Ova strašna godina je na izdisaju. Neimaština, pandemija, nemogućnost putovanja, kretanja, druženja, napetost, strah za živote najmilijih, za vlastiti život i živote prijatelja…
I na vlastitoj koži osjećam ono što odavno znam: da su psihički činioci pogubni za nastanak i razvoj somatskih bolesti.
Jedan nesmotreni skok sa zidića u proljeće ove godine ”dotukao” je moju još u mladosti načetu kralježnicu i sad zbog južine koja divlja Rijekom i kupa je svim nijansama sive, tekst pišem u ležećem položaju s laptopom na trbuhu, na želucu izranjavanom svom onom popijenom kemijom, što mi omogućava spavanje i kretanje po kući.
Na TV ekranu užasi. Depresivno do boli. Smrt od Covida-19 i dalje visoka i u nas i u okruženju. Umiru i stari i nešto mlađi. Postcovid sindrom javlja se i kod djece. Odlaze glumci, obolijevaju pisci. Kolege novinari padaju k’o klasje. Nema više Milke Babović, Željka Matića, Vesne Kesić…
U mislima prebirem koga je sve odnijela ova odvratna godina lako pamtljivih brojki. Kad samo pomislim koliko sam joj se radovala zbog činjenice da će moj grad biti Europska prijestolnica kulture…
Prisjećanja na konačne odlaske meni dragih poznatih i nepoznatih ljudi bacaju me u dodatni bad.
Gotovo fizički osjećam što ova somatizacija anksioznosti čini mom tijelu, odnedavno i službeno smještenom u treću dob. Bole glava, želudac, kičma, a cigareta za cigaretom samo još dodatno pogoršava moj asmatični bronhitis, pa je pumpica s ”Atroventom N” neprestance u džepu trenirke.
Mi s komorbiditetima, iz dobno osjetljivih skupina osuđeni smo na televiziju…
Ako u ove dane izuzmemo božićne limunade kojima sam se zdušno i obilato drogirala sve drugo je bombardiranje sadržajima koji samo pogoršavaju tjeskobu i depresiju. Laži političara o sanaciji šteta od potresa. Potonuća brodova, žene diktatora, ratne heroine.
Za Boga miloga zar je u opisu radnog mjesta urednika na Hrvatskoj televiziji da imaju sadističku crtu? Šalju li ih na tečajeve na kojima uče kako uspješno dotući ono malo preostalog psihičkoga zdravlja svojih pretplatnika.
Pada mi na pamet da bi na onih nekoliko svojih programa koje mjesečno sufinanciramo ne baš niskom pristojbom, mogli barem u kasnim noćnim satima, angažirati psihijatre i psihologe kojima bi se i javljali uznemireni građani koji ovo ”novo normalno” plaćaju zdravljem i dobiti savjet sada kad je teško doći i do liječnika opće prakse.
Zasad jedan golem, meni neshvatljiv broj ljudi iz zemlje i inozemstva pomoć traži od raznoraznih magova, astrologa, numerologa, skidača uroka što ”caruju” na privatnim kanalima i zarađuju ogroman novac na nesreći građana kojima je stručna pomoć, vidljivo je to već nakon nekoliko rečenica izgovorenih u eter – prijeko potrebna.
Raspon patologije vidljiv u tim programima je impresivan: od nasilja u braku i obitelji, osamljenosti, neimaštine zbog ovrha i nedopustivo dugih sudskih postupaka, asocijalnog ponašanja djece i unuka, alkoholizma, koje samozvani spasitelji ”rješavaju” topljenjem voska, paljenjem papirića s datumom rođenja ili, pak, vraćanjem iz tarot karata… Srednji vijek.
Jasno mi je, stresne i krizne situacije čine ljude podložnima za prevare svih vrsta kad kao društvo ne reagiramo.
Za pandemiju nitko nije i ne može biti odgovoran. Virus je poharao čitav svijet i naše društvo ne možemo odista proglasiti krivim za to, ali za širenje mnogih drugih oblika socijalne patologije možemo i moramo.
Željeli to naši političari na vlasti priznati ili ne, dužni su ih pokušati svesti na najmanju moguću mjeru – pa i putem javnoga servisa kojeg svi plaćamo.
Uzmimo samo za primjer snažan potres u pokupskome kraju, koji je posebno pogodio Sisak i Petrinju, još od rata neobnovljenu.
Lijepo je da se kompletan državni vrh potrpao u Mercedese i džipove vrednije od petrinjskih kuća i propisno maskiran posjetio stradalo područje verbalno suosjećajući s onima čiji su domovi (srećom ne i životi) stradali.
Zgodno je da su obećali dronove koji će snimati oštećenja krovova i dimnjaka iz zraka, statičare s Građevinskoga faksa, neostvarivo brzu sanaciju (svi koji su povjerovali trebali bi pogledati domove Zagrepčana)…
No bolje bi bilo da su poneki Mercedes zatamnjenih stakala napunili psiholozima, jer ono što smo imali priliku pogledati i čuti na raznoraznim ekranima jest upravo strah.
Strah od novih podrhtavanja tla, ali i onaj od budućnosti u kojoj će biti prepušteni sami sebi kad prestanu biti udarna vijest na dnevnicima.
Iskustvo Petrinje koja i danas izgleda isto kao devedesetih, kad je u ratu poharana, najrječitije govori da taj strah nije bez osnova.
Ova kriza bez presedana koju su dodatno začinili potresi i poplave, kriza bez presedana u novijoj povijesti bez sumnje traži da pojedine komponente psihičkoga zdravlja građana budu po hitnom postupku ugrađene u zdravstvenu politiku na nacionalnoj osnovi.
U protivnome profitirat će samo magovi i istjerivači uroka.
autograf
I na vlastitoj koži osjećam ono što odavno znam: da su psihički činioci pogubni za nastanak i razvoj somatskih bolesti.
Jedan nesmotreni skok sa zidića u proljeće ove godine ”dotukao” je moju još u mladosti načetu kralježnicu i sad zbog južine koja divlja Rijekom i kupa je svim nijansama sive, tekst pišem u ležećem položaju s laptopom na trbuhu, na želucu izranjavanom svom onom popijenom kemijom, što mi omogućava spavanje i kretanje po kući.
Na TV ekranu užasi. Depresivno do boli. Smrt od Covida-19 i dalje visoka i u nas i u okruženju. Umiru i stari i nešto mlađi. Postcovid sindrom javlja se i kod djece. Odlaze glumci, obolijevaju pisci. Kolege novinari padaju k’o klasje. Nema više Milke Babović, Željka Matića, Vesne Kesić…
U mislima prebirem koga je sve odnijela ova odvratna godina lako pamtljivih brojki. Kad samo pomislim koliko sam joj se radovala zbog činjenice da će moj grad biti Europska prijestolnica kulture…
Prisjećanja na konačne odlaske meni dragih poznatih i nepoznatih ljudi bacaju me u dodatni bad.
Gotovo fizički osjećam što ova somatizacija anksioznosti čini mom tijelu, odnedavno i službeno smještenom u treću dob. Bole glava, želudac, kičma, a cigareta za cigaretom samo još dodatno pogoršava moj asmatični bronhitis, pa je pumpica s ”Atroventom N” neprestance u džepu trenirke.
Prisjećanja na konačne odlaske meni dragih poznatih i nepoznatih ljudi bacaju me u dodatni bad. Gotovo fizički osjećam što ova somatizacija anksioznosti čini mom tijelu, odnedavno i službeno smještenom u treću dob
Mi s komorbiditetima, iz dobno osjetljivih skupina osuđeni smo na televiziju…
Ako u ove dane izuzmemo božićne limunade kojima sam se zdušno i obilato drogirala sve drugo je bombardiranje sadržajima koji samo pogoršavaju tjeskobu i depresiju. Laži političara o sanaciji šteta od potresa. Potonuća brodova, žene diktatora, ratne heroine.
Za Boga miloga zar je u opisu radnog mjesta urednika na Hrvatskoj televiziji da imaju sadističku crtu? Šalju li ih na tečajeve na kojima uče kako uspješno dotući ono malo preostalog psihičkoga zdravlja svojih pretplatnika.
Pada mi na pamet da bi na onih nekoliko svojih programa koje mjesečno sufinanciramo ne baš niskom pristojbom, mogli barem u kasnim noćnim satima, angažirati psihijatre i psihologe kojima bi se i javljali uznemireni građani koji ovo ”novo normalno” plaćaju zdravljem i dobiti savjet sada kad je teško doći i do liječnika opće prakse.
Zasad jedan golem, meni neshvatljiv broj ljudi iz zemlje i inozemstva pomoć traži od raznoraznih magova, astrologa, numerologa, skidača uroka što ”caruju” na privatnim kanalima i zarađuju ogroman novac na nesreći građana kojima je stručna pomoć, vidljivo je to već nakon nekoliko rečenica izgovorenih u eter – prijeko potrebna.
Raspon patologije vidljiv u tim programima je impresivan: od nasilja u braku i obitelji, osamljenosti, neimaštine zbog ovrha i nedopustivo dugih sudskih postupaka, asocijalnog ponašanja djece i unuka, alkoholizma, koje samozvani spasitelji ”rješavaju” topljenjem voska, paljenjem papirića s datumom rođenja ili, pak, vraćanjem iz tarot karata… Srednji vijek.
Jasno mi je, stresne i krizne situacije čine ljude podložnima za prevare svih vrsta kad kao društvo ne reagiramo.
Za pandemiju nitko nije i ne može biti odgovoran. Virus je poharao čitav svijet i naše društvo ne možemo odista proglasiti krivim za to, ali za širenje mnogih drugih oblika socijalne patologije možemo i moramo.
Željeli to naši političari na vlasti priznati ili ne, dužni su ih pokušati svesti na najmanju moguću mjeru – pa i putem javnoga servisa kojeg svi plaćamo.
Zasad jedan golem, meni neshvatljiv broj ljudi iz zemlje i inozemstva pomoć traži od raznoraznih magova, astrologa, numerologa, skidača uroka što ”caruju” na privatnim kanalima i zarađuju ogroman novac na nesreći građana kojima je stručna pomoć, vidljivo je to već nakon nekoliko rečenica izgovorenih u eter, prijeko potrebna
Uzmimo samo za primjer snažan potres u pokupskome kraju, koji je posebno pogodio Sisak i Petrinju, još od rata neobnovljenu.
Lijepo je da se kompletan državni vrh potrpao u Mercedese i džipove vrednije od petrinjskih kuća i propisno maskiran posjetio stradalo područje verbalno suosjećajući s onima čiji su domovi (srećom ne i životi) stradali.
Zgodno je da su obećali dronove koji će snimati oštećenja krovova i dimnjaka iz zraka, statičare s Građevinskoga faksa, neostvarivo brzu sanaciju (svi koji su povjerovali trebali bi pogledati domove Zagrepčana)…
No bolje bi bilo da su poneki Mercedes zatamnjenih stakala napunili psiholozima, jer ono što smo imali priliku pogledati i čuti na raznoraznim ekranima jest upravo strah.
Strah od novih podrhtavanja tla, ali i onaj od budućnosti u kojoj će biti prepušteni sami sebi kad prestanu biti udarna vijest na dnevnicima.
Iskustvo Petrinje koja i danas izgleda isto kao devedesetih, kad je u ratu poharana, najrječitije govori da taj strah nije bez osnova.
Ova kriza bez presedana koju su dodatno začinili potresi i poplave, kriza bez presedana u novijoj povijesti bez sumnje traži da pojedine komponente psihičkoga zdravlja građana budu po hitnom postupku ugrađene u zdravstvenu politiku na nacionalnoj osnovi.
U protivnome profitirat će samo magovi i istjerivači uroka.
autograf
