Izbor pojmova iz Leksikona Yu mitologije 2
Džirlo
“Džirlo-devojka — manekenka koja govori!”
Paleta proizvoda koji su se 1980ih, putem telefona, mogli naručiti i dobiti na kućnu adresu posredstvom bosanske firme čiji je osnivač Bata Džirlo. Zbog svoje beskorisnosti i kvaliteta (hit-proizvod bio je Stomak eliminator, sprava za vježbanje), vrlo brzo su ušli u žargon kao nešto najlošije što čovek na tržištu može naći.
Ipak, u uslovima solidnog standarda, male ponude novotarija i potrošačkog mentaliteta ljudi iz tadašnje SFRJ, Džirlo proizvodi su, uz pomoć motoa “Za Džirlo ljude, Džirlo proizvodi”, našli svoje mesto na tržištu, tako da se vlasnik relativno brzo obogatio. Ostao je upamćen i slogan za devojke koje su promovisale proizvode: “Biti Džirlo djevojka, to je dobro plaćen posao!”, što su zlonamerni često povezivali sa prostitucijom.
Džirlo ludnica je toliko prodrla u narodnu svijest da su je parodirali i “Nadrealisti”, najakutniji komentatori naše zbilje. Skeč sa Brankom Đurićem-Đurom: on, maljav a prerušen u ženu, s bosanskim naglaskom grmi prijeteći u basu: “Bud’ i ti Džirlo djevojka”. Mora se ipak priznati da je riječ o jednom od prvih suvremenih marketinških poteza na domaćem tržištu, sasvim u duhu raznih tv-shoppinga koji sad caruju tv-ekranima od Amerike do tranzicijskih zemalja.
Dragan Odžaklijević, Dejan Kršić, Đorđe Matić
Đekna
Staro crnogorsko žensko ime, danas se vrlo rijetko sreće. Tv-serija redatelja Živka Nikolića “Đekna još nije umrla, a ka’ će, ne znamo…” snimljena 1980ih, doživjela je veliku popularnost u cijeloj zemlji. Situirana u ruralni ambijent crnogorske planinske zabiti, a radnja se vrti oko nevidljivog Miša koji je otišao na studije u Beograd i nevidljive Đekne koja umire… “Đekna” je, po mišljenju nekih, simbolizovala i nagovještavala skorašnju propast Jugoslavije.
Vujica Ognjenović
Goblen
Kad su početkom XVII st. braća Gilles i Jean Gobelin osnovali manufakturu tapiserija koje će se poslije po njima nazivati goblen, odnosno francuski, gobelin, vjerojatno nisu ni naslućivali da će stoljećima poslije njihov izum kliznuti sa zidova dvoraca i palača u domove tzv. običnih ljudi. Gobleni su se ispočetka smatrali umjetničkom formom, a vezenje istih povezano je sa ženama i djevojkama iz plemićkih i građanskih slojeva, dakle onima koje nisu, da bi preživjele, morale biti lake na motici, već na igli. Industrijska hiperprodukcija oduzela je goblenima umjetničku vrijednost i prepustila ih području domaćinstva.
Ipak, goblen je preživio to umjetničko srozavanje i ostao prilično popularan zidni ukras. U nekim je stanovima popunjavao prazan prostor između dva Šavrićeva regala, drugdje je vezeni motiv djevojčice i psa visio iznad Obodinova, ili poslije Gorenje frižidera. Razlika među goblenima mogla se uočiti tek u jednoj stvari, mali gobleni s likovima djevojčica, pasa ili kućica, obično su stajali u jednostavnim drvenim okvirima, dok su oni Wiehlerovi, koje su donosile supruge radnika na privremenom radu u Njemačkoj (kraće, gastarbajterice), svoje prvenstvo u goblenskom panteonu naglašavali i odgovarajućim, debelim i teškim, pozlaćenim okvirima. U krugovima ljubitelja goblena tek su oni mogli proizvesti iskreno divljenje ili još iskreniju zavist, što zbog skupoće, što zbog specifičnog načina izrade.
Nama pak, koji se s goblenom nismo imali prilike ranije sresti, prvi ubod dogodio se u osnovnoj školi u sklopu predmeta domaćinstva. Budući da je bilo teško shvatiti svrhu bockanja već gotovog i obojanog motiva, brojni su gobleni manjeg formata završili u fundusu nedovršenih radova, koje će, nadala se drugarica Mica (predavala je, osim domaćinstva, biologiju i prvu pomoć), nakon što je upisala dvojke u imenik, dovršiti talentiranija slijedeća generacija. Zanimljivom ostaje činjenica da je socijalističko društvo u školski sustav uvelo praksu kojom su dane kratile dokone plemkinje. Jedino što je goblen učinilo zabavnim bio je pogled na Sinišu Antolića, čovjeka koji je u petom osnovne ukrao fiću, krenuo u bijeg prema Karlovcu, a onda se negdje na pola puta predomislio i vratio u Zagreb vozeći istom trakom autoputa, kako marljivo ubada djevojčicu s psićem i u naponu koncentracije jezikom dodiruje vlastiti nos.
Irena Bosnić
Idejno-politička diferencijacija
Odstranjivanje iz partijskog života neprikladnih političkih ideja i njihovih fizičkih nosilaca. Nekada se za označavanje ove aktivnosti unutar partije koristio izraz politička likvidacija, ali je tokom transformacije partije on zamenjen prigodnim eufemizmom. Biti diferenciran ne znači samo biti idejno razobličen, odnosno otkriven kao nosilac tuđih idejno-političkih shvatanja (takozvanih “skretanja”), nego biti uklonjen i sa radnog mesta pa se neretko naći i bez sredstava za život ili na optuženičkoj klupi. Partija nikada nije opraštala svojim diferenciranim članovima. Kinjila ih je, večito im naturala kompleks krivice ili hladno i bezosećajno obilazila, brisala iz starih spiskova, uklanjala sa fotografija. Stoga su mnogi urednici novina na dnu svojih fijoka čuvali kolekcije nezgodnih fotografija, onih na kojima se nalazio “Drug Diferencirani” u društvu “Druga Koga To Još Nije Snašlo”.
Živoslav Miloradović
Imaš kuću vrati stan!
Akcija savezne vlade ranih 1980ih. Dobro obaviješteni izvori tvrde da su u čitavoj akciji vraćena čak četiri stana!
anonim.
Ljudje so zidali velikanske vikende, vendar zahtevali, da jim država da stanovanja. Ko se je pokazalo, da se ta ekonomske barka potaplja, ko je zmanjkalo stanovanj za ljudi, ki so čakali v vrsti, so ti zahtevali da naj “vrhovi” vrnejo državna stanovanja in se odselijo v svoje hiše. Mogoče je še danes tako. Toda takrat to ni bilo tako krvavo in tako zares. Je postalo metafora za takratni način življenja. Pa je to pomenilo še kaj drugega. V resnici mi to geslo zbuja predvsem nostalgijo po socijalni državi.
Tone Partljič
Jadranski susreti
Yu-verzija “Igara bez granica” autorskog tandema Goluža-Mahečić, održavala se na primorju. Svaki put su izmišljane nove discipline, osim “navlačenja konopa” (“Stipe potegni, Jure popusti!”) i “skidanja pršuta sa jarbola”, na kraju koje je pršut pripadao pobedničkoj ekipi. Na jednim “Jadranskim susretima” održanim u Vodicama kraj Šibenika, nova disciplina bila je plivanje sa zavezanim nogama i zavezanim rukama na leđima. Bila je to veličanstvena pučka zabava, a gledateljstvo su najviše zabavljala predstavljanja ekipa: “Mate!”, pa izlazi neki grmalj i sa zaleđenim osmijehom na licu ukočeno maše obitelji i prijateljima koji ga ponosno posmatraju na malom ekranu.
Aleksandra Stojković
Zapamćeno je da je jednom došlo i do tuče između dvaju tabora debeljuškastih brkatih takmičara, što je tom sitnom koškanju dalo političku konotaciju.
anonim.
Kino Lika
Porno kino u Ilici 10. Najprije soft porn, a onda i hardcore. Prvi hardcore pornić u nas — Strasti Chucka Vincenta, u ljeto 1986, usred tzv. Šuvarove ere. Za studente i učenike — porno-matineje (Šampanjac za doručak nepoznatog autora, viđen četiri puta). Poklopilo se to nekako s objavljivanjem prvih brojeva časopisa Erotika zagrebačkog Vjesnika (edicija RiS, urednici Igor Mandić i Pero Kvesić) i svakodnevnim zatvaranjem u WC.
Đorđe Matić
Kviskoteka
Osoba A, osoba B, osoba C
Najbolji jugoslovenski kviz i jedan od najuspešnijih proizvoda TV Zagreb. Urednik Lazo Goluža; voditelj Ivan Hetrich, zatim Oliver Mlakar; producent Jozo Brkljačić; urednica Maja Jurković; režiser Egon Šoštarić; kompjuterski efekti Dragan Žalac. Proizvedeno (mnogo) više od 100 emisija.
Sastojao se od više igara: Da/Ne pitalice, Igra detekcije, Igra asocijacija itd. Zaštitni znak i maskota kviza bio je Kvisko (modernistički dizajn Miroslava Šuteja), koji se prilikom igre mogao uložiti kao joker, figurica koja udvostručuje broj uloženih bodova, mada se u kasnijim izdanjima “Kviskoteke” Kvisko nije mogao uložiti u Igri asocijacija pa je praktično jedino bio ulagan u posljednjoj i odlučujućoj Igri pitalica i brzih refleksa. Gledaoci su Kviska izrađivali od najrazličitijih materijala i slali svoje radove uredništvu emisije kako bi bili prikazani.
Jedno od pitanja iz Kviskoteke koje je ostalo zapamćeno: Kada stojiš na planeti Zemlji i hoćeš da vidiš Mjesec — onda gledaš na gore. A kada bi stajao na Mjesecu i hoćeš da vidiš Zemlju onda trebaš gledati:
Jedan od tri takmičara odabrao je odgovor C. Oliver Mlakar je ipak uspio zadržati ozbiljno lice. Svaka čast!
Najveća zvijezda kviza bio je stanoviti Radoslav Dodig — apsolutni šampion serije i čovjek začudnih mentalnih sposobnosti. Postao je zvijezda zahvaljujući svom upravo nevjerojatnom daru gonetanja u Igri asocijacija. Dodig je znao otvoriti prvo polje (od šesnaest) i odmah pogoditi konačno rješenje. Fantastično!
Dragoljub Pokrajac, Saša Svitlica
Lokice
Tamara Gruber
Ljubek, Matija
Naš najbolji kanuist. Ljubek je bio deset puta svjetski prvak u kanuu, jednokleku i dvokleku. Osvojio je četiri olimpijske medalje, zlatnu i bronzanu u Montrealu 1976. te zlatnu i srebrnu na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Direktor multisportskih aktivnosti Hrvatskog olimpijskog odbora i šef misije odbora na igrama u Sydneyu.
anonim.
Na slovo na slovo
Dečji TV-serijal po tekstovima Duška Radovića. Edukativan i neodoljivo šarmantan. Krunski dokaz da je nekad bilo sasvim moguće biti na nivou evropskih standarda TV-produkcije; po scenariju, režiji, scenografiji, muzici, likovima i stajlingu. Omiljeni likovi: Mića Tatić i lutka Aćim, klovnoliki Ostoja (Milutin Butković) koji svaku reč počinje sa O, Lola Novaković, Đuza Stojiljković, Baja Bačić, Vlasta Velisavljević, Dragan Laković i Mića Tomić. Odjavna špica: “Spavaj Aćime, tiho spavaj, neka sad spava i Ostojina glava”.
Janko Baljak
Neugebauer, braća
Jedan od začetnika stripa u našoj zemlji Walter Neugebauer bio je član slavne prijeratne zagrebačke trojke autora Maurović/Fuis/Neugebauer, koja je dala najveći doprinos stvaranju našeg domaćeg stripa. Rođen 1921. godine u Tuzli, još kao dijete preselio se sa roditeljima u Zagreb, gdje mu je otac otvorio fotografsku radionicu.
Sa četrnaest godina počeo je surađivati u dječjem prilogu zagrebačkih Novosti. Za redakciju Oka, koja se nalazila u zgradi u kojoj se nalazilo i uredništvo Novosti, nacrtao je iste, 1935. godine svoje prve stripove “Gusarsko blago” i “Nasredin Hodža” po scenarijima starijeg brata Norberta (rođ. 1917.) Još kao srednjoškolac Walter je počeo surađivati i crtati stripove u Mickey stripu, za koji su radili naši velikani stripa Andrija Maurović i poznati zagrebački reporter i scenarist stripova Franjo M. Fuis. U Mickey stripu započeo je Neugebauerov omiljeni komični strip “Hans i Bimbo”. Walter se nakon nekog vremena porječkao s kolegama u redakciji i sa samo osamnaest godina odlučio pokrenuti vlastiti list. Zajedno s bratom Norbertom predložio je “seljačkoj tiskari” da financira njihov strip-zabavnik Veseli vandrokaš. Vjerojatno su se i braća iznenadila kada su izdavači bez sustezanja odlučili da u projekt njihova Vandrokaša ulože novac i list je krenuo.
Walter Neugebauer je već s devetnaest godina uz rad na stripu bio i tehnički urednik dnevnika Zagrebački list. Za vrijeme rata na jedvite jade uspio je izmoliti dozvolu za objavljivanje Zabavnika, u kojem su tada uz “crvenog” Maurovića koji je poslije otišao u partizane, stripove crtali poznati slikar Albert Kinert i Ferdo Bis. Scenaristi Zabavnika bili su Walterov brat Norbert, Marcel Čukli, Žrnovački i Franjo Fuis, koji je kasnije poginuo u otetom avionu prilikom bijega u partizane. Neposredno nakon oslobođenja Neugebauer se bavio angažiranim crtanim humorom u tjedniku Kerempuh, a počeo je raditi i na crtanom filmu. Radi propagandni crtić Svi na izbore, a zatim Kerempuh, koji je uređivao Fadil Hadžić, u okviru svoje redakcije pokreće rad na 21-minutnom crtanom filmu Veliki miting, čiji je glavni crtač i režiser bio Walter Neugebauer.
Nakon toga, Walter Neugebauer radi crtiće za privrednu propagandu u agenciji Interpublic. Kada se ustanovilo da Interpublic nije registriran za proizvodnju filmova, Walter 1958. godine odlazi u München da bi tamo ostao do danas. Za njemačkog izdavača Rolfa Kauku počinje raditi stripove od kojih su najpoznatiji “Fix i Foxi” te “Tom i Malo Medvjeđe Srce”. Do 1972. godine Neugebauer je tehnički direktor kod Kauke, a zatim kao slobodni umjetnik radi za razne nakladnike. Crta stripove ali usporedo radi i animirane filmove. Neugebauer je dao izvanredan doprinos stvaranju naše devete umjetnosti.
Isprva pod utjecajem Disneyja, njegov dotjerani crtež kao i likovi postupno se izdvajaju originalnošću. Neugebauer je kreirao nekoliko stripova koji u okviru vremena u kojem su nastali predstavljaju iznimno dostignuće. To su na primjer Hans i Bimbo u “Tarzanovim stopama” i neke druge pustolovine tih junaka, zatim “Gladni kralj”, “Patuljak Noski” i “Priča o čarobnom grahu”. Od Neugebauerovih realističkih stripova izdvajaju se njegov “Otok izgubljenih brodova” po romanu Aleksandra Beljajeva i “Winetou”, rađen po poznatom omladinskom westernromanu Karla Maya.
Neno, sin Waltera Neugebauera, rock-pionir, vjerojatno je prvi zagrebački teddy boy.
anonim.
Nikad robom
Serija stripova u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Cena 60 para. Počela izlaziti 1960ih godina, a do 9. januara 1976. objavljeno 548 svezaka. Tema svih stripova bila je borba jugoslovenskih naroda, u bližoj i daljoj prošlosti, protiv raznih osvajača. Male sveske su, u svakom naizmeničnom broju, imale po deo partizanske sapunske opere “Mirko i Slavko”. Između epizoda o veoma mladim borcima umetali su se stripovi bazirani na narodnoj epici različitih autora.
Jovan Nedić, Mileta Prodanović
- nastavlja se -
Džirlo
“Džirlo-devojka — manekenka koja govori!”
Paleta proizvoda koji su se 1980ih, putem telefona, mogli naručiti i dobiti na kućnu adresu posredstvom bosanske firme čiji je osnivač Bata Džirlo. Zbog svoje beskorisnosti i kvaliteta (hit-proizvod bio je Stomak eliminator, sprava za vježbanje), vrlo brzo su ušli u žargon kao nešto najlošije što čovek na tržištu može naći.
Ipak, u uslovima solidnog standarda, male ponude novotarija i potrošačkog mentaliteta ljudi iz tadašnje SFRJ, Džirlo proizvodi su, uz pomoć motoa “Za Džirlo ljude, Džirlo proizvodi”, našli svoje mesto na tržištu, tako da se vlasnik relativno brzo obogatio. Ostao je upamćen i slogan za devojke koje su promovisale proizvode: “Biti Džirlo djevojka, to je dobro plaćen posao!”, što su zlonamerni često povezivali sa prostitucijom.
Džirlo ludnica je toliko prodrla u narodnu svijest da su je parodirali i “Nadrealisti”, najakutniji komentatori naše zbilje. Skeč sa Brankom Đurićem-Đurom: on, maljav a prerušen u ženu, s bosanskim naglaskom grmi prijeteći u basu: “Bud’ i ti Džirlo djevojka”. Mora se ipak priznati da je riječ o jednom od prvih suvremenih marketinških poteza na domaćem tržištu, sasvim u duhu raznih tv-shoppinga koji sad caruju tv-ekranima od Amerike do tranzicijskih zemalja.
Dragan Odžaklijević, Dejan Kršić, Đorđe Matić
Đekna
Staro crnogorsko žensko ime, danas se vrlo rijetko sreće. Tv-serija redatelja Živka Nikolića “Đekna još nije umrla, a ka’ će, ne znamo…” snimljena 1980ih, doživjela je veliku popularnost u cijeloj zemlji. Situirana u ruralni ambijent crnogorske planinske zabiti, a radnja se vrti oko nevidljivog Miša koji je otišao na studije u Beograd i nevidljive Đekne koja umire… “Đekna” je, po mišljenju nekih, simbolizovala i nagovještavala skorašnju propast Jugoslavije.
Vujica Ognjenović
Goblen
Kad su početkom XVII st. braća Gilles i Jean Gobelin osnovali manufakturu tapiserija koje će se poslije po njima nazivati goblen, odnosno francuski, gobelin, vjerojatno nisu ni naslućivali da će stoljećima poslije njihov izum kliznuti sa zidova dvoraca i palača u domove tzv. običnih ljudi. Gobleni su se ispočetka smatrali umjetničkom formom, a vezenje istih povezano je sa ženama i djevojkama iz plemićkih i građanskih slojeva, dakle onima koje nisu, da bi preživjele, morale biti lake na motici, već na igli. Industrijska hiperprodukcija oduzela je goblenima umjetničku vrijednost i prepustila ih području domaćinstva.
Ipak, goblen je preživio to umjetničko srozavanje i ostao prilično popularan zidni ukras. U nekim je stanovima popunjavao prazan prostor između dva Šavrićeva regala, drugdje je vezeni motiv djevojčice i psa visio iznad Obodinova, ili poslije Gorenje frižidera. Razlika među goblenima mogla se uočiti tek u jednoj stvari, mali gobleni s likovima djevojčica, pasa ili kućica, obično su stajali u jednostavnim drvenim okvirima, dok su oni Wiehlerovi, koje su donosile supruge radnika na privremenom radu u Njemačkoj (kraće, gastarbajterice), svoje prvenstvo u goblenskom panteonu naglašavali i odgovarajućim, debelim i teškim, pozlaćenim okvirima. U krugovima ljubitelja goblena tek su oni mogli proizvesti iskreno divljenje ili još iskreniju zavist, što zbog skupoće, što zbog specifičnog načina izrade.
Nama pak, koji se s goblenom nismo imali prilike ranije sresti, prvi ubod dogodio se u osnovnoj školi u sklopu predmeta domaćinstva. Budući da je bilo teško shvatiti svrhu bockanja već gotovog i obojanog motiva, brojni su gobleni manjeg formata završili u fundusu nedovršenih radova, koje će, nadala se drugarica Mica (predavala je, osim domaćinstva, biologiju i prvu pomoć), nakon što je upisala dvojke u imenik, dovršiti talentiranija slijedeća generacija. Zanimljivom ostaje činjenica da je socijalističko društvo u školski sustav uvelo praksu kojom su dane kratile dokone plemkinje. Jedino što je goblen učinilo zabavnim bio je pogled na Sinišu Antolića, čovjeka koji je u petom osnovne ukrao fiću, krenuo u bijeg prema Karlovcu, a onda se negdje na pola puta predomislio i vratio u Zagreb vozeći istom trakom autoputa, kako marljivo ubada djevojčicu s psićem i u naponu koncentracije jezikom dodiruje vlastiti nos.
Irena Bosnić
Idejno-politička diferencijacija
Odstranjivanje iz partijskog života neprikladnih političkih ideja i njihovih fizičkih nosilaca. Nekada se za označavanje ove aktivnosti unutar partije koristio izraz politička likvidacija, ali je tokom transformacije partije on zamenjen prigodnim eufemizmom. Biti diferenciran ne znači samo biti idejno razobličen, odnosno otkriven kao nosilac tuđih idejno-političkih shvatanja (takozvanih “skretanja”), nego biti uklonjen i sa radnog mesta pa se neretko naći i bez sredstava za život ili na optuženičkoj klupi. Partija nikada nije opraštala svojim diferenciranim članovima. Kinjila ih je, večito im naturala kompleks krivice ili hladno i bezosećajno obilazila, brisala iz starih spiskova, uklanjala sa fotografija. Stoga su mnogi urednici novina na dnu svojih fijoka čuvali kolekcije nezgodnih fotografija, onih na kojima se nalazio “Drug Diferencirani” u društvu “Druga Koga To Još Nije Snašlo”.
Živoslav Miloradović
Imaš kuću vrati stan!
Akcija savezne vlade ranih 1980ih. Dobro obaviješteni izvori tvrde da su u čitavoj akciji vraćena čak četiri stana!
anonim.
Ljudje so zidali velikanske vikende, vendar zahtevali, da jim država da stanovanja. Ko se je pokazalo, da se ta ekonomske barka potaplja, ko je zmanjkalo stanovanj za ljudi, ki so čakali v vrsti, so ti zahtevali da naj “vrhovi” vrnejo državna stanovanja in se odselijo v svoje hiše. Mogoče je še danes tako. Toda takrat to ni bilo tako krvavo in tako zares. Je postalo metafora za takratni način življenja. Pa je to pomenilo še kaj drugega. V resnici mi to geslo zbuja predvsem nostalgijo po socijalni državi.
Tone Partljič
Jadranski susreti
Yu-verzija “Igara bez granica” autorskog tandema Goluža-Mahečić, održavala se na primorju. Svaki put su izmišljane nove discipline, osim “navlačenja konopa” (“Stipe potegni, Jure popusti!”) i “skidanja pršuta sa jarbola”, na kraju koje je pršut pripadao pobedničkoj ekipi. Na jednim “Jadranskim susretima” održanim u Vodicama kraj Šibenika, nova disciplina bila je plivanje sa zavezanim nogama i zavezanim rukama na leđima. Bila je to veličanstvena pučka zabava, a gledateljstvo su najviše zabavljala predstavljanja ekipa: “Mate!”, pa izlazi neki grmalj i sa zaleđenim osmijehom na licu ukočeno maše obitelji i prijateljima koji ga ponosno posmatraju na malom ekranu.
Aleksandra Stojković
Zapamćeno je da je jednom došlo i do tuče između dvaju tabora debeljuškastih brkatih takmičara, što je tom sitnom koškanju dalo političku konotaciju.
anonim.
Kino Lika
Porno kino u Ilici 10. Najprije soft porn, a onda i hardcore. Prvi hardcore pornić u nas — Strasti Chucka Vincenta, u ljeto 1986, usred tzv. Šuvarove ere. Za studente i učenike — porno-matineje (Šampanjac za doručak nepoznatog autora, viđen četiri puta). Poklopilo se to nekako s objavljivanjem prvih brojeva časopisa Erotika zagrebačkog Vjesnika (edicija RiS, urednici Igor Mandić i Pero Kvesić) i svakodnevnim zatvaranjem u WC.
Đorđe Matić
Kviskoteka
Osoba A, osoba B, osoba C
Najbolji jugoslovenski kviz i jedan od najuspešnijih proizvoda TV Zagreb. Urednik Lazo Goluža; voditelj Ivan Hetrich, zatim Oliver Mlakar; producent Jozo Brkljačić; urednica Maja Jurković; režiser Egon Šoštarić; kompjuterski efekti Dragan Žalac. Proizvedeno (mnogo) više od 100 emisija.
Sastojao se od više igara: Da/Ne pitalice, Igra detekcije, Igra asocijacija itd. Zaštitni znak i maskota kviza bio je Kvisko (modernistički dizajn Miroslava Šuteja), koji se prilikom igre mogao uložiti kao joker, figurica koja udvostručuje broj uloženih bodova, mada se u kasnijim izdanjima “Kviskoteke” Kvisko nije mogao uložiti u Igri asocijacija pa je praktično jedino bio ulagan u posljednjoj i odlučujućoj Igri pitalica i brzih refleksa. Gledaoci su Kviska izrađivali od najrazličitijih materijala i slali svoje radove uredništvu emisije kako bi bili prikazani.
Jedno od pitanja iz Kviskoteke koje je ostalo zapamćeno: Kada stojiš na planeti Zemlji i hoćeš da vidiš Mjesec — onda gledaš na gore. A kada bi stajao na Mjesecu i hoćeš da vidiš Zemlju onda trebaš gledati:
- a) gore
- b) dole
- c) čas gore, čas dole
Jedan od tri takmičara odabrao je odgovor C. Oliver Mlakar je ipak uspio zadržati ozbiljno lice. Svaka čast!
Najveća zvijezda kviza bio je stanoviti Radoslav Dodig — apsolutni šampion serije i čovjek začudnih mentalnih sposobnosti. Postao je zvijezda zahvaljujući svom upravo nevjerojatnom daru gonetanja u Igri asocijacija. Dodig je znao otvoriti prvo polje (od šesnaest) i odmah pogoditi konačno rješenje. Fantastično!
Dragoljub Pokrajac, Saša Svitlica
Lokice
- Beogradska plesna grupa pod vodstvom Lokice Stefanović. Najveću slavu dostižu kao prateća grupa Zdravka Čolića u trenutku kad je ovaj na vrhuncu karijere (turneja “Putujući zemljotres” iz 1977. i koncert na beogradskoj Marakani pred 100.000 ljudi). Lokice u znale i zapjevati o svom životu i tegobama profesije, npr. na singlovima “Disco Lady” ili “Pojedi me”.
- Frizura po uzoru na plesačice, također poznata i kao “kahlica”.
Tamara Gruber
Ljubek, Matija
Naš najbolji kanuist. Ljubek je bio deset puta svjetski prvak u kanuu, jednokleku i dvokleku. Osvojio je četiri olimpijske medalje, zlatnu i bronzanu u Montrealu 1976. te zlatnu i srebrnu na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Direktor multisportskih aktivnosti Hrvatskog olimpijskog odbora i šef misije odbora na igrama u Sydneyu.
- listopada 2000. Matiju Ljubeka je u Valpovu iz puške M-48 ubio suprug njegove sestre zbog obiteljske svađe.
anonim.
Na slovo na slovo
Dečji TV-serijal po tekstovima Duška Radovića. Edukativan i neodoljivo šarmantan. Krunski dokaz da je nekad bilo sasvim moguće biti na nivou evropskih standarda TV-produkcije; po scenariju, režiji, scenografiji, muzici, likovima i stajlingu. Omiljeni likovi: Mića Tatić i lutka Aćim, klovnoliki Ostoja (Milutin Butković) koji svaku reč počinje sa O, Lola Novaković, Đuza Stojiljković, Baja Bačić, Vlasta Velisavljević, Dragan Laković i Mića Tomić. Odjavna špica: “Spavaj Aćime, tiho spavaj, neka sad spava i Ostojina glava”.
Janko Baljak
Neugebauer, braća
Jedan od začetnika stripa u našoj zemlji Walter Neugebauer bio je član slavne prijeratne zagrebačke trojke autora Maurović/Fuis/Neugebauer, koja je dala najveći doprinos stvaranju našeg domaćeg stripa. Rođen 1921. godine u Tuzli, još kao dijete preselio se sa roditeljima u Zagreb, gdje mu je otac otvorio fotografsku radionicu.
Sa četrnaest godina počeo je surađivati u dječjem prilogu zagrebačkih Novosti. Za redakciju Oka, koja se nalazila u zgradi u kojoj se nalazilo i uredništvo Novosti, nacrtao je iste, 1935. godine svoje prve stripove “Gusarsko blago” i “Nasredin Hodža” po scenarijima starijeg brata Norberta (rođ. 1917.) Još kao srednjoškolac Walter je počeo surađivati i crtati stripove u Mickey stripu, za koji su radili naši velikani stripa Andrija Maurović i poznati zagrebački reporter i scenarist stripova Franjo M. Fuis. U Mickey stripu započeo je Neugebauerov omiljeni komični strip “Hans i Bimbo”. Walter se nakon nekog vremena porječkao s kolegama u redakciji i sa samo osamnaest godina odlučio pokrenuti vlastiti list. Zajedno s bratom Norbertom predložio je “seljačkoj tiskari” da financira njihov strip-zabavnik Veseli vandrokaš. Vjerojatno su se i braća iznenadila kada su izdavači bez sustezanja odlučili da u projekt njihova Vandrokaša ulože novac i list je krenuo.
Walter Neugebauer je već s devetnaest godina uz rad na stripu bio i tehnički urednik dnevnika Zagrebački list. Za vrijeme rata na jedvite jade uspio je izmoliti dozvolu za objavljivanje Zabavnika, u kojem su tada uz “crvenog” Maurovića koji je poslije otišao u partizane, stripove crtali poznati slikar Albert Kinert i Ferdo Bis. Scenaristi Zabavnika bili su Walterov brat Norbert, Marcel Čukli, Žrnovački i Franjo Fuis, koji je kasnije poginuo u otetom avionu prilikom bijega u partizane. Neposredno nakon oslobođenja Neugebauer se bavio angažiranim crtanim humorom u tjedniku Kerempuh, a počeo je raditi i na crtanom filmu. Radi propagandni crtić Svi na izbore, a zatim Kerempuh, koji je uređivao Fadil Hadžić, u okviru svoje redakcije pokreće rad na 21-minutnom crtanom filmu Veliki miting, čiji je glavni crtač i režiser bio Walter Neugebauer.
Nakon toga, Walter Neugebauer radi crtiće za privrednu propagandu u agenciji Interpublic. Kada se ustanovilo da Interpublic nije registriran za proizvodnju filmova, Walter 1958. godine odlazi u München da bi tamo ostao do danas. Za njemačkog izdavača Rolfa Kauku počinje raditi stripove od kojih su najpoznatiji “Fix i Foxi” te “Tom i Malo Medvjeđe Srce”. Do 1972. godine Neugebauer je tehnički direktor kod Kauke, a zatim kao slobodni umjetnik radi za razne nakladnike. Crta stripove ali usporedo radi i animirane filmove. Neugebauer je dao izvanredan doprinos stvaranju naše devete umjetnosti.
Isprva pod utjecajem Disneyja, njegov dotjerani crtež kao i likovi postupno se izdvajaju originalnošću. Neugebauer je kreirao nekoliko stripova koji u okviru vremena u kojem su nastali predstavljaju iznimno dostignuće. To su na primjer Hans i Bimbo u “Tarzanovim stopama” i neke druge pustolovine tih junaka, zatim “Gladni kralj”, “Patuljak Noski” i “Priča o čarobnom grahu”. Od Neugebauerovih realističkih stripova izdvajaju se njegov “Otok izgubljenih brodova” po romanu Aleksandra Beljajeva i “Winetou”, rađen po poznatom omladinskom westernromanu Karla Maya.
Neno, sin Waltera Neugebauera, rock-pionir, vjerojatno je prvi zagrebački teddy boy.
anonim.
Nikad robom
Serija stripova u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Cena 60 para. Počela izlaziti 1960ih godina, a do 9. januara 1976. objavljeno 548 svezaka. Tema svih stripova bila je borba jugoslovenskih naroda, u bližoj i daljoj prošlosti, protiv raznih osvajača. Male sveske su, u svakom naizmeničnom broju, imale po deo partizanske sapunske opere “Mirko i Slavko”. Između epizoda o veoma mladim borcima umetali su se stripovi bazirani na narodnoj epici različitih autora.
Jovan Nedić, Mileta Prodanović
- nastavlja se -
