Luca Guadagnino i Tilda Swinton već su se potvrdili kao kombinacija čiji uradak opravda nestrpljivo iščekivanje i uzbuđenje. Iako je u ovom slučaju prošlo dvadeset pet godina od inicijalne ideje da naprave obradu originalnog filma Suspiria redatelja Daria Argenta iz 1977., osuvremenjeno izdanje svojevrsni je love child dvoje entuzijasta koji su pokazali svu strast prema procesu snimanja. Guadagnino radnju filma smješta u poratni Berlin, u godinu izdanja originalnog filma 1977., što mu je uvelike pomoglo da odredi vizualni identitet i u film unese povijesno-političku dimenziju koja je u originalu izostavljena, time čineći remake osobnijim.
Film je podijeljen u šest činova koji se protežu kroz dva i pol sata psihološke suspenzije. Redatelj jasno prostorno i vremenski određuje film, što u originalu Darija Argenta nije slučaj, pri čemu se služi svim raspoloživim pozadinskim metodama - plakatima na zidovima prostorija, političkim grafitima, raznim uličnim natpisima i nazivima zgrada, koji u kombinaciji s radijskim izvještajima o aktivnostima militantne RAF iliti Baader-Meinhof organizacije uključene u serije ubojstava, bombardiranja, otmica i pljački, aktualnim društveno političkim zbivanjima i besprijekorno minucioznim set-dizajnom Inbal Weinberg, postižu nevjerojatno realističan vremenski transport gledatelja. Upravo je uspjeh u preciznom određivanju konteksta pridonio tomu da se radnja prizemlji i od bajkovitog originala napravi nešto uistinu uznemirujuće i u isto vrijeme fascinantno.
Radnja prati svjetski poznat moderan plesni ansambl Markos plesne akademije, predvođen misterioznom Madame Blanc (Tilda Swinton) i grupom žena koje već od početka filma ostavljaju dojam okultnog djelovanja i organizacije. Uslijed misterioznog nestanka jedne od polaznica škole, grupi se pridružuje mlada i ambiciozna Amerikanka Susie Bannion (Dakota Johnson), djevojka iz Ohioa koja od samog početka zauzme centralnu ulogu u ansamblu kao iznimno talentirana. Johnson u ulozi Susie Bannion pokazuje izrazitu prirodnost, tjelesni angažman i potpuni odmak od sivih početaka svoje karijere. Očita je prednost u povjerenju koje trojac Guadinigno, Swinton i Johnson temelji na dotadašnjim zajedničkim projektima (Protagonisti, 1999; Ja sam ljubav, 2009; Rasprskavanje, 2015). Tilda Swinton je i ovim filmom pokazala virtuozitet svojeg glumačkog umijeća. Tilda, naime, uz madame Blanc donosi još dva dodatna i bitna lika - doktora psihijatra Josefa Klemperera i vrhovnog matrijarha škole Helenu Markos. Iako bi isprva pomislili da je odluka da tri različita lika glumi ista osoba slučajna i usputna, jer Swinton to očito može, to zapravo nije slučaj. U filmu Suspiria apsolutno ništa nije slučajna i usputna odluka. Može se reći da likovi koje Swinton utjelovljuje predstavljaju manifestaciju freudovskog trojstva - id, ego i superego na dosad neviđen način, simbolično ostavljajući na kraju jedino superego kao moralnog nositelja na životu, dovodeći igru simbolizma do vrhunca.
Još jedan neizostavan segment filma je način snimanja. Guadagninova Suspiria za razliku od originala odiše mračnijim, zimskim ugođajem, dodatno potencirajući hororičnu atmosferu. Tomu pridonosi i kamera koja je često postavljena u kutove prostorija, ostavljajući dojam da je gledatelj u prostoriji s glumcima dok se radnja odvija. Dramatične scene dodatno su naglašene konstantnim zumiranjem i udaljavanjem kamere s glumaca. Široki i statični prizori zimskog berlinskog pejzaža suprotstavljeni su isjeckanim, kratkim scenama interijera u koji se gledatelja često uvodi zumiranjem kroz prozor u prostorije soba u kojima se radnja već odvija, stvarajući nevjerojatno osobno iskustvo sudjelovanja u radnji.
Četiri desetljeća nakon originalnog ostvarenja, Guadagninova Suspiria nije samo remake, nego strastveni projekt, jedan od ciljeva na to-do listi kreativnog tima ljudi koji su dali sve od sebe da originalu iskažu poštovanje, pri čemu je nastao majstorski realiziran omaž koji ima sve karakteristike kultnog filma.
filmovi
Film je podijeljen u šest činova koji se protežu kroz dva i pol sata psihološke suspenzije. Redatelj jasno prostorno i vremenski određuje film, što u originalu Darija Argenta nije slučaj, pri čemu se služi svim raspoloživim pozadinskim metodama - plakatima na zidovima prostorija, političkim grafitima, raznim uličnim natpisima i nazivima zgrada, koji u kombinaciji s radijskim izvještajima o aktivnostima militantne RAF iliti Baader-Meinhof organizacije uključene u serije ubojstava, bombardiranja, otmica i pljački, aktualnim društveno političkim zbivanjima i besprijekorno minucioznim set-dizajnom Inbal Weinberg, postižu nevjerojatno realističan vremenski transport gledatelja. Upravo je uspjeh u preciznom određivanju konteksta pridonio tomu da se radnja prizemlji i od bajkovitog originala napravi nešto uistinu uznemirujuće i u isto vrijeme fascinantno.
Radnja prati svjetski poznat moderan plesni ansambl Markos plesne akademije, predvođen misterioznom Madame Blanc (Tilda Swinton) i grupom žena koje već od početka filma ostavljaju dojam okultnog djelovanja i organizacije. Uslijed misterioznog nestanka jedne od polaznica škole, grupi se pridružuje mlada i ambiciozna Amerikanka Susie Bannion (Dakota Johnson), djevojka iz Ohioa koja od samog početka zauzme centralnu ulogu u ansamblu kao iznimno talentirana. Johnson u ulozi Susie Bannion pokazuje izrazitu prirodnost, tjelesni angažman i potpuni odmak od sivih početaka svoje karijere. Očita je prednost u povjerenju koje trojac Guadinigno, Swinton i Johnson temelji na dotadašnjim zajedničkim projektima (Protagonisti, 1999; Ja sam ljubav, 2009; Rasprskavanje, 2015). Tilda Swinton je i ovim filmom pokazala virtuozitet svojeg glumačkog umijeća. Tilda, naime, uz madame Blanc donosi još dva dodatna i bitna lika - doktora psihijatra Josefa Klemperera i vrhovnog matrijarha škole Helenu Markos. Iako bi isprva pomislili da je odluka da tri različita lika glumi ista osoba slučajna i usputna, jer Swinton to očito može, to zapravo nije slučaj. U filmu Suspiria apsolutno ništa nije slučajna i usputna odluka. Može se reći da likovi koje Swinton utjelovljuje predstavljaju manifestaciju freudovskog trojstva - id, ego i superego na dosad neviđen način, simbolično ostavljajući na kraju jedino superego kao moralnog nositelja na životu, dovodeći igru simbolizma do vrhunca.
Još jedan neizostavan segment filma je način snimanja. Guadagninova Suspiria za razliku od originala odiše mračnijim, zimskim ugođajem, dodatno potencirajući hororičnu atmosferu. Tomu pridonosi i kamera koja je često postavljena u kutove prostorija, ostavljajući dojam da je gledatelj u prostoriji s glumcima dok se radnja odvija. Dramatične scene dodatno su naglašene konstantnim zumiranjem i udaljavanjem kamere s glumaca. Široki i statični prizori zimskog berlinskog pejzaža suprotstavljeni su isjeckanim, kratkim scenama interijera u koji se gledatelja često uvodi zumiranjem kroz prozor u prostorije soba u kojima se radnja već odvija, stvarajući nevjerojatno osobno iskustvo sudjelovanja u radnji.
Četiri desetljeća nakon originalnog ostvarenja, Guadagninova Suspiria nije samo remake, nego strastveni projekt, jedan od ciljeva na to-do listi kreativnog tima ljudi koji su dali sve od sebe da originalu iskažu poštovanje, pri čemu je nastao majstorski realiziran omaž koji ima sve karakteristike kultnog filma.
filmovi
