Manje je više ili prekid u pripitomljenom nizu

Naseljene zgrade se održavaju sredstvima stanara za zajedničko održavanje zgrada, a povijesne građevine sredstvima iz nameta poduzetništvu, za spomeničku rentu i za gradsku turističku zajednicu, i ostalim sredstvima koja je lokalna samouprava dužna izdvajati za održavanje povijesnih gradskih građevina po Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

"Riječ je o ubiranju prihoda od svih gospodarskih subjekata, obrta, trgovina, i ugostitelja, kako bi se taj novac jednom poslije, kroz gradski proračun, ulagao u obnavljanje spomenika kulture.
Problem je međutim što obrti i poduzetnici plaćaju tu naknadu, koja im je zapravo golemi trošak, a spmenička baština se ne obnavlja."

Gdje onda završava taj harač?

U Zagrebu se cijela povijesna jezgra u privatnom vlasništvu građana obnovila novcima Grada, jer je suludo prepustiti vrijedne povijesne građevine i palače propadanju ili ih rušiti, i graditi nakaze na kakve otikidaju nouveau riche i grade ih po Dubravi i prilazima Zagrebu, a kod nas u samom centru grada. I kad će obnoviti kandelabere po gradu, pola ih fali, stoje samo prazni držači? Jel hodaju ti gradski dužnosnici po gradu i zapisuju što treba popraviti?

Pomisli i na "svetost privatnog valsništva" na koje se pozivaju upravljači gradskom kasom kad im se prigovori da grad i centar grada propadaju, da centar grada izgleda zapušteniji i ruševniji nego prije deset godina, dok su si svoju zgradici i okoliš zgradice gradske uprave sredili iz javne gradske kase kao da je privatna i kasa i zgrada u kojoj stoluju. Svaki njihov akt u svrhu sporadičnog bogaćenja i trošenja i uređivanja grada po osobnim nahođenju i interesu, bez cjelovite vzije i uređivanja grada, istovremeno je i akt još većeg propadanja onog što im nije u fokusu, s ishodom koji je vidljiv na svakom koraku u gradu, jedna održavana kuća usred dvije ruševine, jedna lijepa ruševina i do nje novoizgrađena arhitektonska nakaza, jedna zapuštena palača i novosagrađeno neukusno rugolo bogatog skorojevića bez ukusa u istoj ulici, arhitektonska papazjanija kao rezultat lažne brige o gradu i građanima u kojem mafija određuje tko će se zaposliti i tko će se dotirati iz proračuna i što će se u gradu graditi.
Rezultat je katastrofa od izgleda grada koji nalikuje baštinjenom odijelu iz škrinje izgrizenom moljcima tako da ga više nikome ne možeš pokazati, ma koliko mu prišivao skupe nove gumbe i urese.
Još gora od nebrige za stanje zgrada je nebriga za stanje građana, što su proračunci i jahači proračuna deblji i bogatiji, građani su sirotinjskiji.
Jedan bogati referent sa svojim pričama i upumpavanjem državnog novca u vlastito dvorište, ma koliko glasan bio, ne može svojom pričom i svojim dvorištem nadglasati i prikriti jad i bijedu i propadanje grada vidljivo u svakoj ulici i na svakom koraku. Car je gol, a grad je, kad ogoli ulično drvće, katastrofa, dovoljno je krenuti Zrinskom ili Strossmayerovom ulicom do više kičaste nego kićene, fontanice ispred gradskog poglavarstva.
Gdje završavaju svi ti silni novci koje izdvajaju građani za održavanje grada, građana i zgrada?

"Smije li u tom tvom idealnom svijetu čovjek biti beskućnik svojom voljom? Smije li biti alkoholičar svojim odabirom ili ga nuižno treba slati na liječenje? Smije li čovjek biti autodestruktivan i živjeti hedonistički, ne mariti za vlasništvo, a da ga nadzornici siromašnih odmah ne vrate u utrku za materijalnim?" (lacnif)

Sad, tko trči za meterijalnim, to je valjda jasno iz tvojih komentara o povećanju ulaganja od 20$ na 20000$:

http://www.sbperiskop.net/glavna-vijest/ladislav-babic-pometanje-pod-tepih#comment-48539

A smije li i beskućnik, i okućeni, i egoist, i gramzivac i... biti nešto drugo svojom voljom?

PA ETO, TI SI BUDALA SVOJOM VOLJOM - TKO TE SPREČAVA?

:) :) :)

Zaista, slika vrijedi više od tisuću riječi.

"Pomisli na drukčije, usamljene, neprilagođene, nepripadajuće." (Lukić)

Drukčiji, ove ili one vrste, uvijek su bili poticaj pokretanju civilizacije - bilo u naučnom, tehničkom, tehnološkom, političkom ili socijalnom smislu. Čak i beskućnici su u ljudima s dušom, pobuđivali humanističke osjećaje, te su gledali promijeniti društvo u cjelini (a ne samo pomoći u konkretnom slučaju), kako se ne bi zbivali takvi slučajevi.

Revolucionari sviju vrsta se rađaju iz drukčijih; nažalost, samoljubivi, predprimati s jednom nogom još na drvetu da im netko ne ukrade bananu, a s drugom na tlu kako bi sačuvali i ono što su tamo prigrabili, socijaldarvinistički tipovi koje vodi životinjska a ne ljudska logika srca, ne trpe drukčije, osim ako - OD NJIH IMAJU LIČNIH KORISTI.

Brine li ih, recimo, beskućnik? Jašta da brine - toliko da mu dobace kost nakon što je oglođu, jer - ionako bi je bacili, ZAR NE?

Ovako, oni će dobačeno smeće proglasiti svojim velikim humanističkim djelom! Dok milijarde ljudi jedva preživljavaju, oni brane svoje carstvo. Dok ih stampedo sirotinje ne pošalje kuda spadaju.

Svakako, drukčijost, razlikovanje u psihološkom, fizičkom ili svjetonazorskom smislu i kod pojedinaca može stvarati problem(e). Izlaz je u tome da osoba shvati prednosti svoje ranolikosti, pomiri se i ustraje na njoj. Ukoliko ne vuče njega lično i cjelinu u društvo spomenutih predprimata.

:) :) :)