Fotografkinja Marija Braut, predstavnica poznate zagrebačke škole fotografije, rođena je 1929. godine u Celju. Stjecajem životnih okolnosti, dolazi 1941. u Zagreb koji joj postaje nepresušna i vječna inspiracija.

Fotografija ju je, kaže, dovela u nevjerojatna stanja i na nevjerojatna mjesta, a unatoč životnom putu prepunom prepreka, smatra se vrlo sretnom što je izabrala baš taj put.

Danas se sa sjetom sjeća svojih fotografskih početaka i predanog rada, a jedino za čime žali je upravo nemogućnost da i dalje radi ono što najviše voli – pronalazi i ovjekovječuje ono neobično u običnim trenucima i detaljima zagrebačkih ulica.




Sve što je naučila o fotografiji, naučila je praksom i neprekidnim radom, kojem je u potpunosti bila posvećena preko četiri desetljeća. Sada, nakon što njena tamna komora više nije u funkciji, radi na nepreglednoj fotografskoj arhivi koju je skupila tijekom godina i koju planira donirati umjetničkim institucijama.
Iako je upoznata i s digitalnom tehnikom, do kraja je ostala vjerna crno – bijelim analognim fotografijama na kojima, kaže ova velika umjetnica, ljudi ipak nepogrešivo osjećaju boje.

Unatoč poznim godinama, ne odustaje od dugogodišnjeg rituala, pa svaki dan u isto vrijeme odlazi u šetnju Gornjim Gradom, za kojeg je vezana još od gimnazijskih dana i čiju svaku ulicu savršeno dobro poznaje. Iako je kao afirmirana umjetnica izlagala u galerijama brojnih gradova, samo je jedan obilježio njene profesionalne početke i ostao jedino mjesto kojem se uvijek vraćala.


Jedno vrijeme bili ste jedina žena u Fotosavezu Jugoslavije. Je li bila privilegija ili poteškoća raditi okružena uglavnom muškarcima?

Ne jedina, ali jedna od rijetkih. Možda i jesam bila privilegirana, ali sam se ipak naradila. Svuda su me zvali i imala sam priliku ući na mjesta na koja drugi nisu mogli. Zalazila sam u teatar, u Gavellu i HNK sam ulazila kad je bila prazna scena i mogla sam snimiti što god sam htjela.

Iza kulisa vidiš sve ljepše i bolje.  Znali su da ne gnjavim, da ne hodam, da nisam glasna za vrijeme predstave, pa me Gumbek nazvao ''Marija tiho hoda''. Ipak, u šali su mi znali reći:  ''Čujemo mi tebe kad tvoj aparat napravi škljoc''.
Zašto je Tošo Dabac baš Vas uveo u svijet fotografije?

Zato što smo bili dobri, on je bio moj vjenčani kum. Znala sam ga još od kad sam išla u srednju školu. Prije nego što sam se počela baviti fotografijom, kod njega sam upoznala svog prvog muža. Zagledala sam se u njega i to je bilo to.

Tek kasnije sam počela raditi. Tošo je imao jedan zanimljiv pristup, bio je precizan, ali nikad me nije kritizirao. Znao je ponekad reći: ''Ja bih to drugačije'', ali nije govorio da nije dobro. On nije držao tečajeve fotografije, jednostavno mi je dao aparat u ruke i ja sam radila. Danas postoje tečajevi digitalne fotografije i mislim da su potrebni, ali to nije moj svijet.
Možete li reći da njemu dugujete sve što se postigli baveći se fotografijom? Jeste li mogli živjeti isključivo od svog rada?

Naravno da je mnogo utjecao na moj život. Godinama sam ga poznavala, uvijek smo razgovarali o fotografiji. Puno sam mu pomagala u poslu. Snimila sam njegov posljednji portret. Nakon što sam tri godine stjecala iskustvo, rekao mi je: ''Čuj, da ja nisam vidio da ti to znaš, nikad te ne bih tjerao da radiš.''

Kad je umro, napravila sam crnu izložbu njemu u čast. On je snimio moju najdražu fotografiju, snimljenu ujesen,  koju i danas držim iznad kamina i nikako da ju uokvirim. Na njoj smo moj suprug Sead Saračević i ja. Iako sam dosta rano dobila određena priznanja za svoj rad, samo od njega mogla sam živjeti tek kasnije.


Je li vam u nekim trenucima dosadilo raditi? Jeste li ikada snimili nešto što niste htjeli, a morali ste?

Ne, dosadilo mi je što više ne mogu raditi. Sad hodam pomoću štapa i moja unuka kaže da mi treba treća ruka. Ona i moja kćer Ranka kupile su mi mali digitalni aparat i ja sam od muke snimala svoj Zagreb.  Imala sam i izložbu digitalnih fotografija, ali nedostaje mi razvijanje negativa. Svaki ima svoju priču, svaki me podsjeća na određeni trenutak,  mogla bih danima govoriti o njima.

Jesam, snimala sam stvari koje mi se nisu sviđale, uvijek imaš nezgodnih situacija, ali preživiš, to prođe i zaboraviš . Fotografija me znala dovesti u najneobičnija stanja i na najneobičnija mjesta. Da nisam radila to što sam radila, nikad ne bih vidjela Ameriku. Pa ipak, bila sam u New Yorku i postavila samostalnu izložbu na Trećoj Aveniji. Nije to mala stvar.
Kada pogledate unazad na svoj dugi životni vijek, za čime žalite?

Kad pogledam unazad, mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam sama radila, zaradila i napravila toliku arhivu da ne znam kako ću ju uspjeti do kraja raščistiti iz stana i donirati muzejima. Realna sam, imam 83 godine i sve ću prirediti, da se moja kći ne mora time baviti.

Na osobnom planu uvijek postoje stvari za kojima žalite i koje ne možete prežaliti, ali poslovno ne žalim ni za čim, nemam ružne uspomene. Imala sam samo kolegijalne suradnike i prijatelje, svi smo si pomagali.
Rekli ste da ste imali tri života – mladost, obitelj i samu sebe. Što to znači?

Tri komada! Kad sam imala obitelj, bila sam njihova. Izašla sam iz Lada i bilo mi je žao, ali nisam htjela da moja djeca budu sama. Tako sam izabrala i provela sam mladost kod kuće, no nikad nisam požalila.

Bilo nam je lijepo, vodili smo najnormalniji život. Onda sam kasnije vrijeme podredila sebi i svom radu. To nije ništa neobično.


Unatoč predanom radu, nikad niste dobili vlastiti foto atelier…

Nikada, ali zašto nisam treba pitati neke druge ljude. Uvijek su drugi bili bliže. Molili smo da nam daju jedan studio u kojem bi radilo više fotografa, ali nisu imali sluha za naše potrebe. Imala sam svoju tamnu komoru, to je prvo što sam napravila i tamo sam radila.

Na to sam ponosna. Jedan moj kolega raščistio je podrum u Klaićevoj ulici i pretvorio ga u atelier. Puno uvaženih ljudi je dolazilo u taj podrum. Morali smo se nekako snaći.
U dokumentarnom filmu ''Marija tiho hoda'',  snimljenom o Vama, govorite potpuno otvoreno i upoznajemo Vas u nekom drugom svjetlu, ne nužno vezanom isključivo uz posao…

Sve je jasno. Nemam nikakvih tajni. Nekad me novinari tretiraju kao zvijezdu pa žele secirati moj privatni život. O privatnom životu govorim u filmu.

Bilo je teško, ali sve sam rekla. Pomislila sam kako sam mogla reći nešto bolje ili drugačije, no to onda ne bih bila ja. Da mi se neke stvari u životu nisu dogodile, nikad ne bih bila fotografkinja, zato sam sretna da jesu, iako ponekad nisu bile najljepše.
Koje priznanje smatrate najvažnijim u karijeri?

Dobila sam nagrade i formalna priznanja, ali najviše mi znači kada vidim da su moje fotografije još uvijek aktualne. Nedavno sam u knjižnici na Krvavom mostu vidjela izložbu svojih fotografija Zagreba snimljenih još 60-ih godina.

Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative koje ću dati muzejima i galerijama i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje.



- - -

Marija Braut preminula je 1.7.2105. godine. Posljednju veliku izložbu - Nepoznati Zagreb Marije Braut imala je 2014. u Umjetničkom paviljonu.


voxfeminae