• Redatelj Robert Eggers voli komorne priče smještene na izolirana područja, koje uključuju mali broj likova te vrlo tijesne odnose. Njegov zapaženi i vrlo dobri prvijenac The Witch (2015) radnju smješta u osamnaesto stoljeće u Novu Englesku, koja je nakon europske kolonizacije istočne obale Sjedinjenih Američkih Država postala poprište brutalnoga progona nepoćudnih žena što su ga provodili puritanci. Obitelj u filmu biva izgnana iz lokalne zajednice zbog vjerskoga nesporazuma pa obitava izolirana od društva na osamljenom i izdvojenom imanju, čime se naglašava klaustrofobičnost okruženja okruženoga gustom i prijetećom šumom te međuljudskih odnosa unutar obitelji jer njezini članovi mogu samo jedni s drugima interaktirati. S obzirom da zaplet uključuje navodno nadnaravne događaje te motiv vještičarenja, Eggers se koristi konvencijama žanra horora, no one vješto čine tek okvir radnje. Redatelja prvenstveno zanima psihološka problematika. Vanjski događaji služe da bi se razmotrile psihološke reakcije članova obitelji, koji sve više posrću pod pritiskom vjerskoga fanatizma i ludila.


    Svjetionik, snimljen prošle godine, ponavlja određene postupke iz The Witch. Radnja je ponovno smještena u Novu Englesku, također u prošlost, konkretnije na kraj devetnaestoga stoljeća, te se u potpunosti odvija na izoliranom otoku, zapravo hridi sa svjetionikom na otvorenom moru, tijekom četiriju tjedana, koliko protagonistima traje smjena do dolaska zamjene. Eggers je očigledno fasciniran spomenutim prostorom te njegovom kako folklornom kulturom tako i puritanskim kontekstom i nasljeđem, jer se represija i bogobojaznost često isprepliću kroz njegove protagoniste. U ovom slučaju dodatno se poigrava narativima o čovjeku zatečenom na pustom otoku, daleko od civilizacije, koje je popularizirao roman Robinson Crusoe Daniela Dafoea, samo što ga više zanima ono praiskonsko i atavističko u čovjeku i njegovoj psihi. Kao i u prethodnom ostvarenju, tako se i sada poigrava izoliranošću protagonista te skučenošću i klaustrofobičnošću kako prostora tako i odnosa, što potencira psihološke trzavice.



    U Vještici su religijski kontekst i praznovjerje igrali veliku ulogu te su bili okidač sraza između stvarnosti i fantazije, a slično uočavamo i u Svjetioniku. Svjetlo na vrhu tornja gotovo dobiva religijske konotacije te izaziva opčinjenost i ljubomoru protagonista. Kroz njih se također propituje porozna granica između stvarnosti i fantazije, istine i neistine, činjenica i njihove fabrikacije. Sporadično halucinantna slikovitost te bajkovita ili mitološka motivika, na mahove homoerotičnost odnosa protagonista gotovo upućuje na rad nesvjesnog. Motiv sirene, halucinacije, masturbacije, homoerostski tonovi u odnosu dvojice muškaraca napadno su seksualne prirode te često upućuju na potisnuti seksualni materijal, krivnju, moralnost pa čak i infantilne ljudske fantazije.

    Na hrid dolaze Thomas Howard (Robert Pattinson) i Thomas Wake (Willem Dafoe). Prvi je naočiti bivši drvosječa koji bježi na otok proganjan slučajem iz prošlosti te željom da brže zaradi novac. Drugi je iskusni i vulgarni, alkoholu skloni postariji svjetioničar. Odnos dvojice muškaraca vrlo je hijerarhijski te donekle imitira ustrojstvo patrijarhalnoga doma. Wake preuzima mušku ulogu te se brine o javnoj sferi – funkcioniranju svjetionika, a Howarda autoritarno smješta u žensku ulogu brige oko doma. Njihov je odnos u početku poprilično napet, no počinje se mijenjati pod utjecajem sve većih količina alkohola. Istodobno izoliranost sve više počinje utjecati na njihovu psihu, a osobito Howardovu.

    Eggers i direktor fotografije Jarin Blasche (The Witch) odlučili su djelo snimiti u crno-bijelom izdanju, s tim da treba istaknuti da između njih vlada oštri kontrast kao i među dvojicom protagonista, koje su odlično utjelovili Robert Pattinson i Willem Dafoe. Stoga posljedično dolazi do izrazitoga korištenja sjena, što sa zavojitim stubama i ostalim arhitektonskim rješenjima odaje dojam ekspresionističke stilizacije. Stoga prostor u kojem protagonisti borave postaje projekcija njihove unutrašnjosti i psihološkoga stanja.


    Brojne reference upućuju na folklornu kulturu i praznovjerja, primjerice vjerovanje da ubojstvo morske ptice priziva nesreću, što je engleski romantičar Samuel Taylor Coleridge iskoristio kao narativni okidač za svoju znamenitu Pjesmu o starom mornaru, koja i sama sugerira da iza spoznatljivoga svijeta postoje brojne pa možda i opasne sile. Howard tako ubija galeba, nakon čega slijedi razorna oluja koja onemogućuje željeni odlazak s otoka, nakon čega se on počinje radikalno poigravati s psihom protagonista. Međutim, nepogoda je možda samo odraz psihičkoga sloma protagonista te njegova konačnoga posrtanja u situaciji kada se ne mogu osloniti jedan na drugoga.



    Iznim bogate atmosferičnosti i psihologizacije koja se postiže korištenjem crno-bijele fotografije, gledatelj će vrlo lako uočiti da je film sniman u neobičnom formatu. Posrijedi je omjer 1.19:1, u kojem je razlika visine i širine neznatna, pa ostavlja gotovo dojam kvadrata. Posrijedi je vrlo uzak format koji je funkcionalno iskorišten iz dvaju razloga. Naglašava okvir kadra, čime sugerira kako nam je onemogućeno da vidimo dobar dio vizualnih informacija, kao što ne možemo sasvim vidjeti protagoniste: njihove prošle živote i unutrašnjost, o kojima možemo samo nagađati kroz proturječne informacije koje nam daju. Time smo što se tiče okolnosti radnje i protagonista te prostora lišeni konteksta, čime se postiže dojam zagonetnosti i nedorečenosti. Format zbog svoje zbijenosti ujedno pojačava dojam zatvorenosti, izoliranosti te posljedično klaustrofobije, što odgovara izoliranom prostoru, ograničenom broju likova te naravi njihova odnosa. Glazba je također vješto korištena da bi naglasila unutarnji plan protagonista.


    Kako se Svjetionik primiče kraju, tako odnos među likovima doživljava klimaks, no ostaje dojam da Eggers nije znao kako bi cjelinu adekvatno završio pa se tako sve više počinje koristiti napadnim simbolizmom koji postaje sam sebi svrhom. Stoga je završnica konfuzna i zbrzana.

    filmovi