Napomena: Tekst je prvi puta objavljen u: Napredak : časopis za pedagogijsku teoriju i praksu 141(2000), br. 4, str. 495-500. Autor ga je 2008. uvrstio u knjigu Granične teme, koja je objavljena u nakladi Slavka Mirkovića i udruge “Baština”. SBPeriskop članak preuzima kao izuzetno aktualni i mogući doprinos reformi društva i školstva. O autoru Marijanu Šabiću podatke možete naći ovdje.
Prvi dio
2. SUBKULTURA I KULTURA
“I unutar kulture nailazimo na pojedince koji se ne slažu s uobičajenim pravilima, oni čine subkulturu.Pripadnici subkultura često su žrtve netolerancije u našim društvima. Na meti su osobe s poteškoćama u razvoju, homoseksualci i lezbijke, izvjesne vjerske skupine i široki spektar subkulturnih skupina mladih. Svoju osebujnost iskazuju načinom govora, izborom odjeće, glazbom i proslavama.
PITANJE: Kojoj subkulturi vi pripadate?” (Brander i sur., 2000, 27).
Subkultura se, kao što joj i sam naziv govori, definira u okvirima neke (dominantne) kulture, s čijim se uobičajenim pravilima njeni pripadnici ne slažu. Subkulturni znakovni sistemi (najbolji je primjer subkulturni jezik – slang, ali i odijevanje, ljestvica vrijednosti itd.) teže izuzeću dominantnih konvencija iz tumačenja i oblikovanja društvenih fenomena. S aspekta teorije medija, sociolekti subkultura i idiolekti pojedinaca predstavljaju istančano selektivan pogled na svijet, nastojeći poduprijeti neke načine viđenja i interpretacije a odbaciti druge. Međutim, ta su nastojanja često zasjenjena samom transparentnošću njihove prezentacije (Chandler, 1995). I M. Brake subkulturu vidi kao oblik organizirane i prepoznatljive konstelacije vrijednosti, ponašanja i radnji koja je suprotstavljena prevladavajućim normama, pripisujući njihovim “članovima” otpor, protest i odbijanje udjela u mainstreamu. Grant McCracken, naprotiv, tvrdi da su tek rijetke subkulture bitno određene suprotstavljanjem, a čak je i njih pogrešno posmatrati isključivo na taj način jer živimo u vrijeme “slučajnih zajednica” (coincident communities) i velike “močvare mogućnosti” u kojoj se gube dominantni sistemi značenja, pa je sve manje jasno koji im se subkulturni rituali odupiru (McCracken, 1998, 116).
Kako god da govorimo o subkulturi nemoguće je zaobići njen odnos s kulturom kojoj je (ili kojoj je to nekad, po McCrackenu, bila “podređena”. Obuhvatnu je definiciju kulture, koja uključuje deset točaka dao Johan Degenaar sa Sveučilišta u Stellenboschu. Kreće od “kulture kao oranja zemlje”, tako je udaljujući od plitkog spiritualizma te naglašavajući njen manualni karakter i materijalni kontekst. Kultura je tako određena i najmanjim čovjekovim zahvatom u prirodu, jer priroda tako postaje njegovim okolišem (human enviroment). Definiciju dalje proširuje u dva pravca:
1. Kultura u singularu označava opći proces duhovnog razvoja čovječanstva
2. Kultura u pluralu označava:
- način života karakterističan za neku zajednicu koja se može zasnivati na zajedničkim interesima i osobinama (npr. građani, seljaci, umjetnici, studenti…), podrijetlu (etničke skupine), nacionalnoj pripadnosti (nacionalne kulture) ili idealu međusobnog zajedništva nekih skupina ili pojedinaca (bilo da taj ideal potenciraju njihovi članovi ili drugi pojedinci ili skupine koji sebe određuju u opoziciji prema tako “stvorenoj” zajednici. Tako govorimo o npr. “zapadnoj”, “evropskoj”, “balkanskoj”… kulturi)
- dinamičan sistem značenjskih i simboličkih formacija koje funkcioniraju unutar zajednice, a može se primjeniti na bilo koju od gore navedenih zajednica. U tom smislu govorimo o “kulturnom” pojedincu čiji način života pretpostavlja spontanu primjenu tog sistema.
Nas će ovdje više zanimati kultura u pluralu, povezana s nekom zajednicom. Kao što je rečeno, zajednice funkcioniraju na više razina, i u tablici su prikazane tek neke od mogućih:
U krajnjem desnom stupcu vidimo znakove koji jednog te istog pojedinca svrstavaju u raznorodne zajednice, a time i u različite kulture, a pripadnost svakoj od njih uvjetuje po jedan aspekt identiteta pojedinca (to je interpersonalna interkulturalna razina o kojoj govori Hart – susret različitih i raznorodnih kultura na razini pojedinca), jednu pripovijest koju svjesno ili nesvjesno pripovjedamo sebi o sebi (Inglis, 1997, 172). Polazimo li od pretpostavke jednakosti među ljudima, ne postoje niti bolje i lošije ljudske zajednice a odatle su i sve kulture jednako “dobre”. Međutim, što ako bismo u tablicu umjesto “Hrvat”, “katolik”, “službenik”, ili “heteroseksualac” upisali “Kurd”, “Jehovin svjedok”, “prostitutka” ili “homoseksualac” – što su u hrvatskom kontekstu odreda subkulturne oznake? Bismo li time izrazili pripadnost grupama koje se temelje na sličnosti u osobinama i interesima (zajednicama)? Oblikovali svoj identitet, tj. odredili se prema drugima? Pretpostavili određenu razinu duhovnog razvoja i primjenu određenog sistema vrijednosti i normi ponašanja? Je li moguće pretpostaviti da pripadnost tim subkulturama proizlazi prije iz slučaja (Kurd), svjetonazora (Jehovin svjedok), interesa (pasionirani igrač belota, body-builder) i sl. nego iz svjesnog otpora prema sustavu vrijednosti dominantne kulture? Ukoliko je odgovor na ova pitanja potvrdan, treba li subkulturu još uvijek definirati u okvirima neke druge, k tome i nadređene kulture?
3. ZAKLJUČAK:
Po učinku na pojedinca između kulture i subkulture nema razlike. Kulturni aspekt nikako ne mora biti nadređen nekom od subkulturnih aspekata osobnosti ni obratno, što poništava definiciju subkulture kao skupine pojedinaca koje nalazimo “unutar kulture”. Subkultura ne postoji, postoji samo način gledanja neke kulture kao podređene. Pitanje je koliko bi takav način gledanja bilo preporučljivo zadržati izvan škole. Mišljenja sam da bi iz obrazovnog paketa/programa koji se vodi pod geslom “svi različiti, svi jednaki”, kao I iz ukupnog programa obrazovanja za ljudska prava, bilo najbolje izostaviti pojam “subkulture”. Termin odlično funkcionira u znanstvenim krugovima kao na početku rečeni teorijski opisivački “alat” koji u jednoj riječi kondenzira cijelu grupu odnosa na tržištu simboličkog kapitala, no ukoliko njim baratamo kao s jednostavno odredivim znakom, ne dovodeći u pitanje njegove temelje i genezu (a što je najčešći slučaj u popularnim medijima danas), svoga će označitelja u svakodnevnom diskursu već samim etimološkim aspektom sugerirati kao marginalnog, podređenog, problematičnog i nepoželjnog bez obzira na to što ćemo dobrohotno odlučiti da ga tretiramo jednakim s “normalnom” kulturom. U praksi to potvrđuje i Encyclopedia Britannica od 1998., gdje se subkultura pojavljuje kao ključna riječ u četiri znakovite enciklopedijske jedinice: criminal behaviour, industrial society, prison populations i use of slang.
U svijetu jednakih nitko nije “sub…". Problem diskriminiranih kultura nema svrhe rješavati njima samima, pridajući im jedinstveno ime i stalne karakteristike već fokus proučavanja, kao i “krivnju” za njihov poseban status treba premjestiti u područje dominantnih kultura. Program odgoja i obrazovanja za ljudska prava u osnovnim i srednjim školama je idealna početna točka za postupno općedruštveno priznavanje statusa ravnopravnih kultura “subkulturama”. Zašto propustiti priliku?
LITERATURA:
1. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije. Matica hrvatska, Zagreb 1997. str. 262-272.
2. Brake, Mike: Comparative youth culture: the sociology of youth cultures and youth subcultures in America, Britain, and Canada. Routledge & Kegan Paul, London 1985.
3. Brander, Pat i suradnici: Svi različiti, svi jednaki. Obrazovni paket. Ideje, izvori, metode i aktivnosti za neformalno interkulturalno obrazovanje mladih ljudi i odraslih. Europski klub Slavonski Brod, Sl. Brod 2000.
4. Chandler, Daniel: Act of Writing. University of Wales, Aberystwyth 1995. str. 18-19
5. Degenaar, Johan: Culture. 4. poglavlje u Degenaar, Johan: Myth and the Collision of Cultures. “Myth & Symbol”, On-LineJournal of the Myth Association II/1995. http://www.unisa.ac.za/dept/press/myth/mythcon.html
6. Encyclopedia Britannica – Multimedia Edition, 1998. Enciklopedijske jedinice: criminal behaviour, industrial society, prison populations i use of slang.
7. Hart, William B.: What is intercultural relations? U: “The Edge: The E-Journal of Intercultural Relations” Vol. 1, 3, HART-LI.COMmunictions, http://www.hart-li.com/biz/theedge/, postavljeno: 30.06.1998, revidirano: 08.11.1998.
8. Inglis, Fred: Teorija medija. AGM i Barbat, Zagreb 1997., str. 169-186.
9. Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi. NZMH, Zagreb 1990. str. 1273.
10. McCracken, Grant: Plentitude 2.0., knjiga 1 Culture by Comotion, beta version 1998. www.cultureby.com, str. 116-117.
11. Nacionalni odbor za obrazovanje o ljudskim pravima Vlade HR: Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava. Zagreb 1999.
12. Žmegač, Viktor: Problematika književne povijesti. U: Škreb, Zdenko i Stamać, Ante: Uvod u književnost. ČGP “Delo”, OOUR “Globus”, Zagreb 1986., str. 37-92.
