1.
“Mali čovjek”, “građanin”, “običan čovjek”, “anonimus”, ”brojka” čini se baš nikada u dugoj ljudskoj povijesti nije imao prilike da bude u fokusu. Kao što nema javnog spomenika posvećenog krumpiru ili riži (iako krumpir i riža, a ne vojskovođe, hrane čovječanstvo), tako nema spomenika podignutog u slavu malog čovjeka. Mali čovjek bio je u povijesnim spektaklima statist, polagao je svoj mali život za velike pobjede, za velike kraljeve, careve i vođe, ugrađivao je svoje anonimne kosti u slavne piramide i “svijetlu budućnost”. Mali čovjek umirao je u masi, anonimno, a na povijesnoj površini ostajali su njegovi najmodavci, velikani. Jesu li velikani doista velikani, pitanje je dominantne muške povijesne procjene: jedan je izmislio žarulju, drugi je pobio stotine tisuća ljudi, jedan je izmislio veš-mašinu, drugi plinsku komoru. Mali čovjek ostao je anoniman i osuđen na to da bude vječni statist. I nisu bune i revolucije probudile u malom čovjeku svijest da čovjek to zvuči gordo, nije to učinio Maksim Gorki, autor slogana, niti je to učinila demokracija. Učinila je to digitalna revolucija: to što se komunizmu samo snilo, ostvarila je tehnologija. Tehnologija je omogućila da i on, bivši statist, konačno uđe u krupni kadar. Nije li se i on, crv u ljudskom obliku, pojavio na ovome svijetu da ostavi svoj trag?! I zaista, mali ljudi pohrlili su da ostavljaju svoje tragove, razvivši pritom neviđeni apetit: jedni se skidaju goli i pokazuju stražnjice, drugi genitalije, jedni pjevaju, drugi pišu, jedni plešu, drugi slikaju, dok neki, ljudski multipleksi, rade sve to zajedno. Mali čovjek konačno je osvojio medijsku vlast. Mali čovjek drži javna predavanja, na primjer, pa tako Borna Rajić, bivša žena Luke Raića – bivšeg vozača kamiona u Dukatu, a današnjeg pripadnika elite od 300 najbogatijih Švicaraca (on je također mali čovjek koji je preko noći ostvario svoj san i postao milijunaš sa švicarskom adresom) – posvećuje svoje vloggove tumačenju Alberta Einsteina, iako pritom nije završila ni fiziku ni matematiku. I ona je usvojila slogan da čovjek to zvuči gordo. Čini se da joj bogatstvo, život u Parizu, tri sina i dva bivša muža nisu dovoljni za osjećaj ispunjenosti. Mali čovjek osvojio je s tehnologijom moć da slobodno ostvaruje sve svoje potencijale, one egzibicionističke i one sadističke. Jedna usamljena žena iz Slavonije uvjerena je da ja ne mogu preživjeti bez njezinih email-izvještaja o tome što ona misli o ljudima, o svijetu, o politici, o meni (iako se ne poznajemo), o tome što piše u novinama i što ona o tome misli, te o tome kakva nam je hrvatska književnost. Žena me već nekoliko godina časti svojim mejlovima iako joj se drugi hrvatski pisci sviđaju više od mene, osobito Miro Gavran, koji, tvrdi žena, piše za obične, za male ljude.
Taj mali čovjek stvorio je svoje svima dostupne enciklopedije, svoje alternativne forume, svoje video uratke i svoju video umjetnost, svoje online novine, svoje vrijednosti, svoje zvijezde – sve svoje. U rezultatu te kolosalne samo-oslobođenosti pošta (elektronska) više ne služi tomu da vas pošiljaoci pitaju kako ste, nego da vam doture informaciju o tome kako su oni, koje su uspjehe postigli, što su novoga napisali, naslikali, uslikali, ispredavali, gdje su sve bili, i u čemu su sve sudjelovali. Mali čovjek ima sve što i bivši veliki čovjek, svoje medije, svoj blogove, svoje internetske stranice, svoje fejsbuke, svoje twittere, svoje selfije, svoje instagrame, svoje esemesove, a veliki čovjek sve se više trudi da uđe u fokus maloga čovjeka. A ti koji doista vladaju svijetom mogu konačno odahnuti, jer danas svaki Narcis na kugli zemaljskoj može sebi priuštiti ogledalo. U namjeri da ga čuju, vide i zapamte oslobođeni mali čovjek spreman je na sve, samo ne više na anonimnost. Jednom probuđena glad tako je jaka da je ništa više ne može utišati. Komunizam, koji je davno bio obećao da će se ljudi u budućnosti baviti slobodnim aktivnostima, nije ispunio obećanje, ali je to umjesto njega učinila tehnologija. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, a ne Marxu, mali čovjek je jednom nogom zagazio u komunizam. Tehnologija je omogućila da vlast konačno prijeđe u ruke naroda. Karneval – koji se u pre-digitalnim epohama dopuštao samo jednom godišnje, i služio za ismijavanje institucija vlasti, od popova, careva, kraljeva, diktatora i političara – u našem digitalnom vremenu traje stalno. Razlika je u tome što današnji sudionik karnevala rijetko ismijava svoje autoritete, isuviše je, naime, zaljubljen u vlastitu sliku. Sudionici karnevala u pre-digitalnom dobu nosili su maske, danas se svatko trudi da pokaže svoje vlastito lice.
A ako netko misli da je naše vrijeme vulgarno, u pravu je. Ne treba se stidjeti toga da to glasno kažemo, jer to što govorimo ionako nitko ne čuje. U naše digitalno doba sam život doživljava se kao karneval, i zato nema predaha dok karneval traje. Iscrpljeni ljudi kese se sa selfija i po milijuniti put repetiraju svoju sreću. Oni se zabavljaju, baš se dobro zabavljaju, jedino nema nikoga tko bi se osmjelio da isključi preglasnu muziku, da zavrne slavine s pićem, da odbije sudjelovanje u samozaboravu. A svijet izgleda kao lokalno Zrće, razgolićena ljudska tijela repetiraju poruku da čovjek to zvuči gordo, da je sve kul i da kulije ne može biti, da će zabava trajati sve dok oslobođena ljudska tijela ne smiri ona neizbježna lopata zemlje.
2.
A kad smo već kod toga, pogrebni muzej Nederlands Uitvaaer Museum Tot Zover u Amsterdamu, neobično je mjesto, gdje posjetilac može ponešto saznati o pogrebnim ritualima različitih naroda. Tamo sam i saznala da Surinamci u lijes pokojnika stavljaju vrećice s bombonom, novčić i bijeli konac, a Kinezi hranu, vok za pripremanje hrane, tranzistor, tenisice i slično, pri čemu je sve načinjeno od papira. Kinezi, naime, preferiraju kremiranje.
To što me je, međutim, dovelo na to mjesto bila je lipanjska izložba posvećena samoubojstvima koje je izazvala ekonomska kriza 2008 – 2013. Osim izložbe fotografija Zid stida (Wall of Shame) izložba je bila zatrpana mnogim primjercima jedne jedine knjige. Knjiga podsjeća na monumentalni rječnik, ima platnene crveno-crne korice, dok su na crnim stranicama otisnuta bijela slova. Ovaj “Leksikon samoubojstava uzrokovanih krizom 2008 – 2013” (The Complete Lexicon of Crisis Related Suicides 2008-2013) djelo je grafičkog dizajnera Richarda Sluijsa. Knjiga ima 712 stranica i teška je gotovo dva kilograma. Svaka stranica dizajnirana je kao smrtovnica, kao papirnata nadgrobna ploča na kojoj je ispisano ime osobe koja je počinila samoubojstvo, datum kada je samoubojstvo počinjeno, zašto je počinjeno i način na koji je počinjeno. Knjiga tako izrasta u papirnato groblje, na lijevoj stranici je bijelim linijama ucrtana parcela, ime, starost, nacionalnost i simbol načina na koji je izvršeno samoubojstvo, a na desnoj je smrtovnica s objašnjenjem. Sluijs je dizajnirao simbole za skok s visine, vješanje, metak, davljenje, prekomjernu dozu (lijekova, droge i sl.), nož, otrov, utapanje, saobraćajnu nesreću, samospaljivanje, eksploziju, te za “način nepoznat”. Na knjizi je otisnut podatak da se radi tek o prvom svesku, čime autor želi naglasiti da u knjigu nisu uvrštena sva samoubojstva koja su se dogodila u svijetu zbog ekonomske krize, niti da se knjigom iscrpljuje komemoracija žrtava, štoviše, knjiga tek potiče na osvještenje ovog zastrašujućeg trenda. Richard Sluijs donosi u uvodu knjige šokantne brojke rasta samoubojstava zbog recesije u zemljama kao što su USA, Poljska, Irska, Grčka, Španjolska, Italija i Portugal. Podatak da na jedno “uspješno” samoubojstvo dolazi dvadeset pokušaja jednako je strašan. Knjiga se doima poput groblja s nekih šestotinjak grobnica. Tu su pokopani Franco D’ Argenio (58), šumarski radnik iz Campanie u Italiji, koji je izvršio samoubojstvo davljenjem u cisterni, nakon što nije primao plaću 17 mjeseci. Tu je pokopan G. A. (61) oženjen, dvoje djece, iz mjesta Mazara del Vallo, Italija… I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje…
Knjiga Richarda Sluijsa neće postati bestseler. Ona govori o malim ljudima koje je pokosila, i koje dalje kosi ekonomska kriza, o ljudima čija smrt nikoga previše ne potresa. Žrtava je mnogo, i mnogo više nego što je uspio sakupiti autor knjige, koji pritom nije ni sociolog, ni statističar, ni ekonomist, niti antropolog, nego grafički dizajner osjetljiva srca. A kada je žrtava mnogo, za njih u ljudskim srcima prosječna osjećajna kapaciteta nema mjesta. Prisjetimo se, iz suvremena društva posvemašnje sreće izgnana je empatija. Svatko se brine za svoj život, za svoj životić. I sve dok su ljudi opsesivno zagledani u svoj vlastiti odraz na glatkim ekranima, za živote drugih nema mjesta, naprosto nema mjesta.
3.
Ako posjetilac protegne noge samo za koji korak dalje od muzeja, koji se nalazi na samom ulazu u groblje, naići će na nizove neobičnih i neuobičajeno raskošnih grobnica. Na tom dijelu sahranjuju se amsterdamski Cigani srpskih imena i prezimena. Čini se da su grobljanske vlasti svugdje potkupljive: srpski Cigani su na amsterdamskom groblju uspjeli osvojiti prve redove i osnovati uvaženu koloniju svojih mrtvaca. Jer Cigani (usput rečeno, odnos prema Ciganima nije postao nimalo bolji zbog toga što ih političko-korektni licemjeri danas zovu – Romima!) moraju, čini se, najprije umrijeti da bi postali građanima prvoga reda. Cigani su ljudi-lutalice, smire se tek kada smire vlastite kosti, pravi dom ostvaruju tek u smrti, valjda zbog toga i vole da im grobnice budu luksuznije od prosječnih amsterdamskih stanova. Grobnice su izgrađene od najboljeg mramora, neke su čak i elektrificirane, iako grobljanske vlasti ne dopuštaju osvjetljavanje grobnica. Mnogi uz grobnice ugrađuju i mramorne klupice s mramornim stolićima, kako bi se posjetioci mogli odmoriti. Neke grobnice imaju i pozlaćene detalje, najluksuznija je ona marke “President”. Na nadgrobnim pločama ugravirane su fotografije pokojnika, na nekim se vide scene svakidašnjeg života pokojnika – muž i žena piju kavicu u sjeni kakva drveta, ili otvaraju vrata raskošnog bijelog mercedesa. Neki biraju fotografije s vlastita vjenčanja, kada su bili mladi i lijepi, neki dodaju omiljene prizore na kojima će vječno odmarati svoje oči – krda bijelih konja, na primjer. I, gle, Cigani koji nikada nisu bili integrirani ni u čije društvo, postaju simbol integracije kada umru: mnogi posjetioci groblja zaustavljaju se pored njihovih grobnica i fotografiraju ih. Ima na tom tužnom mjestu neke farsične pravde, mjesto je figa upućena civilizaciji novca, našoj civilizaciji. Evo vam ga na, poručuju pokojnici, to je vaša kultura, a mi je samo imitiramo, to je vaš kič, a mi ga samo uvećavamo, novac i uspjeh vaše su vrijednosti, koje su, čak i ako se Ciganin malo potrudi, lako osvojive. Posjetioci, u kojima pogled na grobnice izaziva osjećaj superiornosti (Glupi barbari! Kakav kič! Koje tone besmisleno utrošenog novca!), fotografiraju grobnice s ironičnim grimasama na licu, ne sluteći da im sjene pokopanih Cigana s nadgrobnih ploča pokazuju srednji prst.
A ciganska sreća ne leži ovdje, nego negdje drugdje. Često iznova, i uvijek s neopisivim užitkom, čitam Bože, pretvori me u mrava, antologiju romskih bajki s Kosova i Metohije (koje je skupio i uredio Alija Krasnići, a izdao Centar stvaralaštva mladih u Beogradu 2001, u zadivljujuće pametnom nedizajnu Škarta!). U tim bajkama siromasi dobra srca ovladavaju korisnim vještinama. Prilegni, šumo, kažu, i, gle, šuma legne! U tim bajkama junaci dobra srca pretvaraju se u gavrane i mrave, i dobivaju na dar lampe iz kojih, kada se upale, cure dukati. U tim bajkama s dobrih djevojaka, kada ih se polije vodom, pljušte zlatne kovanice kao kiša; kada djevojke plaču niz njihove obraze cure biseri; a kada se nasmiješe iz njihovih ustiju ispadaju karanfili. A kada se češalj baci na tlo, iz njega izrasta gusta šikara; od ogledala nastaje jezero; a lubenice što se spuštaju s neba govore ljudskim jezikom… Što da na to kažemo osim da se prema takvim uzletima ciganske mašte suvremena tehnologija čini tupavo inferiornom.
Tamo zloba – ovde dobrota. Tamo trice – ovde pogačice.
peščanik
