Dramatični događaji koji su zapljusnuli i šokirali javnost koja je propagandom držana u neznanju o stvarnom stanju stvari u Afganistanu stvorili su u javnosti dimnu zavjesu koja ne prikriva ono što se sada događa u Afganistanu – nego skriva naznaku potpunog debakla dugogodišnje američke bliskoistočne geopolitičke strategije
Politički napadi na američkog predsjednika Bidena zbog povlačenja američkih snaga iz Afganistana i širenje medijske histerije o navodno najvećem porazu američke vojske u povijesti služe skretanju pozornosti s mnogo većeg problema. Nije, naime, u pitanju samo Afganistan, riječ je o očitom debaklu cijelog koncepta američke vanjske politike utemeljenog na promicanju, pa i nasilnom nametanju demokracije na prostorima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA -Middle East and North Africa).
Poraz američke agende liberalnog intervencionizma na Bliskom istoku i pokušaja stvaranja tzv. novog Bliskog istoka vidljiv je danas od Tunisa na zapadu do Afganistana na istoku.
Vojne intervencije SAD-a i saveznika u Iraku i Libiji uz korištenje lokalnih snaga iz korpusa islamističkog ekstremizma u programiranim revolucijama tzv. arapskog proljeća, direktno obavještajno i vojno podržanima od SAD-a i najmoćnijih europskih sila nominalno u cilju rušenja diktatorskih režima i uspostave demokratskih poredaka-regiju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike pretvorili su u zapanjujuće okrutno ratno poprište i zonu sumraka civilizacije. Intenzivna ratna djelovanja na tim prostorima sada traju višestruko dulje od dvaju svjetskih ratova prošlog stoljeća. Svakoga sata tamošnje zaraćene strane i vanjske sile detoniraju stotine tona eksploziva, podižuću u zrak ogromne količine pustinjskog pijeska, sitnih čestica metala i plastike, kao i otrovnih i kancerogenih spojeva nastalih aktiviranjem ubojitih sredstava, koji odlaze u više slojeve atmosfere i zračnim strujanjima i prljavim kišama dolaze u Europu. To, dakako, zelene aktiviste uopće ne zanima, pa ni proslavljenu Gretu Thunberg, jednako kao ni smrt stotina tisuća ljudi i uništeni životi budućih generacija.
Propagandni iluzionisti
Od proklamirane demokracije ni traga. Tunis je u ekonomskom i političkom rasulu. Libija gori u sukobu sučeljenih frakcija kao posredničkih vojski stranih sila Francuske, Italije, SAD-a, Velike Britanije, Turske, Rusije i arapskih zaljevskih monarhija, prije svih Ujedinjenih Arapskih Emirata. Egipat se pokušava oporaviti kroz novu vojnu upravu nakon državnog udara generala Abdula Fattaha al-Sisija, kojim je s vlasti svrgnuto islamističko Muslimansko bratstvo instalirano egipatskim ogrankom revolucija “arapskog proljeća”. Sirija je u beskrajnom građanskom ratu. Na njezinu teritoriju nalaze se vojne postrojbe SAD-a, europskih sila, jake ruske i turske vojne snage, kao i elementi iranskih vojnih formacija, pri čemu svatko štiti različite sirijske sučeljene ratne frakcije kao svoje posredničke snage. Irak je podijeljen između sunita, šijita i Kurda sukobljenih u svojevrsnom hibridnom građanskom ratu niskog intenziteta, koji kontinuirano prijeti prerastanju u novi direktni ratni obračun. Paradoksalno, ali ne i iznenađujuće, kao direktna posljedica američke i savezničke vojne intervencije i razbijanja iračke državne strukture po njemu se slobodno kreću i iranske vojne postrojbe, žestoki protivnici onih istih koji su razbili Irak. Prije američke i britanske okupacije Iraka to je bilo nezamislivo. Pritom uopće nije bitan Saddam Hussein, čije je uklanjanje s vlasti služilo i danas služi kao opravdanje vojne intervencije. Da su im on i njegov režim bili stvarni cilj, mogli su se riješiti njega, ali ne i razbijati cijelu državu i uvoditi je u beskrajni rat po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama. Ne treba zanemariti činjenicu da su unutarnji sukobi i ratni obračuni, uz počinjene ratne zločine, u Iraku otvoreni za trajanja američke formalne okupacijske uprave koja je i po međunarodnom pravu odgovorna za ono što se događalo na području pod njezinom kontrolom. Unutar Iraka sve više raste otpor američkoj i zapadnoj prisutnosti na iračkom teritoriju u velikoj mjeri potican i od Irana. Jemen je u plamenu ratova i pošasti bolesti i gladi. Afganistan je pao ili je pak prepušten u ruke islamističkih ekstremista, talibana, za koje politički slijepci i propagandni iluzionisti sada tvrde i u to pokušavaju uvjeriti javnost da su se, eto, u dva desetljeća ratovanja ipak puno promijenili i da su sada više skloni demokraciji i poštovanju ljudskih prava.
Nova paradigma
Tako izgleda učinak američke i savezničke velike strategije demokratske transformacije regije. Ta mračna slika Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koja jasno svjedoči o kolapsu ne samo intervencije u Afganistanu nego i cijele američke i europske politike na prostorima MENA-e, ono je što se guranjem poraza u Afganistanu u prvi plan i sugeriranjem kako je riječ o senzacionalnoj i neočekivanoj iznimci inače uspješne politike pokušava prikriti od američke i svjetske javnosti. Cilj je kupiti vrijeme potrebno za stvaranje nove paradigme američke i europske uloge na Bliskom istoku i modificiranje strategije političkog i vojnog nastupa. Zato se sva pozornost skreće na spektakularni pad Afganistana, iako je on samo dio problema u koji je upala cjelokupna američka i saveznička politika na Bliskom istoku. Potrebno je skriti širu sliku zbivanja sa svim posljedicama američkog liberalnog intervencionizma.
Rat u Afganistanu izgubljen je davno, praktički od onog trenutka kada su američke vojne snage nakon prvog zahvata i rastjerivanja Al-Qaide reducirane i ostavljene u Afganistanu kao posadne snage bez jasno određenih ciljeva i praktički kao simbolički jamac vojnom intervencijom uspostavljenog novog, tobože demokratskog političkog poretka u Afganistanu. Riječ je o dvostrukoj deluziji. Niti je uspostavljeni marionetski režim u Kabulu ikada imao volje i potencijala izgraditi demokratski poredak u državi – vjerojatno i sam svjestan nemogućnosti takve zamisli, pa se prepustio misiji samoodržanja i uživanju u pljački vlastite države -niti je američka vojska, kreirana i opremljena za sasvim drugačiju svrhu, mogla biti uspješna kao svojevrsna policijska sila, u koju ulogu je bačena. Morala je braniti korumpirani režim koji uopće ne samo da nije zanimala ideja demokracije nego ga nije bila briga ni za sam Afganistan, o čemu svjedoči i frapantna činjenica da se prvi čovjek režima, predsjednik AshrafGhani, dao u bijeg i prema tvrdnjama vlastitih razočaranih veleposlanika, u inozemstvu se pojavio sa 169 milijuna dolara gotovine.
Apsurdna situacija
Umjesto primjene “strategije vala” o kakvoj je govorio general David Petraeus, američka vojska kreirana za dinamično ratovanje ostavljena je na afganistanskim zemljopisnim i političkim pustopoljinama i vrletima u funkciji pasivnog osiguranja uspostavljenog stanja i korumpiranog režima kojega nitko nije volio ni želio. U sklopu savezničkog vojnog kontingenta, izuzetno sposobne američke vojne snage služile su kao svojevrsna interventna postrojba koju su pozivali u akciju kada zagusti na određenom području, nerijetko po arbitrarnim procjenama lokalnih savezničkih zapovjednika. U velikoj mjeri stvorena je apsurdna situacija da glavnina savezničkih snaga obavlja ophodnje i obučava afganistansku vojsku, a američke postrojbe služe za razbijanje neprijatelja. Američka vojska u Afganistanu stavljena je u pasivnu poziciju vojne sile koja uvijek nešto čeka, uz to i s nedovoljno raspoloživim snagama, što je samo po sebi opasna situacija, posebice za takav tip oružanih snaga. Iako su vojna logika i struka stalno palili crvene alarme upozorenja, politika vašingtonskih administracija od vojske je uporno tražila isto – ukopavanje u Afganistanu u cilju osiguranja realizacije grandioznog plana geopolitičke transformacije Bliskog istoka po mjeri američkih, djelomično i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Farsa s izgradnjom demokracije u Afganistanu i ostalim državama regije i borba protiv islamističkog terorizma uvijek je ostala samo farsa i služila je, i danas služi, prikrivanju stvarnih prizemnih ekonomskih i geopolitičkih ciljeva. U konačnici, da je američkoj i britanskoj politici, kao i sve luđim europskim političkim mjesečarima uistinu stalo do demokratizacije arapskog svijeta, posvetili bi se svome omiljenom savezniku – Saudijskoj Arabiji, koja s malim, ali ekonomski moćnim zaljevskim monarhijama stoji iza sveg zla koje se od pada Osmanskog Carstva i podjele osmanskih bliskoistočnih prostora između zapadnih sila kotrlja bliskoistočnim prostorima.
Geopolitička vizija
Svatko upućen znao je što se događa i da je afganistanska ratna kampanja izgubljeni rat, jednako kao što je i pokušaj prisilne demokratizacije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike suluda i unaprijed propala misija. Sada se svi prave blesavi, neki jer su pametni i prikrivaju neugodne činjenice, a neki jer su stvarno blesavi i ništa ne razumiju čudeći se padu Afganistana kao pura dreku.
Američki predsjednik Biden samo je nastavio ono što je započela Trumpova administracija i proveo u djelo izvlačenje američke vojske iz opasne pasivne pozicije u kojoj se našla. Svođenje uloge američkih snaga na policijske i zadaće čuvara afganistanske vlasti je, s obzirom na karakter i osobine angažiranih američkih postrojbi, ne samo u vojnom pogledu izuzetno opasno nego je i potpuno apsurdno i neracionalno.
Dramatični događaji koji su zapljusnuli i šokirali javnost koja je propagandom držana u neznanju o stvarnom stanju stvari u Afganistanu stvorili su u javnosti dimnu zavjesu koja ne prikriva ono što se sada događa u samom Afganistanu – nego skriva naznaku potpunog debakla dugogodišnje američke bliskoistočne geopolitičke strategije.
Ona je stvarana i u djelo provođena pod utjecajem snažne struje američke politike okupljene u moćnom neformalnom duopolu političkih lidera, kako iz redova demokrata tako i iz korpusa republikanaca – poznatih kao “neoconsi”, koja desetljećima pod raznim administracijama kreira američku vanjsku politiku. Riječ je o utjecajnom krugu političara i geostratega koji su kao savjetnici, pomoćnici državnih tajnika, veleposlanici ili ministri, služeći jednako i pod demokratskim i pod republikanskim američkim predsjednicima, uspjeli formulirati i nametnuti svoju geopolitičku viziju američke uloge u svijetu kao državnu doktrinu. Istovremeno, oni su svojim dugogodišnjim neprekinutim djelovanjem u vrhovima američkog državnog aparata postali nezaobilazna poveznica politike s Wall Streetom, krupnim kapitalom i moćnim vojnoindustrijskim kompleksom. Bivša državna tajnica i predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton, baš kao i Barack Obama, oduvijek su, od samih početaka svog političkog djelovanja, bili dio njihova kruga. Clinton je kao državna tajnica za Obamina prvog mandata provodila politiku sukladnu njihovoj doktrini liberalnog intervencionizma diljem svijeta, a kao predsjednica trebala im je osigurati političku moć bez primjera u modernoj američkoj povijesti. No dogodio se Trump, kojega su ipak nakon jednog mandata uspjeli protjerati s političke scene.
Doktrinarni temelji
Otvorena su vrata velikom povratku “neoconsa”,koji su popunili sve vanjskopolitičke položaje nove Bidenove administracije i nastavku politike globalnog liberalnog intervencionizma. Idejni predvodnik “neoconsa” oduvijek je bio i ostao Robert Kagan, suosnivač utjecajnog think-tanka “Project for the New American Century” (PNAC), čije su postavke postale doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih desetljeća za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora. Kolika je stvarna moć te političke grupacije koja praktički vlada Amerikom, govori činjenica da treću najvažniju vanjskopolitičku poziciju, nakon predsjednika i državnog tajnika Blinkena, drži supruga Roberta Kagana, podtajnica za političke odnose State Departmenta Victoria Nuland.
Američka geopolitička strategija u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike posljednjih desetljeća imala je cilj, masivnu geopolitičku rekonstrukciju regije stvaranjem novog demokratskog Bliskog istoka ili “Greater Middle East”, koja je trebala regiju učiniti kompatibilnom američkom i europskom političkom i gospodarskom ustroju, što bi u konačnici kao krajnji geopolitički cilj osiguralo dugoročnu američku i europsku prisutnost i politički i ekonomski utjecaj na Bliskom istoku i stvorilo pretpostavke za moguću integraciju tih prostora u jedinstvenu geopolitičku cjelinu s Europom i blisku uvezanost s cijelom transatlantskom integracijom. U praksi se idejna geostrateška zamisao pretvorila u nametanje državama regije demokracije nasilnim putem, što direktnim vojnim intervencijama, što putem organiziranih revolucija “arapskog proljeća” i posljedično bezobzirno ratno prekrajanje regionalnih granica i stvaranje novih entiteta po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama.
Najslabije karike
U pozadini takve strategije vizija je američke vanjske politike, stvorena u krilu “neoconsa” po kojoj je ona instrument liberalnog intervencionizma koji mora osigurati “svijet siguran za demokraciju”, kako je to nakon I. svjetskog rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson. Drugo izvorište te politike je zloporaba teorije o američkoj izuzetnosti, koju je još u 19.stoljeću osmislio francuski diplomat, politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo na njega će se u razgovoru za Brookings u svibnju 2017.godine pozivati i Condoleezza Rice, objašnjavajući model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta. Kombinacija potrebe za liberalnim intervencijama i doktrina američke izuzetnosti eksplozivni je spoj koji je nakon aktiviranja cijeli Bliski istok pretvorio u ratište.
No kada se nakon pobjede Joea Bidena i njegova preuzimanja predsjedništva činilo da se sve odvija po planovima “neocosa”, koji su preuzeli poluge američke vanjske politike, došlo je do pucanja najslabijih karika na bliskoistočnom dijelu globalne strategije liberalnog intervencionizma. Nikada dovršena geopolitička konstrukcija “Novog bliskog istoka” ili “Greater Middle Easta” počela se raspadati potpunim političkim rasulom u kolijevci revolucija tzv. arapskog proljeća, Tunisu, gdje je predsjednik nakon potonuća države u politički i ekonomski kaos praktički razvlastio islamističku vlast stvorenu “arapskim proljećem” i neizbježnim gubitkom Afganistana koji su mogli spriječiti samo masivnom vojnom intervencijom s nesagledivim posljedicama. Time je cijela američka bliskoistočna strategija zajedno s globalnom doktrinom liberalnog intervencionizma dovedena pred zid. Javna spoznaja o takvom stanju i mogućem kolapsu važnog dijela američkog vanjskopolitičkog nastupa narušila bi političku poziciju vašingtonske administracije prije svega na unutarnjem planu zbog mogućeg gubitka podrške građana za buduće poteze, a nanijela bi štete i na vanjskom planu, prije svega u odnosima SAD-a s regionalnim saveznicima izvan transatlantske integracije.
Stoga se dramatičnost i kaos američkog povlačenja iz Afganistana namjerno potencira kako bi se kritika javnosti i oporbe usmjerila na sam Afganistan, a ne na ukupnost očito posrnule i neuspješne američke politike masivnog i nasilnog geopolitičkog preslagivanja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, ali i globalne američke doktrine liberalnog i demokratskog intervencionizma, koju zbivanja u Afganistanu i cijeloj regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike ozbiljno dovode u pitanje.
