Osjećati drugo biće, suosjećati s onim što se tom drugom biću događa i sudjelovati u otklanjanju uzroka boli i patnje koje pogađaju to drugo biće, više je od empatije – to je imperativ naše ljudskosti.
Ljudska bića smo samo ako ne sudjelujemo u projektima izazivanja patnje i samo ako aktivno sudjelujemo u otklanjanju uzroka patnje. Subjekt koji izaziva patnju, nije ljudski subjekt, subjekt koji pati i suosjeća s onima koji pate, ljudski je subjekt.
Čovjek je biće koje ima mnoge identitete i oni su promjenjivi, međusobno se prožimaju, ali, isto tako, postoji i hijerarhija identiteta.
Ako želimo razumjeti što čovjek jest, ne smijemo podleći zamci nelegitimnog proširenja nekog identiteta, njegovog izoliranja i pretvaranja u paradigmu cjelovitog tumačenja neke osobe, nekog društva, države ili vremenskog perioda.
Čovjek, naprosto, nekada može plemenito djelovati, ali, ako njegovo naoko plemenito djelovanje vežemo za neki identitet koji u sebi sadrži manje plemenite ili potpuno neplemenite slojeve, tada ne tumačimo i ne razumijevamo stvarnost, nego sudjelujemo u manipulaciji.
Razumjeti nešto i suosjećati s nekim, dvije su potpuno različite stvarnosti. Jedna je asocijalna, a druga duboko društvena.
Pisanje, razmišljanje i razumijevanje ujedno je i osamljivanje. Čovjek je sam kada piše, nešto razumijeva i razmišlja o nečemu. On je tada subjekt na distanci ili osamljeni subjekt.
Pisati i razmišljati o empatiji, nije isto što i biti empatičan. Biti empatičan znači biti s drugima zbog drugih i sebe, dok pisati znači biti sam.
No isto tako, oni koji su s drugima zbog sebe, ali ne i zbog drugih, nisu empatični, nego glume empatičnost kako bi promovirali neki drugi identitet i neko drugo područje realnosti.
Oni su, najjednostavnije rečeno, manipulatori koji iskorištavaju tuđu nesreću i patnju za promoviranje neke druge stvarnosti koja proizlazi iz hijerarhijskog ustrojstva njihovih identiteta.
Na primjeru potresa, kao neosobne sile koja je prouzročila ljudske žrtve i razaranje imovine, imali smo prigodu vidjeti kako izgleda empatija, ali i manipulacija. Kada su prirodne katastrofe u pitanju, onda ne postoji mogućnost svrstavanja, zauzimanja jedne od dviju zaraćenih strana.
Da su ove žrtve i razaranje počinile vojne postrojbe, odnosno da su nastali kao posljedica ljudske namjere, građani bi se otvoreno podijelili i, pod svaku cijenu, branili svoje, pa čak i kada ti njihovi razaraju i ubijaju druge.
Opravdanje za počinjene zločine se uvijek nađe. Tako, uostalom, i nastaju heroji u poluprimitivnim društvima.
Čovjek što je primitivniji, što manje razmišlja i reflektira o stvarnosti, to je povezaniji uz tlo i neku grupu ili družinu. Takvi nisu u stanju iskazivati pripadnost obitelji ili državi, oni uopće ne znaju što je obitelj ili država, zato se tako često pozivaju na obiteljske vrijednosti i na državu.
Oni su, zapravo, život proveli usvajajući programirano neznanje o vlastitom životu i vježbajući neprijateljske vještine prema onima koje je njihovo programirano neznanje proglasilo neprijateljima. Zbog takvih neznalica o vlastitom životu nastaju stradanja, ratovi, pljačke, ubojstva.
Neznalice vlastitog života se vežu za svoju obitelj, a da ne znaju i nikada neće znati što je to obitelj. Oni će se vezati za svoju državu, a da ne znaju što je to država. Oni, zato, nisu branitelji obitelji i države, nego njihovi razaratelji.
Čovjek koji zna što su obitelj i država, voli vlastitu obitelj i brine o vlastitoj državi te cijeni obitelj kao obitelj i državu kao državu.
Neznalicama s neprijateljskim praksama sama sintagma ”država kao država” izaziva podsmijeh. Njima postoji samo jedna država.
Neznalicama sama sintagma ”obitelj kao obitelj” izaziva podsmijeh. Njima postoji samo jedna obitelj.
Naprotiv, oni koji znaju što je obitelj kao obitelj i država kao država, ujedno znaju da nije moguće voljeti obitelj kao obitelj, nego se voli konkretna obitelj, ali se tom ljubavlju demonstrira vrijednost obitelji kao obitelji na način da svatko ima pravo voljeti vlastitu obitelj jer je obitelj kao obitelj vrijednost.
Ljubav prema našoj vlastitoj obitelji ugrađuje se u vrijednost obitelji kao obitelji te onaj tko uništava ili prezire tuđu obitelj, nije u stanju voljeti vlastitu obitelj. Neznalice vlastitog života su zato i mrzitelji vlastitog života, ali to ne znaju.
Ista stvar je i s državom, narodom, vjerom ili navijačkim skupinama. Navijati za vlastiti klub, ne znači uništavati i nasrtati na navijače nekog drugog kluba.
Neznalice vlastitog života uvijek nasrću na druge. Njima je život neprestani rat ili derivat rata u kojem, boreći se protiv neznanjem uspostavljenog neprijatelja, iskazuju neprijateljstvo prema vlastitom životu.
Živjeti život programiranog neznanja, znači živjeti promašenim i nesretnim životom. Takav život je destrukcija i autodestrukcija.
Destrukcija, autodestrukcija, programirano neznanje i neprijateljske prakse našu su državu doveli do toga da bude nesretna država u kojoj na svakom koraku pronalazimo tragove nesreće, pljačke, kriminala, nepravde, neznanja.
Ovu državu nisu htjeli oni koji govore da su je samo oni htjeli. Ono što želiš, želiš zbog toga što ti je vrijedno, a vrijednost se ne pljačka, vrijednost se ne uništava, o vrijednosti se brine.
Ova država je stvarana kao bezvrijedna država. Zato je opljačkana, unakažena i izručena nepravdi.
Ovu državu treba stvoriti i stvarati kao državu koja vrijedi, kao vrijednu državu i kao državu koja je vrijednost. Takvu državu nije moguće opljačkati, a da za pljačku ne budeš kažnjen, u takvoj državi nije moguće kršiti zakone, a da za to ne odgovaraš.
Država koja je stvorena kao vrijedna država, država je u kojoj ne postoji razlika između pobjednika i poraženih.
Bezvrijedna država je stvorena da pobjednici nikada ne odgovaraju za ono što čine, a ovoj državi čine isključivo zlo.
Država u kojoj postoji razlika između pobjednika i poraženih nije pravna i pravedna država, to je bezvrijedna država.
Država u kojoj ne postoji razlika između pobjednika i poraženih, država je u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom. Takva država kažnjava i one koji su počinili zločine u ratu.
Država u kojoj postoji razlika između pobjednika i poraženih, država je u kojoj rat neprestano traje. To je rat koji se iz rata za obranu države transformirao u rat protiv države. Takva država je bezvrijedna država.
Država koja vrijedi počiva na empatiji, koja se transformira u zakone i institucije osjetljive na patnju žrtve.
Država koja vrijedi kažnjava nasilnike, pomaže žrtvama i štiti građane. I to samo zato što voli građane, a voli ih zato što je stvarana i stvorena da bude u funkciji građana.
Empatija stvara državu, manipulacija je destruira. Svi oni koji su pomagali stradalnicima na potresom pogođenim područjima, empatični su, znaju što je vrijedna država i zašto je treba kao vrijednu stvarati i stvoriti.
Svi oni koji su manipulirali sa stradalnicima, a to su oni koji su iskoristili žrtve i stradanje da bi promovirali vlastite stranke, navijačke skupine ili religijske zajednice, manipulatori su koji žele bezvrijednu državu.
Manipulator je svatko onaj tko nije činio dobro konkretnom čovjeku, zato što u njemu vidi vrijednost čovjeka kao čovjeka, nego je iskoristio patnju konkretnog čovjeka kako bi promovirao svoju bezvrijednu stranku, bezvrijednu navijačku skupinu ili bezvrijednu religijsku zajednicu.
Manipulatori stvaraju bezvrijednost, oni usvajaju programirano neznanje o vlastitom životu i neprijateljske prakse prema svemu i prema svakome.
autograf
Ljudska bića smo samo ako ne sudjelujemo u projektima izazivanja patnje i samo ako aktivno sudjelujemo u otklanjanju uzroka patnje. Subjekt koji izaziva patnju, nije ljudski subjekt, subjekt koji pati i suosjeća s onima koji pate, ljudski je subjekt.
Čovjek je biće koje ima mnoge identitete i oni su promjenjivi, međusobno se prožimaju, ali, isto tako, postoji i hijerarhija identiteta.
Ako želimo razumjeti što čovjek jest, ne smijemo podleći zamci nelegitimnog proširenja nekog identiteta, njegovog izoliranja i pretvaranja u paradigmu cjelovitog tumačenja neke osobe, nekog društva, države ili vremenskog perioda.
Čovjek, naprosto, nekada može plemenito djelovati, ali, ako njegovo naoko plemenito djelovanje vežemo za neki identitet koji u sebi sadrži manje plemenite ili potpuno neplemenite slojeve, tada ne tumačimo i ne razumijevamo stvarnost, nego sudjelujemo u manipulaciji.
Razumjeti nešto i suosjećati s nekim, dvije su potpuno različite stvarnosti. Jedna je asocijalna, a druga duboko društvena.
Pisanje, razmišljanje i razumijevanje ujedno je i osamljivanje. Čovjek je sam kada piše, nešto razumijeva i razmišlja o nečemu. On je tada subjekt na distanci ili osamljeni subjekt.
Pisati i razmišljati o empatiji, nije isto što i biti empatičan. Biti empatičan znači biti s drugima zbog drugih i sebe, dok pisati znači biti sam.
No isto tako, oni koji su s drugima zbog sebe, ali ne i zbog drugih, nisu empatični, nego glume empatičnost kako bi promovirali neki drugi identitet i neko drugo područje realnosti.
Manipulator je svatko onaj tko nije činio dobro konkretnom čovjeku, zato što u njemu vidi vrijednost čovjeka kao čovjeka, nego je iskoristio patnju konkretnog čovjeka kako bi promovirao svoju bezvrijednu stranku, bezvrijednu navijačku skupinu ili bezvrijednu religijsku zajednicu
Oni su, najjednostavnije rečeno, manipulatori koji iskorištavaju tuđu nesreću i patnju za promoviranje neke druge stvarnosti koja proizlazi iz hijerarhijskog ustrojstva njihovih identiteta.
Na primjeru potresa, kao neosobne sile koja je prouzročila ljudske žrtve i razaranje imovine, imali smo prigodu vidjeti kako izgleda empatija, ali i manipulacija. Kada su prirodne katastrofe u pitanju, onda ne postoji mogućnost svrstavanja, zauzimanja jedne od dviju zaraćenih strana.
Da su ove žrtve i razaranje počinile vojne postrojbe, odnosno da su nastali kao posljedica ljudske namjere, građani bi se otvoreno podijelili i, pod svaku cijenu, branili svoje, pa čak i kada ti njihovi razaraju i ubijaju druge.
Opravdanje za počinjene zločine se uvijek nađe. Tako, uostalom, i nastaju heroji u poluprimitivnim društvima.
Čovjek što je primitivniji, što manje razmišlja i reflektira o stvarnosti, to je povezaniji uz tlo i neku grupu ili družinu. Takvi nisu u stanju iskazivati pripadnost obitelji ili državi, oni uopće ne znaju što je obitelj ili država, zato se tako često pozivaju na obiteljske vrijednosti i na državu.
Oni su, zapravo, život proveli usvajajući programirano neznanje o vlastitom životu i vježbajući neprijateljske vještine prema onima koje je njihovo programirano neznanje proglasilo neprijateljima. Zbog takvih neznalica o vlastitom životu nastaju stradanja, ratovi, pljačke, ubojstva.
Neznalice vlastitog života se vežu za svoju obitelj, a da ne znaju i nikada neće znati što je to obitelj. Oni će se vezati za svoju državu, a da ne znaju što je to država. Oni, zato, nisu branitelji obitelji i države, nego njihovi razaratelji.
Čovjek koji zna što su obitelj i država, voli vlastitu obitelj i brine o vlastitoj državi te cijeni obitelj kao obitelj i državu kao državu.
Neznalicama s neprijateljskim praksama sama sintagma ”država kao država” izaziva podsmijeh. Njima postoji samo jedna država.
Neznalicama sama sintagma ”obitelj kao obitelj” izaziva podsmijeh. Njima postoji samo jedna obitelj.
Naprotiv, oni koji znaju što je obitelj kao obitelj i država kao država, ujedno znaju da nije moguće voljeti obitelj kao obitelj, nego se voli konkretna obitelj, ali se tom ljubavlju demonstrira vrijednost obitelji kao obitelji na način da svatko ima pravo voljeti vlastitu obitelj jer je obitelj kao obitelj vrijednost.
Ljubav prema našoj vlastitoj obitelji ugrađuje se u vrijednost obitelji kao obitelji te onaj tko uništava ili prezire tuđu obitelj, nije u stanju voljeti vlastitu obitelj. Neznalice vlastitog života su zato i mrzitelji vlastitog života, ali to ne znaju.
Ista stvar je i s državom, narodom, vjerom ili navijačkim skupinama. Navijati za vlastiti klub, ne znači uništavati i nasrtati na navijače nekog drugog kluba.
Neznalice vlastitog života uvijek nasrću na druge. Njima je život neprestani rat ili derivat rata u kojem, boreći se protiv neznanjem uspostavljenog neprijatelja, iskazuju neprijateljstvo prema vlastitom životu.
Živjeti život programiranog neznanja, znači živjeti promašenim i nesretnim životom. Takav život je destrukcija i autodestrukcija.
Destrukcija, autodestrukcija, programirano neznanje i neprijateljske prakse našu su državu doveli do toga da bude nesretna država u kojoj na svakom koraku pronalazimo tragove nesreće, pljačke, kriminala, nepravde, neznanja.
Ovu državu nisu htjeli oni koji govore da su je samo oni htjeli. Ono što želiš, želiš zbog toga što ti je vrijedno, a vrijednost se ne pljačka, vrijednost se ne uništava, o vrijednosti se brine.
Ova država je stvarana kao bezvrijedna država. Zato je opljačkana, unakažena i izručena nepravdi.
Ovu državu treba stvoriti i stvarati kao državu koja vrijedi, kao vrijednu državu i kao državu koja je vrijednost. Takvu državu nije moguće opljačkati, a da za pljačku ne budeš kažnjen, u takvoj državi nije moguće kršiti zakone, a da za to ne odgovaraš.
Država koja je stvorena kao vrijedna država, država je u kojoj ne postoji razlika između pobjednika i poraženih.
Bezvrijedna država je stvorena da pobjednici nikada ne odgovaraju za ono što čine, a ovoj državi čine isključivo zlo.
Na primjeru potresa, kao neosobne sile koja je prouzročila ljudske žrtve i razaranje imovine, imali smo prigodu vidjeti kako izgleda empatija, ali i manipulacija. Kada su prirodne katastrofe u pitanju, onda ne postoji mogućnost svrstavanja, zauzimanja jedne od dviju zaraćenih strana
Država u kojoj postoji razlika između pobjednika i poraženih nije pravna i pravedna država, to je bezvrijedna država.
Država u kojoj ne postoji razlika između pobjednika i poraženih, država je u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom. Takva država kažnjava i one koji su počinili zločine u ratu.
Država u kojoj postoji razlika između pobjednika i poraženih, država je u kojoj rat neprestano traje. To je rat koji se iz rata za obranu države transformirao u rat protiv države. Takva država je bezvrijedna država.
Država koja vrijedi počiva na empatiji, koja se transformira u zakone i institucije osjetljive na patnju žrtve.
Država koja vrijedi kažnjava nasilnike, pomaže žrtvama i štiti građane. I to samo zato što voli građane, a voli ih zato što je stvarana i stvorena da bude u funkciji građana.
Empatija stvara državu, manipulacija je destruira. Svi oni koji su pomagali stradalnicima na potresom pogođenim područjima, empatični su, znaju što je vrijedna država i zašto je treba kao vrijednu stvarati i stvoriti.
Svi oni koji su manipulirali sa stradalnicima, a to su oni koji su iskoristili žrtve i stradanje da bi promovirali vlastite stranke, navijačke skupine ili religijske zajednice, manipulatori su koji žele bezvrijednu državu.
Manipulator je svatko onaj tko nije činio dobro konkretnom čovjeku, zato što u njemu vidi vrijednost čovjeka kao čovjeka, nego je iskoristio patnju konkretnog čovjeka kako bi promovirao svoju bezvrijednu stranku, bezvrijednu navijačku skupinu ili bezvrijednu religijsku zajednicu.
Manipulatori stvaraju bezvrijednost, oni usvajaju programirano neznanje o vlastitom životu i neprijateljske prakse prema svemu i prema svakome.
autograf
