tijelu i u svakom uredu naše federalne vlasti. Shvaćamo imperativ i potrebu za razvojem vojne industrije i vojne moći. No ne smijemo si dopustiti da ne shvatimo i ogromne implikacije toga. U svim tijelima vlasti moramo biti na oprezu i oduprijeti se neovlaštenom preuzimanju utjecaja tog vojnoindustrijskog kompleksa, činio on to svjesno ili ne. Potencijal za dolazak na političku scenu neobuzdane moći postoji i uvijek će postojati. No ne smijemo nikako dopustiti da ta nova kombinacija ugrozi naše slobode i naše demokratske procese”.





Oštro upozorenje

Predsjednik Eisenhower točno je predvidio u kojem će se smjeru razvijati morbidna povezanost divovske vojne industrije, ogromnog američkog vojnog stroja i političkih struktura. Ta oligarhijska struktura u 21. stoljeću postala je jedna od ključnih snaga koja kreira ne samo američku unutarnju politiku nego i američki nastup na međunarodnoj sceni.



Moćni američki vojnoindustrijski kompleks koji je od Eisenhowerova doba do danas višestruko uvećao svoju snagu u velikoj mjeri određuje i Bidenovu doktrinu demokratskog intervencionizma u svijetu pod vodstvom SAD-a, kao temeljnu odrednicu njegove administracije. Štoviše, vojnoindustrijskom kompleksu mnogo više odgovara Bidenov intervencionizam nego što mu je odgovarao Trumpov izolacionizam, koliko god se bivši predsjednik Trump trudio, što milom, što silom, prodati američko oružje diljem svijeta.

Oružje prodaju rat i prijetnja ratom, a ne trgovačko umijeće. Trump, za razliku od prethodne Obamine administracije, nije pokrenuo ni jedan rat izbjegavajući vanjske intervencije, a potpuno je jasno da bez vanjskih intervencija američke države i postojanja moćnih neprijatelja nema ni novih ciklusa obnove naoružanja oružanih snaga ni utroška vojnog materijala, pa ni potrebe za novim naoružanjem i vojnom opremom. Činjenica je da sama vanjska prodaja naoružanja nije dovoljna za održanje američkog vojnoindustrijskog kompleksa.



Obnova vojske

Najveći i najbolji potrošač uvijek je bila američka oružana sila, koja kupuje i koristi najnaprednije i najskuplje proizvode američke vojne industrije, od kojih mnogi nisu ni dostupni izvozu u druge države. Među njima je, dakako, i basnoslovno skupo nuklearno naoružanje. Američka vojna sila je u procesu rekonstrukcije i osuvremenjivanja svoga strateškog nuklearnog potencijala, i to na sva tri područja trijade nuklearne moći – kopnenom, zračnom i pomorskom.

Rat protiv terorizma i vojne intervencije po širem Bliskom istoku i tamošnji inducirani međusobni sukobi i ratni obračuni potaknuli su prodaju američkog oružja, ali ne opravdavaju obnovu američkog nuklearnog arsenala. Umjesto nekakve Al-Qaide i ISIL-a, potreban je mnogo veći i strašniji neprijatelj. Kina sa svojom rastućom ekonomskom i vojnom moći i Rusija s impresivnim nuklearnim arsenalom savršeni su za tu potrebu, gotovo jednako onoliko koliko su nekada nacionalsocijalistička Njemačka i Japan bili potrebni za rađanje američkog vojnoindustrijskog kompleksa. Oni su ga stvorili i ojačali u razdoblju između dva svjetska rata, sovjetski komunistički imperij i komunizam godinama su ga hranili, a sada tu ulogu preuzima Kina i postsovjetska Rusija. Kina je danas praktički na Pacifiku u američkim strateškim prosudbama preuzela nekadašnju ulogu Japana, a na europskom kontinentu, u samom Mackinderovu Heartlandu, srcu svijeta, Rusija je preuzela ulogu Njemačke.

Samo tako veliki i opasni neprijatelji opravdavaju nastavak trajnog procesa materijalne obnove američkog vojnog stroja i održavanje i rast vojnog industrijskog diva u čijem su neposrednom ekonomskom interesu ratovi i postojanje velikih vanjskih neprijatelja. Vojnoindustrijski kompleks zbog svoje prirode na koju je upozoravao general Eisenhower traži i pronalazi putove prema političkim strukturama zakonodavne i izvršne vlasti s kojima se interesno povezuje i posredno, pokretan svojim financijskim interesima, postaje jedan od ključnih kreatora američke vanjske politike.



Sukob interesa

Prema američkom Saveznom izbornom povjerenstvu (Federal Election Commission), čije izvješće prenosi Center for Responsive Politics, vašingtonska nestranačka organizacija koja prati tijekove novca i lobiranja u političkim strukturama, tvrtke proizvođači naoružanja i vojne opreme tijekom posljednjeg desetljeća na lobiranje u Kongresu potrošile su 127 milijuna dolara, od čega samo u posljednja dva izborna ciklusa po 25 milijuna dolara po ciklusu na donacije političkim kandidatima na federalnoj razini. Prednjače najmoćniji obrambeni dobavljači kao što su Raytheon, United Technologies i, dakako, neizbježni Lockheed-Martin.

Postoji i velika razmjena kadrova između vojnoindustrijskog kompleksa i političkih struktura. Kongresnici i senatori znaju da će unosne pozicije u obrambenoj industriji uvijek biti dostupne za njih i njihove političke suradnike ili štićenike. Visokim američkim vojnim dužnosnicima trajno su otvorena vrata najmoćnijih tvrtki vojne industrije nakon što napuste vojnu službu. S tih pozicija, iz poslovnih odbora obrambenih tvrtki, kratak je put do najviših političkih funkcija u SAD-u.

Procjenjuje se da je tijekom 2018. godine 645 visokih državnih dužnosnika, uglavnom iz Pentagona, oružanih snaga i Capitol Hilla dobilo posao u jednom od 20 najmoćnijih tvrtki vojne industrije. Nova administracija predsjednika Joea Bidena preuzela je dio kadrova iz vojnih struktura i vojne industrije. Tako je novi američki ministar obrane, general Lloyd J. Austin III., koji je preuzeo dužnost 22. siječnja ove godine, nakon napuštanja aktivne vojne službe 2016. godine, karijeru nastavio u upravnom odboru tvrtke iz sustava vojnoindustrijskog kompleksa, Raytheon Technologies. Državni tajnik Antony Blinken za vrijeme Obamine administracije bio je zamjenik državnog tajnika i savjetnik za nacionalnu sigurnost. Nakon Obame, s Michelle Flournoy vodio je savjetodavnu tvrtku koja je obavljala poslove za najveće vojne proizvođače. Michelle Flournoy, nekadašnja zamjenica pomoćnika ministra obrane za strateška pitanja u administraciji Billa Clintona i zamjenica ministra obrane za politička pitanja u Obaminoj administraciji, članica je upravnog odbora moćne tvrtke obrambenog sektora Booz Allen Hamilton, kojoj je početkom 2018. ministarstvo obrane dodijelilo poslove istraživanja i planiranja razvoja kemijske i biološke obrane u vrijednosti od 8,27 milijardi dolara. Od 1. prosinca 2020. godine bila je savjetnica tvrtke Pine Island Capital, koja je s američkim ministarstvom obrane ugovorila poslove u vrijednosti od 218 milijuna dolara.

Krvavi ratovi

Vojnoindustrijski kompleks djeluje pod sasvim drugačijim ekonomskim uvjetima od ostatka američkoga gospodarstva. Tvrtke civilne proizvodnje ovise o nacionalnom i međunarodnom tržištu na kojem se moraju natjecati. Potrebni su im učinkoviti industrijski proizvodi koje mogu ponuditi i moraju voditi računa o troškovima proizvodnje kako bi na tržištima bili konkurentni. Tvrtke iz sustava američkog vojnoindustrijskog kompleksa ne ovise toliko o tržišnim kretanjima jer su monopolisti. Američka država ne može sklopiti ugovore o proizvodnji nuklearnog naoružanja i drugih tehnološki naprednih proizvoda vojne industrije s bilo kime osim s američkim proizvođačima, a to su uvijek iste moćne tvrtke koje desetljećima vladaju američkom proizvodnjom vojnog naoružanja i vojne opreme.

Dok se vode krvavi ratovi na Bliskom istoku i rasplamsava hladni rat Zapada s Kinom i Rusijom, američka vojna industrija cvjeta. Otvaraju se nova radna mjesta, u proizvodne procese uključuju se nove tvrtke, znanstveno- tehnološki kapaciteti zatrpani su poslom preko glave razvojem novih oružja, a prihodi ostvareni prodajom naoružanja i vojne opreme posljednjih godina rapidno rastu. Može se  primijetiti da su američka prodaja oružja i prihodi počeli rasti od izbijanja ekonomske krize 2008. godine i očito je da je upravo vojnoindustrijski kompleks odigrao ključnu ulogu u izlasku američkoga gospodarstva iz recesije. Politika mu, stoga, puno duguje.

Ukupna vojna potrošnja SAD-a u 2013. godini iznosila je 640 milijardi dolara. Ove godine ona je predviđena na iznos od 760 milijardi dolara, od čega se 264 milijarde dolara treba utrošiti za nabavu novih oružnih sustava i nadogradnju postojećih za američke oružane snage. Kako se američka vojska opskrbljuje gotovo isključivo od domaćih tvrtki, doprinos vojne industrije američkom gospodarstvu je nemjerljiv jer je riječ o većem broju tvrtki, u 44 američke savezne države, od kojih neke imaju i do 5 milijardi dolara godišnjeg profita, s gotovo milijun zaposlenih i tisućama kooperantskih tvrtki. Porastom američkih vojnih aktivnosti u Europi i na Pacifiku zbog napetosti s Rusijom i Kinom, vojnoj industriji otvaraju se novi poslovi.

Veliki poslovi

U trenucima kada je vodstvo SAD-a preuzela administracija predsjednika Joea Bidena, obračuni s raznim terorističkim organizacijama i regionalno vojno djelovanje američkih snaga nisu više dovoljni za održanje američkog vojnoindustrijskog diva. Pravi veliki poslovi mogu se ugovoriti samo s američkom vladom i obrambenim sustavom.

Jedan od najvećih poslova je obnova američkog strateškog nuklearnog arsenala. U travnju 2020. godine tvrtka Raytheon sklopila je posao za razvoj i proizvodnju novih krstarećih projektila velikog dometa LRSO, koje mogu biti naoružane nuklearnim bojnim glavama, predviđenih za lansiranje sa zrakoplova. LRSO projektili trebaju zamijeniti čak 375 postojećih Boeingovih krstarećih projektila s nuklearnim bojnim glavama AGM-86B. Američko ratno zrakoplovstvo planira do kraja 2022. godine za LRSO projektile utrošiti 2,7 milijardi dolara. Predviđa se proizvodnja tisuću projektila po sadašnjoj cijeni od 10 milijuna dolara po komadu, što ukupno iznosi 10 milijardi dolara, iako je potpuno izvjesno da će cijena cijelog projekta u konačnici biti mnogo viša. LRSO projektili ući će u naoružanje strateških bombardera B-52, a potom u sljedećim godinama i novih strateških bombardera B-21 sa stealth karakteristikama.

Istovremeno, tvrtka Northrop Grumman u rujnu prošle godine sklopila je ugovor s američkim ministarstvom obrane u vrijednosti od 13,3 milijarde dolara za razvoj novih interkontinentalnih balističkih raketa koje bi bile raspoređene u podzemnim silosima. Predviđa se proizvodnja 600 projektila koji će u konačnici koštati oko 100 milijardi dolara, a 168 milijardi dolara procjenjuje se da će biti trošak njihova održavanja o operativnom stanju. U sklopu razvoja proturaketne obrane, odnosno obrane od nuklearnih potencijala Kine i Rusije u ožujku 2020. godine, tvrtka Raytheon sklopila je s američkom vladom ugovor u vrijednosti od 2,1 milijardu dolara za proizvodnju i isporuku proturaketnih projektila SM-3 Block IB. Ugovor pokriva kontinuiranu proizvodnju do 2023. godine. Dosad je Raytheon isporučio 400 tih projektila koji su raspoređeni na američkim i japanskim ratnim brodovima i na kopnenim položajima “raketnoga štita” u Europi. Tvrtka je sklopila ugovore za razvoj usavršene verzije SM-3 IIA. Predserijski primjerak tog projektila krajem prošle godine prvi put je izvršio uspješno rušenje bojne glave interkontinentalnog balističkog projektila.

Odnos s Rusijom

Američki proizvođači vojne opreme nude najsofisticiranija i time najskuplja oružja današnjeg svijeta, posebice na području zrakoplovstva i pametnog oružja, pa stoga ne čudi što su američke kompanije vodeće na SIPRI-jevu popisu 100 proizvođača oružja s najvećim profitom u svijetu. Na prvom i drugom mjestu po profitu uvijek su američki Lockheed Martin i Boeing, a zatim Raytheon, General Dynamics, Northrop Grumman i američka podružnica britanskog BAE Systemsa.

To proizvođači sigurno ne bi postigli da iza njih ne stoji cijela državna politika SAD-a, i to direktnim operativnim angažmanom kroz razne oblike projekcije svoje vojnopolitičke moći u inozemstvu. Američko vanjskopolitičko djelovanje stoga je u velikoj mjeri kreirano političkim utjecajem vojnoindustrijskog kompleksa. On se, usprkos ogromnom izvozu, ipak održava na proizvodnji za američke oružane snage. Da bi se proces proizvodnje i razvoja novih oružanih sustava i njihove implementacije u američki obrambeni sustav održao na životu, posebice kada je riječ o nuklearnom oružju i oružnim sustavima koji osiguravaju globalnu stratešku nadmoć američke vojne sile, potrebni su moćni vanjski protivnici koji traže američki dogovor i potrebu kontinuiranog održavanja i usavršavanja američkog obrambenog potencijala. Stoga je direktni financijski interes vojnoindustrijskog kompleksa postojanje dovoljno moćnih američkih protivnika.

Kako je sasvim razvidno da su se crna predviđanja Dwighta Eisenhowera o opasnom umrežavanju politike, vojnog sustava i proizvođača naoružanja i vojne opreme i jačanja njihova utjecaja na političko odlučivanje u cijelosti ostvarila, nema nikakvih dvojbi kako američki i saveznički odnosi s Kinom i Rusijom, koji su korisni kao opasni protivnici, neće ići putom daljnjeg zaoštravanja i trajnog održanja napetosti. Bidenova doktrina demokratskog intervencionizma na globalnoj razini i odlučnog sučeljavanja s Kinom i Rusijom, koji su označeni kao sistemske prijetnje, u potpunom je suglasju s interesima vojnoindustrijskog kompleksa. On je, pak, zahvaljujući političkom utjecaju i sudjelovao u takvom doktrinarnom određenju američke vanjske politike.

geopolitika