Govori li vam što ime László Bánhegyi? A László Hódy? János Greminger? Ne? Šteta.
László Bánhegyi bio je pionir mađarskog i europskog kung-fua, bliski prijatelj Sun Tsun Choua, sina čuvenog kineskog borca Sun Lu Tanga. U Londonu je bio učenik velikog Kwan Sai Hunga iz taoističkog manastira Huashan, majstora kung-fu stila dinastije Ming, koji je Mađaru čak dao i kinesko ime, Kwan Sai Fung. U tajne drevne borilačke vještine László je uveden još pedesetih godina prošlog stoljeća, pod uvjetom da o tome ne govori u javnosti: bilo je to desetak godina prije Bruce Leeja, kung-fu je još bio potpuno nepoznat svijetu, a na takve slobodne aktivnosti nisu osobito blagonaklono gledale ni komunističke vlasti Kine, ni komunističke vlasti Mađarske.
I László Hódy imao je zanimljivu biografiju. Otišavši u Australiju, i on promijenio ime, istina u manje poetično: postao je Les Hody. Radio je sve i svašta: bio je talentirani slikar i vozač kamiona, serviser, trgovac, vlasnik farme kokoši i uvoznik kozmetičkih proizvoda.
János Greminger jedini je od njih trojice ostao u Mađarskoj, radeći što i prije – igrajući košarku.
Eh da, košarka. Nisam vam rekao: László Bánhegyi, László Hódy i János Greminger legende su mađarske košarke, trojica iz slavne košarkaške „lake konjice“ koja je pedesetih harala Europom. Svi znamo i pamtimo Ferenca Puskása, Zoltana Czibora, Sandora Kocsisa i nepobjedivi mađarski Aranycsapat, „Zlatni tim” – koji je od 1950. do sovjetske intervencije 1956. izgubio jednu jedinu utakmicu, ono finale Svjetskog prvenstva 1954. protiv Zapadne Njemačke – ali nitko živ danas ne pamti da je Mađarska u isto vrijeme imala i fantastičnu košarkašku reprezentaciju.
Velike stvari Mađari su najavili već 1946., na četvrtom Europskom prvenstvu i prvom odigranom poslije Drugog svjetskog rata, pobijedivši u utakmici za treće mjesto Francusku 38-32 i uzevši broncu. Sedam godina kasnije, 1953. – one godine kad je Puskásova „laka konjica“ u Meču stoljeća pregazila Engleze na Wembleyju 6-3 – košarkaši Mađarske na europskom su prvenstvu u Moskvi poubijali Izrael sa četrdeset šest koševa razlike, razbili Jugoslaviju s dvadesetak koševa, pobijedili Italiju i na koncu zauzeli drugo mjesto.
I tko zna što bi se dogodilo na svjetskom prvenstvu u Brazilu sljedeće godine, da brazilska vlada nije jednostavno uskratila ulazne vize i zabranila dolazak svim selekcijama komunističkih zemalja, pa tako i europskim prvacima SSSR-u, viceprvacima Mađarima i četvrtoplasiranoj Čehoslovačkoj. Zašto je i kako onda na tom svjetskom prvenstvu igrala Titova Jugoslavija, uzelo bi nam mnogo vremena da objasnimo: tko zna, rekoh, što bi bilo da je mogla igrati i tada moćna Mađarska, ali znamo što je bilo kad je sljedeće godine dočekala priliku i sama organizirati Europsko prvenstvo.
U prvih osam utakmica Eurobasketa 1955. u Budimpešti Mađari su doživjeli jedan jedini poraz, od snažne Čehoslovačke, europskog prvaka iz 1946. i četverostrukog viceprvaka Europe u pedesetima, pa je pretposljednje kolo finalne skupine – u to vrijeme nisu se igrale eliminacijske utakmice, već kružni liga-sistem – bilo praktički finale Eurobasketa. Nasuprot zahuktaloj Mađarskoj našla se najveća, nepremostiva prepreka, moćni Sovjetski Savez: sve otkako se uključio u natjecanja za europskog prvaka, SSSR nikad nije izgubio utakmicu, uzevši do tada sva tri Eurobasketa. Nakon što im je Čehoslovačka nekoliko dana ranije nanijela prvi poraz, a onda i sama posrnula protiv Jugoslavije i Poljske, računica je bila jednostavna: pobjednik sraza Mađarske i SSSR-a bit će prvak Europe.
U nedjelju, 18. lipnja 1955., Nepstadion u Budimpešti bio je ispunjen do posljednjeg mjesta: da, u to vrijeme košarka se igrala na otvorenom, a europska prvenstva na stadionima. Sve utakmice Eura 1955. igrale su se tako na slavnom Nepstadionu, od osam ujutro do deset navečer, a derbi kola i prvenstva između domaćina i Sovjeta bio je pretposljednji na programu, u sedam navečer. Trebala je biti drama, ali nikakve drame nije bilo. Mađari su kontrolirali utakmicu od samog početka, na poluvremenu je bilo devet razlike, 39-30, a završilo je s uvjerljivih 82-68. László Hódy, najbolji strijelac domaćina, uvalio je dvadeset koševa, László Bánhegyi osamnaest, János Greminger dodao je dvanaest i proglašen najboljim igračem prvenstva, a Mađarska je prvi put postala prvak Europe.
Bio je to i kraj zlatne ere mađarskog sporta. Sljedeće godine Mađari su ustali protiv staljinističkog terora, sovjetski tenkovi ušli su u Budimpeštu i sve je brzo bilo gotovo. „Laka konjica“ se raspala, Puskás, Czibor i Kocsis su pobjegli iz zemlje, a Mađarsku su napustili i košarkaši. Hódy je, recimo, pobjegao u Australiju, slikao, vozio kamione i igrao za australsku reprezentaciju, a Bánhegyi se u Londonu posvetio kung-fuu, učio taoističke tehnike meditacije i postao Kwan Sai Fung. Učitelj mu je dao to ime jer su ga njegove skladne kretnje zrakom podsjećale na pticu Feniks, a njegovi učenici nikad se nisu ni zapitali gdje je Kwan Sai Fung naučio letjeti.
Desetkovana Mađarska tih je pedesetih još je dva puta bila četvrta na europskim prvenstvima, a onda 1969. u utakmici za sedmo mjesto demolirana od Bugarske četrdeset četiri koša razlike i tiho nestala iz naših života. U sljedeće pedeset tri godine do danas, od pedeset tri održana velika natjecanja – europska i svjetska prvenstva, te Olimpijskih igara – mađarska je reprezentacija nastupila samo na dva Eura, 1999. i 2017., osvojivši odlično trinaesto i šesnaesto mjesto.
Priču o košarkaškoj „lakoj konjici“ danas ne zna ni velika većina Mađara, koji su se odavno pomirili s tim da taj sport jednostavno nije za njih. I dalje oni sanjaju povratak nogometne „lake konjice“, ali od košarke su digli ruke još prije pola stoljeća.
Zašto vam onda uopće sve ovo pričam?
Nakon katastrofe u Ljubljani i poraza od tridesetak razlike protiv Slovenije, hrvatska košarkaška reprezentacija ove je nedjelje u Rijeci izgubila i od Finske, iako je minutu prije kraja imala osam koševa prednosti – u posljednjoj minuti hrvatski su reprezentativci uspjeli promašiti čak sedam slobodnih bacanja, što se na neviđeno i neprovjereno može proglasiti svjetskim rekordom – propustivši tako i posljednju teoretsku mogućnost da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Hrvatska selekcija spustila se tako u hladne, do sad neistražene dubine europske košarke: za sljedeći Euro morat će igrati predkvalifikacije da bi se uopće plasirala u kvalifikacije, u društvu Cipra, Kosova i Luksemburga!
A sportska javnost, navijači, novinari, komentatori, košarkaški eksperti, bivši igrači, treneri i fenomenolozi opće prakse već danima kukaju nad sudbinom hrvatske košarke, koja je, eto, dotakla novo dno.
I tako svake godine.
Nakon povijesnog srebra u finalu protiv originalnog američkog Dream Teama na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992, te bronci ma svjetskom prvenstvu 1994. i Eurobasketima 1993. i 1995., nekad moćna hrvatska reprezentacija u sljedećih se tridesetak godina plasirala samo na dva svjetska prvenstva i tri Olimpijade, dok je na europskim prvenstvima stabilni drugoligaš, u prosjeku oko desetog mjesta. I svaki put hrvatska sportska javnost, navijači, novinari, komentatori, košarkaški eksperti, bivši igrači, treneri i fenomenolozi opće prakse danima su kukali nad sudbinom hrvatske košarke, koja je, eto, dotakla dno.
Stvar je, međutim, samo u tome da je Hrvatska nekad bila velika, sa cijelom petorkom u Kući slavnih – Ćosić, Novosel, Petrović, Kukoč i Rađa – a sada više nije. Fun fact: u trenutku kad su na veliku scenu stupali Dražen, Toni i Dino, prošlo je trideset godina otkako su Mađari harali europskom košarkom, pa svejedno nikad, od tada do danas, niste čuli da netko pita: „Šta se, bogati, dogodilo s Mađarskom?“ Nakon trideset godina onih, kako se zovu, posrtaja, rijetko je glupo raspravljati o razlozima još jednog: to, braćo, više nisu posrtaji, to je realnost.
Kad tridesetak puta uzastopno dotakneš dno, krajnje je vrijeme da shvatiš kako u stvari trideset godina hodaš po dnu i dolje zapravo sasvim fino živiš, baš poput trpova i puževa što žive u vrelim vulkanskim izvorima na negostoljubivom, mračnom dnu Tihog oceana. Odavno se više nijedan trp s dna Indijske brazde ne pita kako je na površini. Analizirati stoga „historijski debakl“ protiv Finske potpuno je isto kao tražiti razloge i uzroke devetnaestog uzastopnog posrtanja Luksemburga u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo. Ili, ako baš hoćete, uzroke propasti mađarske košarke.
O da, i Mađarska je nekad bila velika, brončana na svjetskom prvenstvu, srebrna i zlatna na europskom – prva reprezentacija koja je osvojila Euro na kojemu je sudjelovao SSSR! – pa više nije. Nešto bude, pa više nije. Ni prvi ni posljednji put.
Bila je i Čehoslovačka, prvi poslijeratni prvak Europe, pa više nije. Jednom europski prvak i jednom brončani na Eurobasketu tih je godina bio čak i Egipat! Zašto je i kako na prvenstvu Europe igrao Egipat, uzelo bi nam mnogo vremena da objasnimo: prije Egipta, recimo, bila je i Latvija, koja je osvojila povijesno prvo europsko prvenstvo 1935. i prije Drugog svjetskog rata bila jedna od najboljih svjetskih reprezentacija, da bi ostatak povijesti živjela od toga što je ljudi brkaju s Litvom. Bio je, najzad, i Čile, koji je pedesetih na svjetskim prvenstvima dva puta uzeo broncu, drugi put ispred Formoze. Formoze! Tko danas uopće zna što je Formoza? Dok guglate, zabavite se saznanjem da je Formoza krajem pedesetih bila među pet najboljih svjetskih košarkaških reprezentacija.
Govori li vam dakle nešto ime Toni Kukoč? A Dino Rađa? Dražen Petrović? Tako će vaše unuke pitati za koju deceniju, i oni – koliko god vam nevjerojatno zvučalo – neće imati pojma.
Nešto jest i bude, pa više nije i ne bude.
Bila je, eto, i Hrvatska. Bila, pa više nije.
