Prema ranije stvorenom planu, do kraja 2021. godine trebale su se zatvoriti atomske centrale Grohnde, Gundremmingen C i Brokdorf, nakon čega će u Njemačkoj ostati aktivna samo tri nuklearna reaktora koja bi trebala biti otpisana do kraja 2022., a cijenu će kao i obično platiti građani

Njemačka politika pod novom vladom kancelara Olafa Scholza u kojoj Zeleni (Bündnis 90/Die Grünen) imaju jednu od ključnih uloga u trostranačkoj vladajućoj koaliciji odlučna je obračunati se s nuklearnom energijom. Nastavlja se za kancelarke Merkel 2011. godine inicirano i započeto zatvaranje njemačkih nuklearnih elektrana, čime vlada jasno pokazuje svoju odbojnost prema uporabi nuklearne energije.





Energetska kriza koja potresa Europu posljednjih mjeseci nije pokolebala novu njemačku vladu koja javno objavljuje da ne namjerava odustati od polovice svojih nuklearnih elektrana. Prema ranije stvorenom planu, do kraja 2021. godine trebale su se zatvoriti nuklearne elektrane Grohnde, Gundremmingen C i Brokdorf nakon čega će u Njemačkoj ostati aktivna samo tri nuklearna reaktora koja bi trebala biti otpisana do kraja 2022. godine. Cijenu će, dakako, platiti građani jer uklanjanje 4 gigavata proizvodnje električne energije jasno ukazuje na to da će se rast cijene električne energije za građane i gospodarske subjekte nastaviti i sljedeće godine.

Skuplja struja



Samo tijekom 2021. godine cijena električne energije u Njemačkoj porasla je pet puta u odnosu na prethodnu godinu zahvaljujući početku provođenja velike zelene revolucije i “New Green Deala”. No vlada je neumoljiva – nuklearna energija mora se izbaciti iz uporabe u Njemačkoj.

Ali, kada je riječ o mogućem spaljivanju Rusa uporabom nuklearne energije, onda ima punu podršku nove koalicijske vlade.



Sklopljenim koalicijskim sporazumom od 24. studenoga 2021. godine na temelju kojeg je oformljena vladajuća većina i formirana vlada Zeleni su se složili da će njemačko sudjelovanje u nuklearnom aranžmanu NATO-a ostati na snazi i u budućem periodu. Štoviše, Zeleni su snažno podržali agendu jačanja i rekonstrukcije njemačke oružane sile i nuklearnog potencijala ustupljenog od SAD-a modernizacijom u Njemačkoj raspoređenog nuklearnog oružja i nabavkom novih borbenih aviona za njemačko ratno zrakoplovstvo, sposobnih za nošenje i borbenu uporabu američkih nuklearnih bombi. One bi u slučaju rata bile uz pomoć njemačkog zrakoplovstva bačene na ruskog neprijatelja.

Odluka njemačke vlade o nastavku sudjelovanja u NATO-ovu nuklearnom odvraćanju izazvala je odobravanje Washingtona, NATO-a i Europske unije jer je time, kako se navodi, Njemačka potvrdila svoju odlučnost aktivnog sudjelovanja “u pripremama za sustavno nadmetanje s autoritarnim državama”. “Dobra je vijest da ostajemo na istom kursu”, izjavio je Christian Mölling, geopolitički analitičar berlinskog think-tanka German Council on Foreign Relations (DGAP) opovrgavajući ranije strahove saveznika da bi Njemačka mogla odbaciti ključna načela svoje vanjskopolitičke doktrine, uključujući i sudjelovanje u NATO-ovu nuklearnom odvraćanju nakon odlaska kancelarke Angele Merkel.

Krive postavke

No, spekulacije da bi Njemačka mogla promijeniti politiku prema nuklearnom oružju uistinu nisu imale nikakvih temelja. Štoviše, Zeleni i nova njemačka vlada sasvim očekivano zaoštrili su svoj odnos prema deklarirano neprijateljskoj Rusiji i prema onom dijelu svijeta koji se nakon Bidenova povlačenja željezne zavjese klasificira kao autoritaran i u koji ulaze moćne države kao što su Kina i Rusija. I prije nove podjele svijeta željeznom zavjesom nakon tzv. Summita za demokraciju, Zeleni su zagovarali oštriji odnos Zapada prema Rusiji i Kini i ostalim državama u kojima po njihovoj ocjeni vladaju autoritarni režimi. Usporedno, Zeleni već godinama zagovaraju aktivniju ulogu Njemačke na međunarodnoj sceni uz upotrebu elemenata “tvrde moći”, uključujući i vojnu silu, te stoga potrebu modernizacije i jačanja Bundeswehra.



Zeleni otvoreno posljednjih godina dovode u pitanje opravdanost daljnjeg zadržavanja ograničenja prodaje njemačkog naoružanja i vojne opreme na područjima ratnih sukoba. Zalažu se za potpuno oslobađanje izvoznih potencijala njemačke vojne industrije. Također su za ukidanje ograničenja koja se odnose na angažiranje njemačke vojne sile izvan Njemačke i zagovaraju aktivnije djelovanje njemačke oružane sile diljem svijeta, kako u sklopu misija NATO-a, tako i na temelju autonomnih njemačkih političkih odluka. Kao dio političkog establišmenta, Zeleni su očito ušli u spregu s njemačkom vojnom industrijom, koja je od strateškog ekonomskog i geopolitičkog interesa za njemačku državu pa su i svoj program prilagodili takvom političkom kursu. Gotovo je sigurno da bez svoje političke podrške moćnoj njemačkoj industriji, posebice vojnoindustrijskom kompleksu, ne bi imali izvore financiranja niti bi mogli biti druga stranka po snazi i sudjelovati u novoj njemačkoj vladi.

Naizgled paradoksalni procvat prljave njemačke vojne industrije u punom zamahu zelene kampanje i velike zelene transformacije gospodarstva nedvojbeno ukazuje na to da je zelena politika u izvjesnoj sprezi s njemačkom teškom industrijom, čija je perjanica upravo vojno-industrijski kompleks, i time s krupnim europskim kapitalom koji je u pozadini političke dinamike.

Čelik i informatika

Nije tajna da njemačka i europska industrija čelika, koja je uz informatičku industriju temelj vojne industrije, čvrsto podržava europsku zelenu politiku. To čini jednostavno zato što će je najavljene mjere uvođenja posebnih tarifa na uvozni čelik i druge proizvode teške industrije na temelju procijenjenih vrijednosti ispuštenih količina CO2 pri njihovoj proizvodnji postaviti u dominantan položaj na europskom tržištu i smanjiti pritisak uvoznog jeftinijeg čelika. Dok će masa izvozno orijentiranih manjih tvrtki morati ulagati u razvoj zelene energije, teška industrija i krupni kapital dobit će dodatnu zaštitu od vanjske konkurencije. Nedvojbeno, zelena ideologija i njemački Zeleni u funkciji su zaštite domaće teške industrije i krupnog kapitala. Riječ je o velikoj transformaciji zelenog pokreta i zelene ideologije u mainstream stranku i zaštitnika interesa kapitala na unutarnjem planu, a na vanjskom promotora daljnje projekcije njemačkih globalnih ekonomskih i geopolitičkih interesa.

Postaje i razumljiva sve veća agresivnost, kako njemačkih Zelenih, tako i drugih europskih zelenih stranki i pokreta na vanjskom planom i sve izraženiji militarizam. Nova zelena ekonomija morat će vojnom silom, ako drugačije ne može, osigurati sirovine i prostor za zelenu tehnologiju i transformaciju kojih jednostavno nema dovoljno na europskim prostorima. Vojna sila stoga za zelenu ideologiju, koliko god to paradoksalno izgledalo, postaje nezaobilazni instrument provođenja zelene revolucije. Činjenica je da u ovom trenutku na europskim prostorima ne postoje osnovni preduvjeti za toliki opseg zelene tranzicije kakav je predviđen europskim “New Green Dealom”, uključujući potrebne sirovine i raspoložive obnovljive izvore energije. Očito se računa na osvajanje novih prostora i u biti na novi val imperijalizma koji bi osigurao pribavljanje osnovnih prostornih i sirovinskih preduvjeta za “veliki reset” kapitalizma uz pomoć lijevo-zelene ideologije, koje su financijski i gospodarski centri moći svojim novcem doveli na vlast.

44 bombe

Odatle izvire i nedvosmislena podrška njemačkih Zelenih kao dijela vladajuće koalicije nastavku korištenja nuklearnog oružja od Bundeswehra uz istovremeno inzistiranje na zatvaranju mirnodopskih nuklearnih elektrana.

Na njemačkom teritoriju u zrakoplovnoj bazi Büchel u blizini granice s Luksemburgom, u podzemnim skloništima sposobnima za skladištenjem ukupno 44 američke nuklearne bombe tipa B61, uskladišteno je, prema procjenama, od 15-20 takvih nuklearnih bombi. Riječ je o klasičnim gravitacijskim bombama čije je prenošenje do ciljeva i uporaba bila povjerena njemačkom ratnom zrakoplovstvu. Nuklearne bombe vlasništvo su američke vojske i pod jakim osiguranjem američkih postrojbi. Kao i za sve američko nuklearno oružje, dozvolu za uporabu u slučaju rata donijela bi američka administracija, odnosno američki predsjednik. On šalje kodni signal za otključavanje nuklearnih bojnih glava na američkom strateškom, operativnom i taktičkom nuklearnom oružju. U slučaju takvog razvoja događaja američko osoblje u bazi Büchel nakon dobivenog signala primilo bi određenu kombinaciju kodova, a nakon njihove usporedbe s vlastitim tajnim kodovima i provedenog kriptografskog postupka dobili bi konačni kod za “otključavanje” nuklearnih bombi. Nakon toga bombe bi osposobili za uporabu i predali njemačkom ratnom zrakoplovstvu. Bombe bi preuzela postrojba Taktisches Luftwaffengeschwader 33 (TaktLwG 33) njemačkog ratnog zrakoplovstava (Luftwaffe). Do preustroja Luftwaffea u listopadu 2013. godine nosio je naziv Jagdbombergeschwader 33 (JaBoG 33). Formacijski raspolaže sa 45 borbenih zrakoplova Panavia Tornado IDS osposobljenih za nošenje i upotrebu američkih nuklearnih bombi B61.

Nakon pokretanja borbenih misija njemački zrakoplovi bi u ekstremno niskom letu, za koji je zrakoplov Tornado osposobljen, u stilu “kamikaza” uletjeli u neprijateljski zračni prostor i na odabrane ciljeve ispustili bombe.

Stari neprijatelj

Za hladnoga rata cilj je bio SSSR, a danas novi-stari neprijatelj u svom izvornom nacionalnom ruhu, vječni njemački susjed, protivnik i partner – Rusija. Jedini način korištenja gravitacijskih američkih bombi B61 u napadu na ruske, protuzračnom obranom zaštićene ciljeve, upravo je prodor u branjeni prostor u ekstremno niskom letu. Tada je umanjena mogućnost uočavanja protuzračne obrane i rušenja zrakoplova. Njemački borbeni zrakoplovi trebali bi na taj način prodirati duboko u zračni prostor protivnika. Koristeći sve mjere zaštite, uključujući i let na malim visinama i korištenje konfiguracije tla za neopaženo kretanje, procjenjuje se da bi gotovo 50 posto tih letova završilo u jednom smjeru.

Modernizacija bombi B61 na standard B61-12 omogućit će veću preciznost pogađanja ciljeva i povećati mogućnost preživljavanja zrakoplova koji ih borbeno koriste. Naime, modernizacijom se ugrađuju suvremeni sustavi za samonavođenje koji će tim klasičnim gravitacijskim bombama bez pogona omogućiti ispuštanje sa 30 kilometara udaljenosti od cilja, a vjerojatnost pogotka bila bi u okviru kruga promjera 10 metara. Nakon ispuštanja sa zrakoplova bomba bi se u početnoj fazi usmjeravala prema cilju uz pomoć inercijalnog sustava vođenja, odnosno unaprijed zadane putanje, a u završnoj fazi bi koristila usavršeni GPS prijamnik koji bi je navodio precizno na cilj. Za razliku od oružja koje koriste laserske ili IC sustave navođenja, GPS sustav ne ovisi o vremenskim uvjetima kao što su magla ili kiša koje umanjuju djelotvornost laserskih i IC sustava. Zbog velike preciznosti usavršene bombe B61 imale bi mogućnost uništavanja dobro zaštićenih i duboko ukopanih neprijateljskih ciljeva, kao što su zapovjedna mjesta većih postrojbi ili logistički centri koji su dovoljno isplativi za korištenje nuklearnog oružja.

Luftwaffeov TaktLwG 33 ili nekadašnji JaBoG 33 jačine zrakoplovne pukovnije od svog osnivanja imao je zrakoplove sposobne za duboke prodore na neprijateljski teritorij.

Udružena industrija

Od osnutka 1956. postrojba je koristila američke borbene zrakoplove Republic F-84F Tunderhunderstreak, od ljeta 1962. godine prelazi na američke zrakoplove F-104 Starfighter, a od svibnja 1985. u naoružanje uvodi europske zrakoplove Panavia Tornado IDS. Posebno poglavlje u povijesti JaBoG33 predstavljaju zrakoplovi F-104G Starfighter. Po američkoj licenciji zrakoplove F-104G u Europi su proizvodili talijanski Fiat, nizozemski  Fokker, njemački Messerschmitt (poslije MBB) i belgijska tvrtka SABCA. Od ukupno 915 Starfightera Luftwaffe je primio 30 F-104F, 96 F-104G i 136 TF-104G od Lockheeda te još 653 zrakoplova iz europskih tvornica u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji i Belgiji. Ostali su bili američki. Temeljni problem s njemačkim F-104G Starfighterima bio je u kombinaciji ambicioznog  projekta pretvaranja čistog lovca, borbenog zrakoplova za ostvarivanje zračne premoći u višenamjenski lovačko-bombarderski zrakoplov s inovativnim i potpuno novim sustavima kontrole leta i upravljanja vatrom te s druge strane nedovoljne pripremljenosti pilota i zemaljskog osoblja za operativnu uporabu tog tipa zrakoplova u punom opsegu njegovih sposobnosti.

Njemački F-104G Starfighteri dobili su ulogu lovca-bombardera sposobnog za prodiranje u dubinu neprijateljskog rasporeda letom na ekstremno malim visinama uz pomoć elektroničkih uređaja za održavanje visine leta i djelovanje nuklearnim oružjem. Na vrhuncu hladnoga rata svaka lovačko-bombarderska pukovnija Luftwaffea imala je uspostavljeno 24-satno dežurstvo, od šest zrakoplova na kojima su bile postavljene nuklearne bombe. Zrakoplovi su bili sposobni stupiti u akciju u roku od maksimalno 17 minuta od trenutka izdane zapovijedi. Starfighteri verzije G u njemačkom zrakoplovstvu mogli su nositi sve ostale vrste bombi i raketa za djelovanja na zemaljske ciljeve koje su se nalazile u arsenalu NATO-a.

Tragičan kraj

Tako modificirani lovci prenamijenjeni u bombarderske zrakoplove bili su zasićeni elektronikom, komplicirani i teški za održavanje. Za jedan sat efektivnog djelovanja bilo je potrebno i do 48 sati tehničkog održavanja. Najmanja pogreška pilota ili otkazivanje nekog sklopa često su završavali tragično.

Situacija se drastično promijenila uvođenjem u naoružanje Tornada koji je zahvaljujući unaprijed dizajniranoj namjeni dubinskog prodora na neprijateljski teritorij bio siguran i pouzdan i učinkovit zrakoplov opremljen suvremenom elektronikom i promjenjivom geometrijom krila, što mu je u doba kada je stupio u naoružanje, omogućavalo veliku mogućnost učinkovitog izvršavanja zadaće.

No ti zrakoplovi su beznadno zastarjeli. Prema nekim podacima, od 45 zrakoplova u postrojbi redovito je operativno sposobno 8-12, a ostali se nalaze na skupim i dugotrajnim remontima u kojima se zbog nedostatka novih pričuvnih dijelova koriste sklopovi drugih rashodovanih zrakoplova toga tipa.

Kako bi Njemačka mogla nastaviti svoju ulogu u NATO-ovu sustavu nuklearnog odvraćanja, potrebno je zamijeniti zastarjele zrakoplove Tornado novim borbenim avionima. Nova njemačka vlada u sklopu nastavka njemačke uloge u savezničkoj nuklearnoj politici ovih je dana u javnost pustila naznake da će uskoro američkoj vladi dostaviti pismo namjere u kojem će se tražiti nabava borbenih zrakoplova tvrtke Boeing F/A 18 Super Hornet i EA-18G Growler. Još 2020. godine tadašnja njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer objavila je da Njemačka razmišlja o kupnji navedenih američkih borbenih aviona. Njemačka vlada očito je donijela konačnu odluku i Michael Hostetter, zamjenik predsjednika uprave njemačke podružnice tvrtke Boeing Defense, Space, and Security, sa zadovoljstvom je potvrdio da bi pregovori mogli početi već u siječnju 2022. godine.

Novi avioni

Boeing uistinu ima razloga za zadovoljstvo jer Njemačka osim Super Horneta i Growlera od te tvrtke namjerava kupiti pet aviona velikog operativnog radijusa za pomorsko izviđanje, borbu protiv brodova i podmornica P-8A Poseidon.

Njemačko ratno zrakoplovstvo Luftwaffe do 2025. godine treba zamijeniti 90 borbenih zrakoplova Panavia Tornado, verzija IDS i ECR, novim borbenim avionima. Njemačka će nabaviti ukupno 30 američkih borbenih aviona F/A-18E/F Super Hornets i 15 borbenih zrakoplova EA-18G Growler dizajniranih za elektroničko ratovanje. Ti zrakoplovi trebaju preuzeti zadaće Luftwaffea u korištenju američkih nuklearnih bombi raspoređenih u Njemačkoj. Njemačka će također kupiti i 90 novih borbenih aviona Eurofighter od kojih bi 40-ak također trebali zamijeniti dio postojećih Tornada, a ostali Eurofighteri bi zamijenili starije avione istoga tipa koji se nalaze u naoružanju njemačkog zrakoplovstva.

Treba otvoreno reći da su jedini potencijalni cilj američkog nuklearnog oružja koje bi u slučaju rata trebali koristiti novi njemački zrakoplovi Rusi i nitko drugi. Horneti, Growleri i Eurofighteri nemaju operativni radijus djelovanja da bi mogli djelovati protiv Kine ili nekog drugog velikog i zlog neprijatelja Zapada. Nuklearne bombe koje se skladište u Njemačkoj mogu uz pomoć njemačkih aviona biti korištene samo protiv Rusa. Teza da je i rusko nuklearno naoružanje usmjereno prema Njemačkoj na razini je priče što je prije bilo kokoš ili jaje. Osim toga, razlika je ogromna. Rusko nuklearno oružje može biti korišteno protiv bilo koje članice NATO-a, uključujući i Njemačku, a njemačko nuklearno naoružanje može biti korišteno samo u obračunu s Rusima.

Njemačku strategiju kao da su osmislili japanski kamikaze

Cijela misija zapravo djeluje kao da ju je kreirao neki od preživjelih japanskih stratega uporabe kamikaza jer bi se do ruskih ciljeva probila, procjenjuje se, polovica njemačkih aviona, a u baze bi se vratila samo trećina ako bi baze uopće još i postojale.

Ukupni učinak djelovanja Luftwaffea američkim nuklearnim bombama u pretpostavljenom nuklearnom sukobu Zapada i Rusije bio bi praktički zanemariv.

Stoga je očito da je cilj cijele te priče koja se vuče desetljećima postaviti Njemačku i ostale američke saveznike u Europi na ruski popis ciljeva i u slučaju rata usmjeriti na njih ruski nuklearni uzvrat.

Nuklearne bombe Nijemcima su vezale ruke

Kako je riječ o taktičkom nuklearnom oružju, mete najvjerojatnije nisu veliki ruski gradovi, što bi odrađivale američke nuklearne snage, nego zapovjedna mjesta, koncentracija ruskih trupa ili položaj ruskog taktičkog nuklearnog oružja.

Kako je sve to unaprijed poznato, konačni cilj dodjele taktičkog nuklearnog oružja Njemačkoj nije ništa drugo nego vezati ruke njemačkoj politici i držati je u sukobu s Rusima. To traje desetljećima i očito će trajati još desetljećima, dok god američka politika bude imala potrebu zabijanja klina u srce središnjeg svjetskog kopna, u Mackinderov Heartland, i time razdvajanja Njemačke od Rusije.

geopolitika