Gradonačelnik Zagreba umro je stoga na vrijeme da ne bude osuđen, nego da uđe u lažnu, kitnjastu legendu, baš kao što je na vrijeme umro i utemeljitelj svih tolikih bandića, partijskih, „domoljubnih“ kriminalaca koji su konačno pojeli samu supstancu države i sad žderu još njene ostatke. Franjo Tuđman, to jest. Koji je izmislio „privatizaciju“, kao pljačku društvenog dobra, i lično je započeo, zauzimanjem tuđe vile u elitnom zagrebačkom kvartu. Koji bi, da nije umro na vrijeme, u Haagu bio suđen za zločine u Bosni, za logore, mučenja i deportacije Bošnjaka. Ovako, eno ih obojice pod raskošnim arkadama zagrebačkog Mirogoja. Kao najbolji spomenički primjerci ove, moralno i politički, degenerirane države.
Komemoracija u državnom kazalištu, dan žalosti u Zagrebu, zastave na pola koplja…, samo nekoliko sati nakon smrti njegova je gospođa pozvana da odabere grobno mjesto na najvećem zagrebačkom groblju, s obzirom da je obiteljska grobnica u Poganoj Vlaki, u Hercegovini, predaleko za njegove poklonike, pa se za to pobrinuo grad Zagreb, čiji su kopači, čistači, vrtlari u rekordnih tridesetak sati iskopali raku i betonirali grobnicu, na elitnom mjestu, uz ostale važne političke face, zatim asfaltirali prilazni put, posadili cvijeće, donijeli mramornu ploču… sve je obavljeno brzo i skupo, na račun građana, upravo onako kako bi On htio.
Naravno, na komemoraciji u HNK-u pojavila se društvena i politička krema, mada je isto kazalište, recimo, odbilo održati komemoraciju za glumicu Miru Furlan. Zbog epidemioloških mjera! Koje, podrazumijeva se, u zemlji koja funkcionira po principu kasti, ne važe kada je u pitanju kasta vladara i one strašne gomile njihovih slugu i obožavatelja. Koji su se stoga masovno, više od hiljadu njih, okupili na pogrebu naglo preminulog gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića. I samo su se oni malobrojni, naivni kreteni, smjeli zapitati: a što je s epidemiološkim mjerama? Što s naredbom da na sprovodima ne smije biti više od 25 osoba?
Kada je prije pola godine umrla moja prijateljica i velika glumica Zoja Odak, koja je obilježila hrvatsko glumište i jugoslavenski film, na ispraćaju nas je bilo točno onoliko koliko je naredilo paratijelo, nazvano Stožer za obranu…, a ni komemoracija za glumicu nije nikada održana u njenom matično teatru u Splitu. Zbog epidemioloških mjera! Znam, znam, skroz su neprimjerene usporedbe ispraćaja glumica koje su širile granice slobode i umjetnosti sa slavljenjem čovjeka koji je Zagrebom, kao vođa corleonovske hobotnice, vladao 20 godina. Smrtonosno! I pretvorio ga, unatoč enormnom novcu iz proračuna, u zapuštenu provinciju, po mjeri svojoj i svojih poslušnih činovnika, koji se pak broje u hiljadama, po mjeri vladajuće političke korupcije i najboljih mafijaških običaja. Posmrtni rastanak s Milanom Bandićem, sva ona sila svijeta na njegovom pogrebu, premijer i ministri, doktori, umjetnici, sumnjivi bogataši i odvjetnici, svi koji su na neki način profitirali od njegove političke ili materijalne moći, natiskivanje i kršenje epidemioloških pravila – uz što će ministar zdravstva cinično komentirati kako virus ne skače skok u vis – sve je to bilo ukazanje primitivne, malograđanske države, njenih vođa koji otvoreno preziru građane, a obožavaju najgore među njima.
One kakav je bio taj gradonačelnik Zagreba, nastao iz običajnog prava onih koji su ga sa suzama u očima ispratili u vječnost. Lukavi populist koji je karijeru počeo graditi kao ljevičar, pa brzo shvatio da tu leba nema, okrenuo se Crkvi i polusvijetu s kojim je sklapao sumnjive poslove, uspostavio vlastiti sistem rada, korumpirao i bio korumpiran, pa je sate i sate proveo po sudovima, a nekoliko puta i završio u zatvoru. I izlazio jači, ali i luđi, već na rubu mahnitosti kojom je nezaustavljivo, kao monarh s nasljednim pravom vladanja, poklanjao mimo zakona, od građevinskih parcela do dozvola za gradnju crkvi u gradskim parkovima. Svoje je glasače, mahom na perifernim prstenima Zagreba, kupovao jeftinim štosovima: ondje kilometar asfalta, tamo tri kanalizacijske cijevi, trčao okolo, stalno u pratnji kamera, zadnjih godina već kao čovjek koji pokazuje znakove neurotičnosti, kako to već biva s provincijalcima opijenima moći.
A onda je jedan potres pokazao svu bijedu njegova upravljanja gradom koji se guši u smeću, s porušenim, neodržavanim zgradama, uz koje svijetle fontane u koje je ulupao ogroman gradski novac. I onda je umjesto u zatvor, koji bi ga u iole pravnoj državi odavno sljedovao zbog niza kriminalnih afera, gradonačelnik umro i sva sila svinjarija toga neprikosnovenog vladara Zagreba otišla je u zaborav. Štoviše, samo što nije postao heroj, jer eno već se traži ulica koja će nositi njegovo ime, već se raspravlja o spomeniku… možda je najbolje da ga se natakari tamo na ulazu u Zagreb, uz još jednog velikog vođu, takozvanog Oca domovine, Franju Tuđmana. Koji je također umro just in time. Pa je i o Milanu Bandiću umivenu biografsku bajku već ispisala ona politička i društvena krema s njegova sprovoda, a u njoj samo mudrost, domoljublje i grandiozni uspjesi u pretvaranju Zagreba u sivu, zapuštenu istočnoevropsku „metropolu“.
Gradonačelnik Zagreba umro je stoga na vrijeme da ne bude osuđen, nego da uđe u lažnu, kitnjastu legendu, baš kao što je na vrijeme umro i utemeljitelj svih tolikih bandića, partijskih, „domoljubnih“ kriminalaca koji su konačno pojeli samu supstancu države i sad žderu još njene ostatke. Franjo Tuđman, to jest. Koji je izmislio „privatizaciju“, kao pljačku društvenog dobra, i lično je započeo, zauzimanjem tuđe vile u elitnom zagrebačkom kvartu. Koji bi, da nije umro na vrijeme, u Haagu bio suđen za zločine u Bosni, za logore, mučenja i deportacije Bošnjaka.
Ovako, eno ih obojice pod raskošnim arkadama zagrebačkog Mirogoja. Kao najbolji spomenički primjerci ove, moralno i politički, degenerirane države.
tacno
