Maria Montessori talijanska je pedagoginja i jedna od prvih liječnica i zagovornica ženskih prava koja je prije gotovo dva stoljeća potpuno izmijenila neučinkovit obrazovni sustav. Smatrala je da u školama trebamo odgojiti slobodoumnu, kreativnu i samouvjerenu djecu koja će potom izrasti u ljude koji će ovo društvo učiniti boljim.

Rođena je 1870. godine u Anconi u obitelji u kojoj je majka imala izuzetno liberalna stajališta u odnosu na vrijeme u kojem je živjela. Svoju je kćer već od najranije dobi učila da bude samostalna i da bez oslanjanja na druge kreira svoj životni put. Otac nije bio poput majke. Njegovi su stavovi bili konzervativni i tradicionalni, ali prepoznavši talent svoje kćeri, odlučuje se preseliti u Rim kako bi joj osigurao kvalitetno obrazovanje.

Odlazeći u školu, Maria već kao dijete zapaža nepravdu. Školsko joj gradivo nije bilo prezentirano na zanimljiv način, a djevojčice su bile prisljene učiti šivanje, kuhanje i ostale vještine koje su ih trebale učiniti dobrim kućanicama, majkama i suprugama. Mariju takvi predmeti nisu zanimali, njezina se pažnja usmjerila na matematiku i prirodne znanosti. Zato je htjela upisati tehničku školu, no takvom se izboru otac izuzetno protivio. On je želio da njegova kćer poput ostalih djevojčica postane učiteljicom, ali Maria je neprestano ponavljala: „Bilo što osim učiteljice!“. Motiviranost i samouvjerenost kćeri, ipak su potaknule oca da u  konačnici popusti njezinim zahtjevima.

Nakon tehničke škole, u kojoj je ostvarila odličan uspjeh, Maria odlučuje upisati medicinu u Rimu. Na fakultetu na kojem su predavali i studirali gotovo isključivo muškarci, Maria se našla u neprijateljskom okruženju. Ostalim studentima nije bilo drago što im je Maria kolegica budući da su smatrali da narušava ugled njihovom zanimanju. Neki su profesori čak govorili da ne može završiti medicinu jer nema dovoljno razvijen mozak kao muškarci.

U to je vrijeme za ženu bila sramota ako bi bila sama u društvu muškaraca koji nisu članovi obitelji pa ju je na predavanja pratio otac koji je to činio bez prigovaranja, iako se nije slagao s izborom zanimanja svoje kćeri. Studentima je posebno smetala prisutnost Marije na predavanjima na kojima se u učionici nalazilo golo truplo. Zato je ona nakon svakog predavanja odlazila u mrtvačnicu i sama istraživala. Bez obzira na svoju snagu i samouvjerenost, Maria je u takvim trenutcima sve više razmišljala o odustajanju.

Nakon jednog takvog predavanja, kada je išla kući, na ulici je ugledala siromašnog dječaka koji se igrao s komadićem crvenog papira i potpuno se usredotočio na njega. Zaboravio je na svoje siromaštvo i na to da nema cipele, jedino ga je zanimao papirić. Tada je odlučila da bez obzira na poteškoće, neće odustati od studiranja jer zna da će jedino tako moći promijeniti nepravedno društvo.

Diplomirala je 1896. kao prva žena koja je završila medicinu na sveučilištu u Rimu. Tih godina u Europi počinje bujati pokret za ženska prava koji su predvodile sufražetkinje. Žene su se borile za ostvarenje jednakih plaća, dobivanje prava glasa i poboljšanje svog položaja u javnoj sferi društva. Tom se pokretu pridružila i Maria Montessori koja je 1896. održala govor na Internacionalnoj konferenciji za ženska prava u Berlinu na kojoj je upozorila na nejednaku plaću muškaraca i žena za obavljanje istog posla. Shvatila je da je svojim obrazovanjem dobila moć koju mora iskoristiti da bi pomogla svim ženama. Tijekom svojih govora pričala je odrješito, bez napisanog teksta i s izuzetnom strašću.

Takvim je istupima postala izuzetno javno izložena te je čak dala i nekoliko izjava za novine. Jedan je novinar komentirajući njezin stil izjavio: “Ima profinjenost žene sa snagom muškarca“. Nakon toga, Maria je odlučila da više neće dati ni jednu izjavu jer je komentare poput tih smatrala omalovažavajućima. Htjela je da se ljudi usmjere na njezin rad, a ne na izgled, posebice dok obavlja važne i ozbiljne poslove koji se tiču ženskih prava.

Nakon rada na fakultetu zaposlila se u psihijatrijskoj bolnici u kojoj je dobila priliku raditi s djecom s teškoćama u razvoju. Mariju je stanje koje je zatekla u bolnici potreslo i odlučila je djeci vratiti ljudsko dostojanstvo te im osigurati mjesto u društvu u skladu s njihovim mogućnostima. Proučavala je na koji način djeca uče te je uočila da je svako dijete drugačije i da ima posebne interese. Nakon što je nekoliko mjeseci radila s njima, odlučila ih je poslati na državni ispit koji su polagala svi učenici talijanskih škola.

Većina djece iz njezine bolnice prošla je ispit, a neki od njih su ga napisali čak i bolje od prosjeka. Mariju je potreslo što djeca iz državnih škola imaju tako loše rezultate te je odlučila svojim metodama učenja pomoći svoj djeci. Osnovala je škole diljem zemlje, a napredak koji su učenici pokazivali zadivio je cijelu Italiju. Školu u Rimu vodila je uz pomoć Giuseppea Ferruccia Montesana s kojim je kasnije ušla u ljubavnu vezu te dobila dijete.

Budući da su i jedno i drugo odlučili da se neće vjenčati jer bi to značilo kraj za Marijinu karijeru, Maria je morala sina Maria dati farmerskoj obitelji na selu. Iako ga je često posjećivala, nikada nije smjela priznati da mu je ona majka. Kada je Mario napunio šest godina, otišao je kod Marije i rekao joj da zna da mu je ona majka i da želi biti s njom. Od tada su njih dvoje postali nerazdvojni.

Nakon što je 1909. izdala knjigu Montessori metoda i nakon što je ona prevedena na engleski jezik, po cijeloj Europi i Americi počinju nicati Montessori škole. Međutim, prvi i drugi svjetski rat usporili su napredak Montessori škola, ali ne i Marijino javno djelovanje i borbu za mir. Zbog progona fašističkog vođe Benita Mussolinija, ona 1931. bježi u London i ondje upoznaje Mahatmu Gandhija. Odlučila mu je pomoći u borbi za neovisnost Indije od Britanskog Carstva tako što je obrazovala njegove pristaše koji su najvećim dijelom bili siromašni i nepismeni građani.

Nakon obavljenog posla u Indiji, vraća se u Europu u kojoj je fašizam potpuno razorio njezine škole budući da je filozofija slobodoumlja bila u potpunoj suprotnosti s ideologijom Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Zato Maria do kraja života ustraje na ponovnom osnivanju svojih škola diljem Europe. Tri puta je nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Umrla je u 81. godini u Amsterdamu.

O ovoj strašnoj ženi snimljena je i mini serija Maria Montessori: una vita per i bambini (2007). Njezine metode integrirane su velikim dijelom i u današnjem obrazovnom sustavu, a njezina samouvjerenost i hrabrost u borbi za mir i prava žena ostaju nam kao putokaz za bolje sutra ili kako je to Maria sama najbolje izrekla:
„Don’t look at me, look at the way I am pointing.“

voxfeminae