Francuski predsjednik, Emmanuel Macron, privlači posljednjih dana, opet jednom, pozornost svijeta. Sada ne zbog toga što se protiv njega i ‘njegove’ mirovinske reforme tjednima na ulicama francuskih gradova, Pariza u prvome redu, odvijaju masovne i nasilne demonstracije. Ne, stanovnik Elizejske palače sada je napravio smjeli ‘izlet’ na polju vanjske politike i svojim se javnim istupima profilirao kao šampion Evrope kakva je – mogla biti.
Upravo tako: kakva je mogla biti, jer teško je povjerovati u to da gotovo donkihotski napor prvoga čovjeka Francuske u pregrijanoj atmosferi Evropske unije ima ozbiljnih izgleda na uspjeh. Da je takav pesimizam potpuno na mjestu može se iščitati već i iz činjenice da ga je žestoko napala Poljska, upravo ona Poljska kojoj je u američkim geostrateškim planovima namijenjena uloga vodeće države ujedinjene Evrope.
No, najprije o činjenicama. Francuski je predsjednik boravio u višednevnom službenom posjetu Narodnoj Republici Kini. Na sva usta je bilo najavljivano kako će ga pratiti predsjednica Evropske komisije, Ursula von der Leyen, uz jasno sugeriranje zaključka da je njezina zadaća kontrolirati Macrona i ne dopustiti mu da ‘padne pod kineski utjecaj’, drugim riječima da i u Pekingu ostane pri tvrdoj retorici ujedinjene američko-evropske fronte u odnosu na Rusiju.
Opet jednom pokazalo se da čelnici ujedinjene Evrope ne poznaju Kinu, kao što su Kinezi posve neuvijeno poručili uoči dolaska ‘borbene Ursule’ pripisujući njezino neznanje manifestirano kroz upozorenje Kini ‘da pazi što radi’ – piscu njezinih govora. I ne samo da ne poznaju Kinu, nego ni pojma nemaju o tome u kolikoj mjeri Kinezi vladaju diplomatskim i protokolarnim vještinama. Ukratko: Kina je medijski posjet predsjednice Evropske komisije praktično gurnula na marginu, jedva je i spominjući. Predviđen je i održan samo jedan sastanak Xi Jinpinga, Macrona i nje, dok je Macron imao nekoliko dugih razgovora s kineskim čelnikom, dobio je golemi publicitet, a potpisao je i više unosnih ugovora (na primjer o prodaji 150 putničkih aviona Airbus Kini).
Istina je, u Kini je francuski predsjednik još ‘izrecitirao’ onu obveznu tiradu kojom evropski čelnici iz dana u dan moraju dokazivati da su ‘na liniji’. No, pored toga izgovorio je i nešto, što je odmah upalilo crveno svjetlo uzbune u redovima čuvara nametnutog evropskog, a zapravo antiruskog jedinstva. Spomenuo je, naime, potrebu da Evropa ostvari – kako je rekao – stratešku autonomiju. U danima kada Evropa govori jezikom Amerike, već i sama ideja o strateškoj autonomiji Staroga kontinenta, u očima ‘pravovjernih’ ravna je svetogrđu. Pogotovo kada se kineski domaćin u svojem govoru složi s time i upotrijebi isti izraz. Pokušali su u prvi trenutak neki evropski ‘analitičari’ to sakriti, koncentrirajući se na priču o tome kako je kineskom predsjedniku bilo dosadno, dok je govorio njegov francuski gost. Spin kratkoga daha.
Činjenice su, naime, neumoljive. A one kažu da Ursula von der Leyen ni u čemu u Kini nije uspjela, da su Kinezi – politički i medijski marginalizirajući njezin posjet – pokazali koliko drže i do nje, ali i do Evropske unije kakvu ona predstavlja. Te iste činjenice kažu da je posjet francuskog predsjednika bio vrlo uspješan i da je on u Kini ‘zasvirao neku drugu melodiju’, pored one već poznate i otrcane. Jer, ne samo što je govorio o potrebi strateške autonomije Evrope, nego je bio posve decidiran u poruci da se Evropa, zbog svojih interesa, ne smije distancirati od Kine, a pogotovo da se ne treba miješati u spor između Pekinga i Washingtona oko Tajvana. Što mu je, jedno i drugo, u nekim psovačkim komentarima donijelo epitet ‘korisnog kineskog idiota.’
No, tu nije činjenicama kraj. Nakon povratka iz Kine, francuski je predsjednik posjetio nekoliko evropskih zemalja. U Nizozemskoj održao je govor na temu budućnosti Evrope i tu je otišao korak dalje, i to divovski korak, od onoga što je rekao u Pekingu. Govoreći o odnosima evropskih zemalja i Sjedinjenih Država rekao je kako biti američki partner ne znači biti i američki vazal. Time se usprotivio ako ne proklamiranoj, a ono svakako prakticiranoj američkoj politici u odnosu na Evropu. Jer, Washington, i dalje obuzet idejom o posebnosti Amerike i o predodređenosti Amerike da uređuje svijet, partnerske odnose smatra upravo vazalnima, dakle poslušničkima.
I tu dolazimo do naslova ovoga teksta. Macron se svojim istupanjima, svojom idejom o potrebu strateške autonomije Evrope, kao i onom o partnerstvu s Amerikom koje nije i ne smije biti vazalni odnos, pretvorio u jedinoga evropskog državnika koji u ovome trenutku zastupa onu pravu, iskonsku ideju ujedinjene Evrope, ideju koja je svoje ostvarenje trebala naći u pretvaranju Staroga kontinenta u moćnog partnera, političkog i gospodarskoga, velikima ovoga svijeta: Sjedinjenim Državama, Rusiji i Kini, s time da bi Rusija istodobno morala biti i u najmanju ruku partner (a nikako neprijatelj) takve Evrope. Kažemo: takva je ideja trebala naći svoje ostvarenje, ali – dogodilo se suprotno.
S jedne strane evropski su nacionalizmi bili toliko jaki da su spriječili ključni korak prema političkom ujedinjenju Evrope – donošenje Ustava Evropske unije. S druge strane jaka EU nikada nije bila ni cilj Sjedinjenih Država, niti je bila u njihovom interesu. Amerika je Evropu gledala i gleda je i dalje prije svega kroz prizmu Atlantskoga pakta, vojno-političkog saveza evropskih zemalja kojim dominira ona, Amerika, saveza osnovanoga 1949. sa ciljem zaštite zapadne Evrope od sovjetske hegemonije i transformiranoga nakon nestanka SSSR-a i istočnog pandana NATO-a, Varšavskog ugovora, u čeličnu pesnicu američke globalne politike. Dakle, NATO ne samo da nije sišao sa pozornice, nego se, suprotno obećanju danom posljednjem sovjetskom predsjedniku, Mihailu Gorbačovu (to treba stalno ponavljati, jer je istina, mada se bezočno negira) širio prema ruskim granicama, a svoje je djelovanje protegao od Evrope na cijeli svijet.
Na toj je podlozi došlo, uz neskrivenu pomoć Zapada, do nasilne smjene vlasti u Ukrajini 2014., potom do krimskog referenduma (na koji je EU odbila poslati promatrače!) i prisajedinjenja Krima Rusiji i – napokon – do ruskog vojnog upada u Ukrajinu (2022.), kojoj su se otvarala vrata Atlantskoga pakta, usprkos godinama ponavljanim ruskim upozorenjima (molbama gotovo) da se to ne radi. Sve je to praćeno sve oštrijim sankcijama protiv Rusije koje evidentno nisu dovele do željenih učinaka, ali koje se – kao bumerang – u vidu energetske krize, krize hrane, poremećaja opskrbnih lanaca, vala poskupljenja vraćaju i onima koji te sankcije uvode i koji troše milijarde na ‘održavanju na životu’ Ukrajine, zapravo režima u Kijevu; ali – i dobrom dijelu tzv. Trećega svijeta.
Stoga nije čudo da je većina zemalja svijeta spremna verbalno (u Općoj skupštini UN) osuditi Rusiju, ali ne proglašava nikakve sankcije, ne šalje oružje u Ukrajinu i održava odnose s Moskvom.
Sve to izbacilo je u prvi plan Kinu, ne samo zato što je Zapad neskriveno označava kao idući cilj svoje kampanje ‘u slavu’ unipolarnoga svijeta (čitaj: održavanja američkog hegemonizma), nego i zato što je Kina svojim projektom ‘Put i pojas’ (novi Put svile, kolokvijalno rečeno) uspjela u do sada neviđenom infrastrukturnom projektu globalnih razmjera okupiti 150 zemalja svijeta, postati nedvojbeno vodeća sila grupacije BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i država koja postaje sve prisutnija na ‘diplomatskom parketu’ (posredovanje između Irana i Saudijske Arabije, pa između Saudijske Arabije i Sirije, mirovni plan za Ukrajinu, kojega se može glupo odbacivati, ali koji također spada u činjenice pred kojima nema smisla zatvarati oči).
U Pekingu je sjedište Razvojne banke BRICS-a, koja ima sve uvjete da u dobrom dijelu svijeta istisne Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond, institucije kojima dominira Amerika. Jer, ta pekinška Razvojna banka financirala je u proteklim godinama 96 projekata širom svijeta, samo u Brazilu – 17. Podatak što govori sam za sebe.
Peking postaje doslovno mjesto u koje ‘hodočaste’ državnici svijeta. Posljednji spomena vrijedan je brazilski predsjednik Lula da Silva. Potpisao je desetak sporazuma, među njima onaj na temelju kojega tvrtka Huawei, usprkos protivljenju Washingtona, dobiva posao uspostavljanja 5G mreže u Brazilu, ali i onaj o korištenju nacionalnih valuta, umjesto US dolara, u međusobnim transakcijama (tzv. dedolarizacija). Što je američki senator Marco Rubio nazvao ‘komedijom’ i zatražio uvođenje sankcija Brazilu(!). Doda li se tome činjenica da je skupina BRICS po bruto nacionalnom proizvodu pretekla skupinu najrazvijenijih zemalja svijeta G7, postaje jasno da smo svjedoci i suvremenici epohalnih kretanja u međunarodnim odnosima. I u takvim okolnostima, vjerojatno osjetivši dah promjena koje su neminovne, francuski predsjednik izlazi s tezom da biti partner Amerike ne znači biti i američki vazal.
Čime bi zaslužio titulu ‘prvog Evropljanina’ – kada bi je netko dodjeljivao.
Činjenica je, međutim (evo, opet mi o činjenicama) da je Macron unutarnjepolitički slab, ozbiljno načet štrajkovima i demonstracijama što povremeno paraliziraju zemlju. Činjenica je isto tako da je on u Evropi usamljen, jer s kancelarom Scholzom na čelu vlade u Berlinu, Macron ne može računati na njemačku podršku, a pogotovo ne na nekadašnji francusko-njemački tandem koji je davao ton Evropskoj zajednici. Tzv. ujedinjena Evropa, ujedinjena je, i to pod američkim pritiskom, jedino još u tome da odbija svaku pomisao na pregovore kojima bi bio cilj prekidanje rata u Ukrajini i da složno kliče: ‘Podrška Kijevu sve do pobjede nad Rusijom!’ Inače, razjedinjenija je nego ikada, s time da unutar te razjedinjene strukture sve primjetnije jača i nameće se grupacija nekadašnjih sovjetskih satelita, na čelu s Poljskom (‘nova Evropa’ kako ju je još prije niz godina nazvao tadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney, jasno označivši na koga će u Evropi Washington igrati).
U takvim dakle prilikama Emmanuel Macron, čak i ako ne ode ubrzo u Washington i tamo napravi potpuni zaokret od onoga što je govorio u Kini i Nizozemskoj (a ne bi mu bilo prvi puta!), ima sve šanse da bude šampion Evrope kakva je mogla (pa i morala) biti. Ali ne i Evrope kakva jest i kakva će biti/ostati. Ipak, dobro je da je rekao to, što je rekao. Odjeknulo je. Kod onih koji s gnušanjem odbacuju svaku ideju o samostalnoj ulozi Evrope – svakako. Vjerojatno i kod onih, a nemoguće je da ih nema, kojima je ta ideja itekako prihvatljiva i primamljiva. Upravo danas i upravo zato što se čini teško ostvarivom, ako ne i neostvarivom. Pa bi možda Macron mogao postati preteča jedne nove ‘škole mišljenja’, istinski evropske i po formi i po sadržaju.
Nadajmo se. Treba se nadati. Jer, nada je gotovo i jedino što nam još preostaje. Nama u Evropi. Danas.
