Foto: Flickr
Dok premijer Plenković i do krajnosti kontroverzna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović mudruju o tome kako uvjeriti općinstvo u neistinu da su „svi totalitarizmi isti, a žrtva je – žrtva“, posredstvom američkog veleposlanstva u Zagrebu prispjela je iz SAD-a tužba skupine Srba, Židova i Roma kojom traže više milijardi dolara odštete od Bijedne Naše, kao (na)sljednice tzv. NDH, za žrtve ustaškog genocida, opljačkanu imovinu i uništene nekretnine. Politički predstavnici srpske i židovske nacionalne manjine – Romi se još nisu izjasnili – bojkotirat će i ove godine u travnju službenu, državnu komemoraciju na mjestu zloglasnog ustaškog gubilišta u Jasenovcu, kao znak prosvjeda zbog nedostojnog odnosa vlasti RH prema eskalaciji proustaštva
Marijan Vogrinec
Premijer Andrej Plenković brzopleto se uvalio u dvostruku gabulu, otkrivajući davno otkrivenu Ameriku. Ne bi li se čim komotnije izvukao ispod mlinskog kamena rigidnog ultradesničarenja na tragu izbacivanja Maršala s ulica i trgova po RH – osobito onog najljepšeg, oko HNK u Zagrebu – zahtjeva za lustracijom i progonom „komunističkih zločinaca“, iskapanja i obilježavanja mjesta masovnih egzekucija Hrvata po svršetku Drugog svjetskog rata te općenito prepravljanja povijesnih činjenica o tome tko su bili pozitivci/negativci u Hrvatskoj 1941.-1945., odnosno 1945.-1990., premijer je vlastitu odgovornost za nepostupanje po Ustavu i zakonu u vezi s aktualnim recikliranjem u društvu ideološkog nasljeđa i simbolike ustaškog režima neodgovorno delegirao, kao, savjetodavnom Povjerenstvu za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima.
Taj oksimoron i po sastavu i po stručnoj vjerodostojnosti nema šanse riješiti ključan prijepor u javnosti i među povjesničarima: može li se izjednačiti ustaški naci-fašizam s partizanskim antinaci-fašizmom po službeno oktroiranoj formuli „svi su totalitarizmi isti a žrtva je – žrtva“, odnosno što od njihove ideološko-simboličke popudbine treba zakonom zabraniti za uporabu u javnom prostoru. Ustaško ušato U i poklič „Za dom spremni“ kao i proleterski srp i čekić, crvenu zvijezdu petokraku i partizansku parolu „Smrt fašizmu, sloboda narodu“? Sve to ili tek ponešto? Zašto ovo da, a ono ne? Itd.
Dok premijer Plenković i do krajnosti kontroverzna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović mudruju o tome kako uvjeriti općinstvo u neistinu da su „svi totalitarizmi isti, a žrtva je – žrtva“, posredstvom američkog veleposlanstva u Zagrebu prispjela je iz SAD-a tužba skupine Srba, Židova i Roma kojom traže više milijardi dolara odštete od Bijedne Naše kao (na)sljednice tzv. NDH. Naime, ustaški režim te marionetske paradržave, koju nije priznala nijedna normalna zemlja u svijetu izvan Trećeg Reicha, rasističkom je i planiranom genocidnom praksom usmrtio velik broj članova obitelji i bliske rodbine tužitelja, opljačkao im imovinu i uništio domove. Budući da hrvatske vlasti blagonaklono gledaju na javnu eskalaciju reinkarniranog naci-fašizma, odnosno ne sprječava neoustašku dijareju u javnom prostoru, na sportskim tribinama, uličnim fasadama, prometnim znakovima i medijima, rasističko vrijeđanje etničkih manjina – osobito Srba i Roma – te dopušta „znanstvenicima“ povijesni revizionizam i otvorena očitovanja ekstremne desnice i dijela ratnih veterana o tome da RH nije utemeljena na partizanskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu, već na pobjedi u Domovinskom ratu, pa čak i na 10. travnja 1941. (Luka Podrug, HČSP), tužba iz SAD bi mogla imati smisla. Doduše, neće proći, bez obzira na sudište, ali…
Iste činjenice na kojima je skupina potomaka ubijenih Srba, Židova i Roma iz SAD-a utemeljila svoju tužbu za naknadom štete iz razdoblja (1941.-1945.) ustaškog režima tzv. NDH, eto već drugu godinu su razlog što će Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABH) ovog travnja opet bojkotirati komemoraciju u Jasenovcu kada državni vrh Bijedne Naše službeno odaje počast žrtvama bivšeg konc-logora, najzloglasnije i najveće ustaške tvornice smrti. Državu će iz istih razloga bojkotirati Koordinacija židovskih općina Hrvatske i druga židovska organizacija, Bet Izrael, te Srpsko narodno vijeće. „Dok u Jasenovcu visi HOS-ova ploča s pokličem ‘Za dom spremni’, Srbi neće komemorirati zajedno s državnim vrhom“, poručili su te kazali da će njihovi predstavnici biti prisutni SABH-ovim i židovskim komemoracijama.
Bez obzira na to s kim će Romi paliti svijeće pod Bogdanovićevim Kamenim cvijetom i položiti vijenac u počast žrtvama ustaškog pokolja, budući da se još nisu izjasnili, a ni vlada RH nije odredila datum službene komemoracije, već je sasvim jasno da će i ove godine biti najmanje tri kolone sjećanja. Ona službena, koja je i lani bila sramota, bit će najlicemjernija. Tim više, ako se dogodi da predsjednica Republike opet ode u Jasenovac inkognito, kao lani. Da se ne zamjeri valjda proustaškim ekstremistima tipa Brune Esih, Velimira Bujanca i takvih, ali također balansirajući na tankoj žici čista licemjerja, jednako je inkognito odnijela trobojni lampion i vijenac u Bleiburg, pod onaj spomenik na kojem je izvorni ustaški tekst „U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci“ zamijenjen onim „U spomen na nedužne žrtve bleiburške tragedije“ i opet preinačen – „U spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije“.
Svojedobo je dvomandatni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, inače proustaškim ekstremistima državni neprijatelj No. 1, izazvao bijes povijesnih revizionista svojim komentarom bleiburških prenemaganja: „Pobijeni u ustaškom konc-logoru Jasenovcu nikom ni za što nisu bili krivi, a mnogi pobijeni s Bleiburga itekako su bili krivi za smrti onih u Jasenovcu i širom tzv. NDH“. Ustaška vojska ogrezla je u ratnim i zločinima protiv čovječnosti nad kojima se zgražao u depešama Führeru i kasnije memoarskim zapisima nacistički general Glaise von Horstenau, Hitlerov opunomoćenik pri samom poglavniku tzv. NDH Anti Paveliću. Koja vojska? Krvoločna, genocidna banda. Koja čast? Koja slava? Koje nedužne žrtve? Čija bleiburška tragedija?
Zločin i kazna
Bilo je to vrijeme kad je pravda imala nešto drukčije kriterije od današnjih, pa se i nečovještvo vraćalo neljudima nečovještvom. Nerijetko i kolateralnim žrtvama što su se u sveopćem metežu na koncu rata u pogrešnnom trenutku našle na pogrešnom mjestu. Kao u svim tada zemljama gdje je pobjednička opcija preuzimala vlast nakon što su ratni bubnjevi utihnuli, bila je na djelu „narodna osveta“ krivcima za pretrpljeno zlo. Pa i pred streljačkim vodom i na vješalima. Vraćalo se milo za drago, iako ni približno istom mjerom i tako masovno kako ciljano tumače često samouki povijesni revizionisti tipa izvjesnog Romana Leljaka, čelnika slovensko-hrvatske udruge „Huda jama“ i ikone proustaške desnice u Bijednoj Našoj. Nikome među tom sortom nije na pameti propitivati što je prethodilo „bleiburškoj tragediji“ u razdoblju 1941.-1945. da je osveta „u ime naroda“ bila takva kakva je bila.
Bleiburg i Jasenovac se ne mogu izjednačiti; zatučeni ustaškim maljem na savskoj skeli i Luburićev jasenovački čuvar što ga je Simo Dubajić ustrijelio u potiljak na Kočevskom rogu – nisu iste žrtve. Nisu jednako zaslužili svijeću, vijenac i molitvu, ma što mislili premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović te buljumenta „crnaca“ s ekstremne desnice, uključivo dobar dio katoličkog klera. Nema se tu što osnivati posebna povjerenstva za suočavanje s totalitarnim režimima u tzv. NDH i SFRJ/SRH, jer se i svjetska povijest o tome odavna izjasnila: Titovi partizani su pozitivci, srušili su kvislinšku paradržavu tzv. NDH i izašli iz Drugog svjetskog rata kao saveznici antinaci-fašističke koalicije te krvlju vratili matici zemlji oduzete dijelove teritorija: Istru, Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Dalmaciju s otocima, Međimurje… A ustaše su negativci, okupatorske marionete čiji je nečastan, protunarodni režim instalirala nacistička Njemačka uz prešutnu potporu Vatikana i koji je rasnim zakonima provodio genocid nad Srbima, Židovima, Romima i nepoćudnim Hrvatima.
To su povijesne činjenice koje također ne dopuštaju izjednačiti kao, jelte, „jednako totalitarne“, ustaško ušato U i crvenu zvijezdu petokraku, nacističku svastiku i srp i čekić, ustaški poklič „Za dom spremni“ i internacionalističku parolu „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, odnosno partizanski poklič „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Nisu to iste vrijednosti, kao što nisu „isti totalitarizmi“ ustaški naci-fašizam, čijem je duhu i programu imanentno rasističko/genocidno zlo, te komunizam, kojem je u duhu i programu humanistički ideal pravednosti, bratstva i ravnopravnosti svih naroda, a zlo ekscesna, neizbježna popratna pojava u ostvarivanju proklamiranog ideala.
Da nije tako, ne bi se dvije trećine žitelja u tzv. NDH, među kojima većina Hrvata, a potkraj Drugog svjetskog rata i tri četvrtine stanovništva, opredijelilo za partizanski Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom komunista, a ne za ustaški režim tzv. NDH. Titova vojska – koju su ustaše tretirali kao bandu bez ikakvih ljudskih prava, ubijali ih kao zvijeri bez suđenja te im osvetnički zatirali cijele obitelji – bila je jedina respektabilna vojna i državotvorna sila organiziranog otpora naci-fašizmu i domaćim kvislinzima u tada okupiranoj Europi. Tzv. NDH niti je bila međunarodno priznata država niti je na toj osnovici i tzv. Hrvatska vojska, sastavljena od zakletih ustaša i domobranstva, bila međunarodno priznata vojna struktura koja je poštovala pravila ratovanja i na koju bi se, tom logikom, mogle primijeniti Ženevska i ine konvencije što vrijede za uređene države i njihove vojske u ratu.
Britansko vojno zapovjedništvo, nadležno za područje Bleiburga, itekako je toga bilo svjesno kad je zarobljene ustaše, domobrane, četnike, baliste, nedićevce, ljotićevce, bjelogardejce, folksdojčere, rupnikovci i ini kvislinški kukolj s Balkana isporučilo 1945. „na daljnje postupanje“ Titovim armijama kako bi u vlastitoj domovini odgovarali za svoje ratne zločine, pljačku i uništavanje materijalnih dobara civila. Dio „narodnih neprijatelja“, koji Zapadu nisu trebali koliko manji dio njihovih vođa radi buduće uloge u hladnoratovskoj borbi s komunizmom, ciljano je vraćen u Jugoslaviju, gdje ih također više nitko nije trebao. Stvarala se nova država, s novim ljudima i novim političko-ideološkim uređenjem, vrlo sličnim uređenju Staljinovog SSSR-a. Nepoćudnim i Zapadu i Vatikanu. Pa neka se onda Tito bakće s bleiburškim pobjeglicama kako mu drago, a posljedice će se – kao što se i dogodilo – politički preparirati za potrebe raznih protukomunističkih projekata. I danas-sutra, a sutra je došlo 1990.-1991., (pro)ustaška će opcija sklonjena u Argentini, Paragvaju, Brazilu, Auistraliji, Kanadi, SAD-u… navući kričavo demokratska odijela i biti vraćena „spasonosno“ u postkomunističku zemlju svojih predaka, gdje će bespogovorno s pozicija vlasti otplaćivati Zapadu dug za živote svojih djedova, roditelja i rodbine.
Zaludu sada predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac, jedan od najžešćih manjinskih protivnika eskalirajućeg proustaštva u RH, piše otvorena pisma predsjednici Republike, a ona mu von oben baršunasto udara kajle, kad su djeca i unuci ustaških pobjeglica tzv. štakorskom stazom svećenika Krunoslava Draganovića i vatikanskog Zavoda sv. Jeronima na Zapad uzeli Bijednu Našu pod svoje. Zaludu Pupovac lamentira s izborne skupštine Srpskog narodnog vijeća: „Manjine su dale veliki doprinos ulasku Hrvatske u EU. Međutim, nakon službenog ulaska su se javili pojedini krugovi koji smatraju da država ne mora ispunjavati svoje obveze. Oni koji danas ne mogu otrpjeti manjine ne žele dobro ni Hrvatskoj niti njezinim građanima“. Ti „neki“ i ti „krugovi“ sasvim svjesno čine to što čine i živo im se fućka za „dobro građana“.
Dobrim drže RH očišćen od „remetilačkog faktora“, a to su etničke i druge manjine, osobito Srbi/“četnici“, tzv. „jugonostalgičari, Jugoslaveni, udbaši, komunisti, ateisti, petokolonaši“ i tko zna tko sve. I na tome sinergijski rade. Zahtijevaju lustraciju i obračun s djecom i unucima partizana, osudu SFR Jugoslavije kao tvorevine nastale na ratnom i poratnom zločinu protiv čovječnosti (Bleiburg i tzv. Križni put 1945., navodno i Jasenovac 1945.-1947., udbaška ubojstva hrvatskih emigranata 1945.-1990.), osudu maršala Tita kao zlotvora s liste10 „najvećih zločinaca 20. stoljeća“ (sic) u svijetu… Hrvatsko društvo se istodobno urušava gospodarski i moralno, klerikalizacija je premrežila sve od dječjih jaslica do Markovog trga na objema stranama, a mirotvorstvo i ateizam su postale nepoželjne vrijednosti. Budala i čak psihički poremećenih redikula u javnom prostoru ne manjka, dapače, nadmeću se koji će više i jače zblenuti ionako krajnje depresivno općinstvo.
foto: pr/scr youtube
„Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik institucije koja bi se trebala boriti za ljudska i građanska prava, Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), nedavno je na promociji knjige ‘Kratka povijest komunizma (za nekomuniste)’ rekao da su Picasso i Neruda idioti jer su oni, po njegovu mišljenju, glorificirali komunizam, da bi nešto kasnije, u jednom intervjuu, iz istih razloga ‘idiotima’ pribrojio i jednog od najvećih hrvatskih književnika, Miroslava Krležu“, zapisao je komentator Jutarnjeg lista Vlado Vurušić. „No, za današnju Hrvatsku tako govoriti o svjetskim i nacionalnim veličinama, koji su ljevičari antifašisti, nije čuđenje u svijetu. To se uklapa u opću atmosferu revizije i lažiranja hrvatske povijesti i političke prošlosti ovog naroda. Je li to najava da će se i takve veličine, ali ‘idioti’ opasni za političku čistoću hrvatske nacije, kao što je nabrojani trojac, izbaciti iz udžbenika, galerija, knjižnica i pamćenja, jer su nepodobni, a oni koji njihovo djelo i dalje budu proglašavali velikim i značajnim bit će nehrvati, jugonostalgičari i komunjare? No, sjetimo se kako su ti ‘idioti’ prošli u nacifašističkim režimima, od progona do spaljivanja i zaborava.“
Manje-više što govori jedan Čičak, višestruko kompromitiran politički RH-beznačajnik neiživljenih ambicija. Njegov je problem koga smatra idiotom, jer to mišljenje niti što kome znači niti koga na što obvezuje niti je, pak, sam HHO pod njegovim vodstvom iole moralno respektabilna institucija. Zabrinjavajuće je to da današnja Hrvatska nije zemlja s budućnošću dok god biračkom tijelu ne dođe iz guzice u glavu spoznaja da napokon valja lustrirati iz javnog prostora intelektualnu impotenciju, koja drži da se negativna prošlost dade pomiriti s demokratskim vrijednostima civilizirane zajednice, pa samo treba čekati da se to dogodi samo od sebe. Bijedna je Naša nepomirljivo posvađana unutar socijalno, politički, ideološki, svjetonazorski i na svaki način ciljano suprotstavljenih interesnih kasta, što politički kvaziestablishment samo podjaruje.
Renomirani internetski portal Tačno.net u BiH objavio je pod naslovom „Što je današnja Hrvatska?“ vrijednu analizu Tomislava Jakića, bivšeg komentatora-mentora HRT-a. publicista i političkog savjetnika bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, u povodu tužbe protiv RH kao (na)sljednice tzv. NDH. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ustaškog unuka Davora Ive Stiera, „očekivano, ni časa nije časilo, nego je odmah odgovorilo kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH ‘što izričito stoji u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske. Formalno-pravno to je točno“, piše Jakić. „No, pogleda li se svakodnevni život u Hrvatskoj, slušaju li se izjave ključnih političara koji praktično svakodnevne neofašističke ispade ‘u najboljoj tradiciji’ NDH ili jednostavno ne vide, ili minimiziraju i relativiziraju, preporučuju kako vijestima o njima treba dati prostor na ‘sedmoj stranici novina ili u desetoj minuti TV Dnevnika’ (dok se u stvarnosti ne daje uopće!), nužno se nameće pitanje je li hrvatska politika napravila kopernikanski obrat, ili je naprosto povukla prizeman i proziran pragmatični potez, nadajući se kako nitko neće biti raspoložen da primijeti tu prijevaru“.
Uspaljeni nacionalizam
„Dobro“, tvrdi Jakić, „Ministarstvo pokušava biti lukavo, pa ne kaže čija je sljednica onda Hrvatska. Vjerojatno bi se ruka osušila onome tko bi u priopćenju za javnost napisao proskribiranu riječ ‘Jugoslavija’. No, činjenice su tvrdoglave. Ako današnja Hrvatska nije nastala ni iz čega, a nije, ako nije sljednica NDH, a sada i službeno kaže da nije, pa odakle se onda stvorila? Ostaje samo jedan, jedini odgovor, onaj koji je jasan svakome kojemu uspaljeni nacionalizam, mržnja, netolerancija i uskogrudnost nisu pomutili mozak. Hrvatska je, naime, jedna od država sljednica nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Pa ako je tako, a tako jest, kako ćemo onda nastaviti s demokratiziranjem te Jugoslavije, kako ćemo nastaviti prikazivati one koji su položili temelje novije hrvatske državnosti kao zločince i ubojice vlastitoga naroda, kako ćemo i dalje reciklirati nebulozu o vođi antifašističke borbe i jednom od najistaknutijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća kao o čovjeku s popisa ‘deset mega-ubojica’ toga istoga stoljeća?
Kako ćemo se suočavati s posljedicama ‘nedemokratskih režima’, a to je formula kojom premijer nastoji izjednačiti naci-fašizam i njegovu ‘državu’ s komunizmom i federacijom stvorenom pod vodstvom komunista, a u kojoj je Hrvatska kao federalna jedinica, bila definirana kao država?“
Logično razmišljanje i dokazane povijesne činjenice nikad nisu bili jača strana vlasti koja preferira vjersko-neobrazovnu zatucanost i ideološko nasilje te, kako tvrdi u razgovoru za portal Crol.hr nagrađivana istraživačka novinarka Nataša Škaričić za koju više nema mjesta u mainstream medijima Bijedne Naše, „potiče neoustaštvo i ne priznaje minimum političkog morala“.
„Kod nas je trenutačno na prvom mjestu stanje nacionalističke regresije koje je desnica, uz veliku pomoć SDP-a, nametnula nakon što je svima ponestalo resursa koje mogu eksploatirati za svoje privatne interese i prema tome formirati nekakve ‘politike’“, tvrdi Škaričić. „Kad vlast nametne predratno stanje svi se, naravno, bave fundamentalnim moralnim pitanjima, a ne pokvarenošću strategije koja nas je dovela do ove točke. S Plenkovićevom vladom, prvo fundamentalno pitanje je ima li on uopće ikakvog morala u smislu tzv. „europejstva“, otvorenosti, inkluzivnosti, antifašizma, poštivanja ljudskih prava, itd. ili je on samo slabo mimikrirani podržavatelj tvrdog nacionalizma, proustaštva, galopirajućeg klerikalizma, klijentelizma, itd.
Njegova dvosmislena retorika, a nedvosmisleno benevolentan odnos prema tvrdonacionalističkim političkim saveznicima ili događajima poput postavljanja spomen-ploče HOS-ovcima kod Jasenovca, dovodi do toga da se u medijskom polju nastavlja voditi diferencijacija osnovnih pojmova i koncepata, počevši od fašizma i antifašizma, pa nadalje. Radi se o uznemirujuće besmislenoj utrci u traženju odgovora što je ovo s čime imamo posla. Jasno je s čime imamo posla.“ Do te mjere da se pokaramarkovljena „hrvatska dalekovidnica“ ne usudi ni spomenuti da su u ustaše u jasenovačkom konc-logoru najviše ubijali Srbe, pa Židove, Rome i Hrvate koji nisu podržavali rasističku/genocidnu praksu tzv. NDH. U izvješću HRT-ovog novinara Mire Aščića o posjetu obrambenog ministra Damira Krstičevića resornom kolegi u Izraelu informativno-politički urednik pušta formulaciju da se „Hrvatska već ispričala za stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu“.
Ma kome to „dalekovidničko“ društvo prodaje muda pod bubrege? Nema se što RH ispričavati za stradanja Židova „u Drugom svjetskom ratu“, ali itekako ima za masovno, genocidno istrebljenje Židova u ustaškim konc-logorima u tzv. NDH te za također masovne, organizirane deportacije Židova u nacističke tvornice smrti širom Trećeg Reicha, za pljačkanje njihove imovine i otimanje vrijednih nekretnina. Zašto se Aščić i njegov urednik ustručavaju reći da je ustaška ideologija izvor zločina i nad Židovima, a ne, recimo, Tito, partizani i komunizam? Da ne bi ni u primisli totalnog debila sugerirao kako ustaški šljam nije – hrvatski narod? A nije. Ustaše su smrdljiv, gnojni čir na hrvatskom tkivu, i to se ne da revidirati ni po koju cijenu.
Revizionistička ustašijada nije od jučer i nije samo idiotski prkos maloumnog dijela stadionske mladeži, nego logična posljedica Tuđman-Šuškove „državotvornosti“ s početka 1990-ih kad je „Vrhovnik“ širom otvorio vrata RH i vojske (pro)ustaškoj emigraciji, odobrio povratak iz emigracije ustaškog zapovjednika jasenovačkog konc-logora Dinka Šakića sa suprugom, ustaškog krvnika/stožernika iz endehazijskog Dubrovnika Ivu Rojnicu imenovao svojim opunomoćenim predstavnikom u Argentini i Latinskoj Americi (1991.-1993.), od rujna 1993. do siječnja 1994. Veleposlanikom RH u Argentini te ga „za osobite zasluge“ (sic) odlikovao Redom kneza Branimira… Sva sila ostarjelih ustaša – kalibra ratnog zločinca Vinka Nikolića – njihove djece, unuka, bliže i daljnje rodbine, njihovih političkih stranaka i kojekakvih nacionalističkih udruga odjednom je steklo pravo građanstva u Tuđman-Šuškovoj Bijednoj Našoj.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Ti su likovi dobili stanove, unosne pozicije u političkoj vlasti, vojsci, medijima i drugim segmentima društva te nastavilo raditi u korist dugoročne hrvatske štete. Kada je iz Srbije ovih dana stigao glas da si je Plenković uzeo za vanjskopolitičkog ministra unuka ustaškog ratnog zločinca, pukovnika Ivana Stiera, ta je činjenica zabašurena u RH, jer se unuk Davor Ivo Stier upravo bio javno kompromitirao nekolikim diplomatski nesuvislim potezima te svjetonazorski krajnje konzervativnim stajalištima u Uniji, pa „nije bilo zgodno“ razvlačiti tu stvar u jeku afere „Za dom spremni“ i „suočavanja s posljedicama nedemokratskih režima“. Istina, nije unuk Stier kriv za to što je stasao u obitelji u kojoj se redovito slavilo 10. travnja 1941., gdje su i otac Ante i sin mu Davor (član Hrvatske mladeži svijeta do useljenja u RH i angažmana u HDZ-u) bili politički aktivisti (pro)ustaške emigracije.
Djed i unuk
Pitanje za milijun eura: zašto Davor Ivo Stier ne pripada političko-ideološko-svjetonazorskom krugu koji programski i intimno mrzi ekstremna desnica u Bijednoj Našoj? Je li čitao djedovu knjigu „Elementi i metode komunističke gerile (Drinine knjižnice, Madrid 1964., predgovor španjolski general Jose Diaz de Villegas i sam nakladnik Vjekoslav Maks Luburić, potpisan kao General Drinjanin)? Ustaški pukovnik Ivan Stier, 13. na jugoslavenskoj državnoj listi traženih za izručenje 1946. ratnih zločinaca, zapisao je u rečenoj knjizi što ustaški ideološki mainstream drži o partizanima, kakvu je pravdu, običaje ratovanja i međunarodne konvencijske uzuse, shodno tome, primjenjivao na pripadnike i simpatizere narodnooslobodilačke borbe.
„Komunistički gerilac je grub, bezobziran i nemilosrdan“, tvrdi ustaša Ivan Stier. „Po prirodi borbe je razarač svega što mu stoji na putu. Komunistička strategija je da se razori vjera, tradicija, ustanove i organizacije da bi se nametnulo svoje. (…) Nakon borbi ne bismo našli ni jedno tijelo mrtvog partizana, i to zato da bi oslabili naš moral te da vojnici pomisle da su se borili s duhovima; nekada su stradala i petorica da bi izvukli jedan leš. Kada ne mogu izvući tijelo, odrežu glavu svom partizanu da ga mi ne bismo prepoznali. (…) Sve ono što partizani čine nadmašuje ono što se može naći u Danteovu paklu, među ljudožderima ili u fantastičnim pripovijestima. Bilo je slučajeva paljenja živih zarobljenika.
Neki su bili formalno razapinjani kao Krist. Neke su opet vezali između dva mlada stabla, koja bi, kada bi ih se rastegnulo, raskidali žrtvu u dva dijela. Ženama su rezali dojke, a muškrcima udove i stavljali bi im ih u usta, ili bi im na licu ili drugom dijelu tijela urezali zvijezdu, kukasti križ ili koji drugi znak.“ Partija je „komunističkom gerilcu“, portretira partizane ustaški ratni zločinac Ivan Stier – koji je u Argentini izbjegao i Bleiburg i ruku pravde (borio se u zloglasnoj Crnoj legiji i bio prijatelj „Maksa mesara“, najkrvavijeg zapovjednika konc-logora u Jasenovcu – „toliko uništila intelekt da mu je ostalo mozga koliko i u dresiranih zvijeri“. Poznati stil i rječnik ovih što danas na vlast istim riječima anatemiziraju antinaci-fašizam, traže lustraciju i isključivanje „partizanske/komunističke djece i unuka“ iz javnog života, ustaške ratne zločince i međunarodne teroriste slave kao nacionalne junake, lažiraju povijest te se ciljano ukrcavaju u povjerenstva/vijeća čiji produkt ne smije biti drukčiji od pretvaranja ustaških luzera u nacionalne pobjednike. A to povijest ne da.
I kakva je onda Hrvatska danas? Pitanje je dovoljno blesavo da na njega uopće ne treba odgovoriti, a da bi se ipak sasvim točno moglo prepoznati zemlju koja – ostane li takva kao što jest, s vlastima kakve si štafetno predaju mandate – nema izglednu budućnost.
tacno
Dok premijer Plenković i do krajnosti kontroverzna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović mudruju o tome kako uvjeriti općinstvo u neistinu da su „svi totalitarizmi isti, a žrtva je – žrtva“, posredstvom američkog veleposlanstva u Zagrebu prispjela je iz SAD-a tužba skupine Srba, Židova i Roma kojom traže više milijardi dolara odštete od Bijedne Naše, kao (na)sljednice tzv. NDH, za žrtve ustaškog genocida, opljačkanu imovinu i uništene nekretnine. Politički predstavnici srpske i židovske nacionalne manjine – Romi se još nisu izjasnili – bojkotirat će i ove godine u travnju službenu, državnu komemoraciju na mjestu zloglasnog ustaškog gubilišta u Jasenovcu, kao znak prosvjeda zbog nedostojnog odnosa vlasti RH prema eskalaciji proustaštva
Marijan Vogrinec
Premijer Andrej Plenković brzopleto se uvalio u dvostruku gabulu, otkrivajući davno otkrivenu Ameriku. Ne bi li se čim komotnije izvukao ispod mlinskog kamena rigidnog ultradesničarenja na tragu izbacivanja Maršala s ulica i trgova po RH – osobito onog najljepšeg, oko HNK u Zagrebu – zahtjeva za lustracijom i progonom „komunističkih zločinaca“, iskapanja i obilježavanja mjesta masovnih egzekucija Hrvata po svršetku Drugog svjetskog rata te općenito prepravljanja povijesnih činjenica o tome tko su bili pozitivci/negativci u Hrvatskoj 1941.-1945., odnosno 1945.-1990., premijer je vlastitu odgovornost za nepostupanje po Ustavu i zakonu u vezi s aktualnim recikliranjem u društvu ideološkog nasljeđa i simbolike ustaškog režima neodgovorno delegirao, kao, savjetodavnom Povjerenstvu za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima.
Taj oksimoron i po sastavu i po stručnoj vjerodostojnosti nema šanse riješiti ključan prijepor u javnosti i među povjesničarima: može li se izjednačiti ustaški naci-fašizam s partizanskim antinaci-fašizmom po službeno oktroiranoj formuli „svi su totalitarizmi isti a žrtva je – žrtva“, odnosno što od njihove ideološko-simboličke popudbine treba zakonom zabraniti za uporabu u javnom prostoru. Ustaško ušato U i poklič „Za dom spremni“ kao i proleterski srp i čekić, crvenu zvijezdu petokraku i partizansku parolu „Smrt fašizmu, sloboda narodu“? Sve to ili tek ponešto? Zašto ovo da, a ono ne? Itd.
Dok premijer Plenković i do krajnosti kontroverzna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović mudruju o tome kako uvjeriti općinstvo u neistinu da su „svi totalitarizmi isti, a žrtva je – žrtva“, posredstvom američkog veleposlanstva u Zagrebu prispjela je iz SAD-a tužba skupine Srba, Židova i Roma kojom traže više milijardi dolara odštete od Bijedne Naše kao (na)sljednice tzv. NDH. Naime, ustaški režim te marionetske paradržave, koju nije priznala nijedna normalna zemlja u svijetu izvan Trećeg Reicha, rasističkom je i planiranom genocidnom praksom usmrtio velik broj članova obitelji i bliske rodbine tužitelja, opljačkao im imovinu i uništio domove. Budući da hrvatske vlasti blagonaklono gledaju na javnu eskalaciju reinkarniranog naci-fašizma, odnosno ne sprječava neoustašku dijareju u javnom prostoru, na sportskim tribinama, uličnim fasadama, prometnim znakovima i medijima, rasističko vrijeđanje etničkih manjina – osobito Srba i Roma – te dopušta „znanstvenicima“ povijesni revizionizam i otvorena očitovanja ekstremne desnice i dijela ratnih veterana o tome da RH nije utemeljena na partizanskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu, već na pobjedi u Domovinskom ratu, pa čak i na 10. travnja 1941. (Luka Podrug, HČSP), tužba iz SAD bi mogla imati smisla. Doduše, neće proći, bez obzira na sudište, ali…
Iste činjenice na kojima je skupina potomaka ubijenih Srba, Židova i Roma iz SAD-a utemeljila svoju tužbu za naknadom štete iz razdoblja (1941.-1945.) ustaškog režima tzv. NDH, eto već drugu godinu su razlog što će Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABH) ovog travnja opet bojkotirati komemoraciju u Jasenovcu kada državni vrh Bijedne Naše službeno odaje počast žrtvama bivšeg konc-logora, najzloglasnije i najveće ustaške tvornice smrti. Državu će iz istih razloga bojkotirati Koordinacija židovskih općina Hrvatske i druga židovska organizacija, Bet Izrael, te Srpsko narodno vijeće. „Dok u Jasenovcu visi HOS-ova ploča s pokličem ‘Za dom spremni’, Srbi neće komemorirati zajedno s državnim vrhom“, poručili su te kazali da će njihovi predstavnici biti prisutni SABH-ovim i židovskim komemoracijama.
Bez obzira na to s kim će Romi paliti svijeće pod Bogdanovićevim Kamenim cvijetom i položiti vijenac u počast žrtvama ustaškog pokolja, budući da se još nisu izjasnili, a ni vlada RH nije odredila datum službene komemoracije, već je sasvim jasno da će i ove godine biti najmanje tri kolone sjećanja. Ona službena, koja je i lani bila sramota, bit će najlicemjernija. Tim više, ako se dogodi da predsjednica Republike opet ode u Jasenovac inkognito, kao lani. Da se ne zamjeri valjda proustaškim ekstremistima tipa Brune Esih, Velimira Bujanca i takvih, ali također balansirajući na tankoj žici čista licemjerja, jednako je inkognito odnijela trobojni lampion i vijenac u Bleiburg, pod onaj spomenik na kojem je izvorni ustaški tekst „U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci“ zamijenjen onim „U spomen na nedužne žrtve bleiburške tragedije“ i opet preinačen – „U spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije“.
Svojedobo je dvomandatni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, inače proustaškim ekstremistima državni neprijatelj No. 1, izazvao bijes povijesnih revizionista svojim komentarom bleiburških prenemaganja: „Pobijeni u ustaškom konc-logoru Jasenovcu nikom ni za što nisu bili krivi, a mnogi pobijeni s Bleiburga itekako su bili krivi za smrti onih u Jasenovcu i širom tzv. NDH“. Ustaška vojska ogrezla je u ratnim i zločinima protiv čovječnosti nad kojima se zgražao u depešama Führeru i kasnije memoarskim zapisima nacistički general Glaise von Horstenau, Hitlerov opunomoćenik pri samom poglavniku tzv. NDH Anti Paveliću. Koja vojska? Krvoločna, genocidna banda. Koja čast? Koja slava? Koje nedužne žrtve? Čija bleiburška tragedija?
Zločin i kazna
Bilo je to vrijeme kad je pravda imala nešto drukčije kriterije od današnjih, pa se i nečovještvo vraćalo neljudima nečovještvom. Nerijetko i kolateralnim žrtvama što su se u sveopćem metežu na koncu rata u pogrešnnom trenutku našle na pogrešnom mjestu. Kao u svim tada zemljama gdje je pobjednička opcija preuzimala vlast nakon što su ratni bubnjevi utihnuli, bila je na djelu „narodna osveta“ krivcima za pretrpljeno zlo. Pa i pred streljačkim vodom i na vješalima. Vraćalo se milo za drago, iako ni približno istom mjerom i tako masovno kako ciljano tumače često samouki povijesni revizionisti tipa izvjesnog Romana Leljaka, čelnika slovensko-hrvatske udruge „Huda jama“ i ikone proustaške desnice u Bijednoj Našoj. Nikome među tom sortom nije na pameti propitivati što je prethodilo „bleiburškoj tragediji“ u razdoblju 1941.-1945. da je osveta „u ime naroda“ bila takva kakva je bila.
Bleiburg i Jasenovac se ne mogu izjednačiti; zatučeni ustaškim maljem na savskoj skeli i Luburićev jasenovački čuvar što ga je Simo Dubajić ustrijelio u potiljak na Kočevskom rogu – nisu iste žrtve. Nisu jednako zaslužili svijeću, vijenac i molitvu, ma što mislili premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović te buljumenta „crnaca“ s ekstremne desnice, uključivo dobar dio katoličkog klera. Nema se tu što osnivati posebna povjerenstva za suočavanje s totalitarnim režimima u tzv. NDH i SFRJ/SRH, jer se i svjetska povijest o tome odavna izjasnila: Titovi partizani su pozitivci, srušili su kvislinšku paradržavu tzv. NDH i izašli iz Drugog svjetskog rata kao saveznici antinaci-fašističke koalicije te krvlju vratili matici zemlji oduzete dijelove teritorija: Istru, Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Dalmaciju s otocima, Međimurje… A ustaše su negativci, okupatorske marionete čiji je nečastan, protunarodni režim instalirala nacistička Njemačka uz prešutnu potporu Vatikana i koji je rasnim zakonima provodio genocid nad Srbima, Židovima, Romima i nepoćudnim Hrvatima.
To su povijesne činjenice koje također ne dopuštaju izjednačiti kao, jelte, „jednako totalitarne“, ustaško ušato U i crvenu zvijezdu petokraku, nacističku svastiku i srp i čekić, ustaški poklič „Za dom spremni“ i internacionalističku parolu „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, odnosno partizanski poklič „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Nisu to iste vrijednosti, kao što nisu „isti totalitarizmi“ ustaški naci-fašizam, čijem je duhu i programu imanentno rasističko/genocidno zlo, te komunizam, kojem je u duhu i programu humanistički ideal pravednosti, bratstva i ravnopravnosti svih naroda, a zlo ekscesna, neizbježna popratna pojava u ostvarivanju proklamiranog ideala.
Da nije tako, ne bi se dvije trećine žitelja u tzv. NDH, među kojima većina Hrvata, a potkraj Drugog svjetskog rata i tri četvrtine stanovništva, opredijelilo za partizanski Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom komunista, a ne za ustaški režim tzv. NDH. Titova vojska – koju su ustaše tretirali kao bandu bez ikakvih ljudskih prava, ubijali ih kao zvijeri bez suđenja te im osvetnički zatirali cijele obitelji – bila je jedina respektabilna vojna i državotvorna sila organiziranog otpora naci-fašizmu i domaćim kvislinzima u tada okupiranoj Europi. Tzv. NDH niti je bila međunarodno priznata država niti je na toj osnovici i tzv. Hrvatska vojska, sastavljena od zakletih ustaša i domobranstva, bila međunarodno priznata vojna struktura koja je poštovala pravila ratovanja i na koju bi se, tom logikom, mogle primijeniti Ženevska i ine konvencije što vrijede za uređene države i njihove vojske u ratu.
Britansko vojno zapovjedništvo, nadležno za područje Bleiburga, itekako je toga bilo svjesno kad je zarobljene ustaše, domobrane, četnike, baliste, nedićevce, ljotićevce, bjelogardejce, folksdojčere, rupnikovci i ini kvislinški kukolj s Balkana isporučilo 1945. „na daljnje postupanje“ Titovim armijama kako bi u vlastitoj domovini odgovarali za svoje ratne zločine, pljačku i uništavanje materijalnih dobara civila. Dio „narodnih neprijatelja“, koji Zapadu nisu trebali koliko manji dio njihovih vođa radi buduće uloge u hladnoratovskoj borbi s komunizmom, ciljano je vraćen u Jugoslaviju, gdje ih također više nitko nije trebao. Stvarala se nova država, s novim ljudima i novim političko-ideološkim uređenjem, vrlo sličnim uređenju Staljinovog SSSR-a. Nepoćudnim i Zapadu i Vatikanu. Pa neka se onda Tito bakće s bleiburškim pobjeglicama kako mu drago, a posljedice će se – kao što se i dogodilo – politički preparirati za potrebe raznih protukomunističkih projekata. I danas-sutra, a sutra je došlo 1990.-1991., (pro)ustaška će opcija sklonjena u Argentini, Paragvaju, Brazilu, Auistraliji, Kanadi, SAD-u… navući kričavo demokratska odijela i biti vraćena „spasonosno“ u postkomunističku zemlju svojih predaka, gdje će bespogovorno s pozicija vlasti otplaćivati Zapadu dug za živote svojih djedova, roditelja i rodbine.
Zaludu sada predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac, jedan od najžešćih manjinskih protivnika eskalirajućeg proustaštva u RH, piše otvorena pisma predsjednici Republike, a ona mu von oben baršunasto udara kajle, kad su djeca i unuci ustaških pobjeglica tzv. štakorskom stazom svećenika Krunoslava Draganovića i vatikanskog Zavoda sv. Jeronima na Zapad uzeli Bijednu Našu pod svoje. Zaludu Pupovac lamentira s izborne skupštine Srpskog narodnog vijeća: „Manjine su dale veliki doprinos ulasku Hrvatske u EU. Međutim, nakon službenog ulaska su se javili pojedini krugovi koji smatraju da država ne mora ispunjavati svoje obveze. Oni koji danas ne mogu otrpjeti manjine ne žele dobro ni Hrvatskoj niti njezinim građanima“. Ti „neki“ i ti „krugovi“ sasvim svjesno čine to što čine i živo im se fućka za „dobro građana“.
Dobrim drže RH očišćen od „remetilačkog faktora“, a to su etničke i druge manjine, osobito Srbi/“četnici“, tzv. „jugonostalgičari, Jugoslaveni, udbaši, komunisti, ateisti, petokolonaši“ i tko zna tko sve. I na tome sinergijski rade. Zahtijevaju lustraciju i obračun s djecom i unucima partizana, osudu SFR Jugoslavije kao tvorevine nastale na ratnom i poratnom zločinu protiv čovječnosti (Bleiburg i tzv. Križni put 1945., navodno i Jasenovac 1945.-1947., udbaška ubojstva hrvatskih emigranata 1945.-1990.), osudu maršala Tita kao zlotvora s liste10 „najvećih zločinaca 20. stoljeća“ (sic) u svijetu… Hrvatsko društvo se istodobno urušava gospodarski i moralno, klerikalizacija je premrežila sve od dječjih jaslica do Markovog trga na objema stranama, a mirotvorstvo i ateizam su postale nepoželjne vrijednosti. Budala i čak psihički poremećenih redikula u javnom prostoru ne manjka, dapače, nadmeću se koji će više i jače zblenuti ionako krajnje depresivno općinstvo.
foto: pr/scr youtube
„Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik institucije koja bi se trebala boriti za ljudska i građanska prava, Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), nedavno je na promociji knjige ‘Kratka povijest komunizma (za nekomuniste)’ rekao da su Picasso i Neruda idioti jer su oni, po njegovu mišljenju, glorificirali komunizam, da bi nešto kasnije, u jednom intervjuu, iz istih razloga ‘idiotima’ pribrojio i jednog od najvećih hrvatskih književnika, Miroslava Krležu“, zapisao je komentator Jutarnjeg lista Vlado Vurušić. „No, za današnju Hrvatsku tako govoriti o svjetskim i nacionalnim veličinama, koji su ljevičari antifašisti, nije čuđenje u svijetu. To se uklapa u opću atmosferu revizije i lažiranja hrvatske povijesti i političke prošlosti ovog naroda. Je li to najava da će se i takve veličine, ali ‘idioti’ opasni za političku čistoću hrvatske nacije, kao što je nabrojani trojac, izbaciti iz udžbenika, galerija, knjižnica i pamćenja, jer su nepodobni, a oni koji njihovo djelo i dalje budu proglašavali velikim i značajnim bit će nehrvati, jugonostalgičari i komunjare? No, sjetimo se kako su ti ‘idioti’ prošli u nacifašističkim režimima, od progona do spaljivanja i zaborava.“
Manje-više što govori jedan Čičak, višestruko kompromitiran politički RH-beznačajnik neiživljenih ambicija. Njegov je problem koga smatra idiotom, jer to mišljenje niti što kome znači niti koga na što obvezuje niti je, pak, sam HHO pod njegovim vodstvom iole moralno respektabilna institucija. Zabrinjavajuće je to da današnja Hrvatska nije zemlja s budućnošću dok god biračkom tijelu ne dođe iz guzice u glavu spoznaja da napokon valja lustrirati iz javnog prostora intelektualnu impotenciju, koja drži da se negativna prošlost dade pomiriti s demokratskim vrijednostima civilizirane zajednice, pa samo treba čekati da se to dogodi samo od sebe. Bijedna je Naša nepomirljivo posvađana unutar socijalno, politički, ideološki, svjetonazorski i na svaki način ciljano suprotstavljenih interesnih kasta, što politički kvaziestablishment samo podjaruje.
Renomirani internetski portal Tačno.net u BiH objavio je pod naslovom „Što je današnja Hrvatska?“ vrijednu analizu Tomislava Jakića, bivšeg komentatora-mentora HRT-a. publicista i političkog savjetnika bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, u povodu tužbe protiv RH kao (na)sljednice tzv. NDH. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ustaškog unuka Davora Ive Stiera, „očekivano, ni časa nije časilo, nego je odmah odgovorilo kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH ‘što izričito stoji u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske. Formalno-pravno to je točno“, piše Jakić. „No, pogleda li se svakodnevni život u Hrvatskoj, slušaju li se izjave ključnih političara koji praktično svakodnevne neofašističke ispade ‘u najboljoj tradiciji’ NDH ili jednostavno ne vide, ili minimiziraju i relativiziraju, preporučuju kako vijestima o njima treba dati prostor na ‘sedmoj stranici novina ili u desetoj minuti TV Dnevnika’ (dok se u stvarnosti ne daje uopće!), nužno se nameće pitanje je li hrvatska politika napravila kopernikanski obrat, ili je naprosto povukla prizeman i proziran pragmatični potez, nadajući se kako nitko neće biti raspoložen da primijeti tu prijevaru“.
Uspaljeni nacionalizam
„Dobro“, tvrdi Jakić, „Ministarstvo pokušava biti lukavo, pa ne kaže čija je sljednica onda Hrvatska. Vjerojatno bi se ruka osušila onome tko bi u priopćenju za javnost napisao proskribiranu riječ ‘Jugoslavija’. No, činjenice su tvrdoglave. Ako današnja Hrvatska nije nastala ni iz čega, a nije, ako nije sljednica NDH, a sada i službeno kaže da nije, pa odakle se onda stvorila? Ostaje samo jedan, jedini odgovor, onaj koji je jasan svakome kojemu uspaljeni nacionalizam, mržnja, netolerancija i uskogrudnost nisu pomutili mozak. Hrvatska je, naime, jedna od država sljednica nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Pa ako je tako, a tako jest, kako ćemo onda nastaviti s demokratiziranjem te Jugoslavije, kako ćemo nastaviti prikazivati one koji su položili temelje novije hrvatske državnosti kao zločince i ubojice vlastitoga naroda, kako ćemo i dalje reciklirati nebulozu o vođi antifašističke borbe i jednom od najistaknutijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća kao o čovjeku s popisa ‘deset mega-ubojica’ toga istoga stoljeća?
Kako ćemo se suočavati s posljedicama ‘nedemokratskih režima’, a to je formula kojom premijer nastoji izjednačiti naci-fašizam i njegovu ‘državu’ s komunizmom i federacijom stvorenom pod vodstvom komunista, a u kojoj je Hrvatska kao federalna jedinica, bila definirana kao država?“
Logično razmišljanje i dokazane povijesne činjenice nikad nisu bili jača strana vlasti koja preferira vjersko-neobrazovnu zatucanost i ideološko nasilje te, kako tvrdi u razgovoru za portal Crol.hr nagrađivana istraživačka novinarka Nataša Škaričić za koju više nema mjesta u mainstream medijima Bijedne Naše, „potiče neoustaštvo i ne priznaje minimum političkog morala“.
„Kod nas je trenutačno na prvom mjestu stanje nacionalističke regresije koje je desnica, uz veliku pomoć SDP-a, nametnula nakon što je svima ponestalo resursa koje mogu eksploatirati za svoje privatne interese i prema tome formirati nekakve ‘politike’“, tvrdi Škaričić. „Kad vlast nametne predratno stanje svi se, naravno, bave fundamentalnim moralnim pitanjima, a ne pokvarenošću strategije koja nas je dovela do ove točke. S Plenkovićevom vladom, prvo fundamentalno pitanje je ima li on uopće ikakvog morala u smislu tzv. „europejstva“, otvorenosti, inkluzivnosti, antifašizma, poštivanja ljudskih prava, itd. ili je on samo slabo mimikrirani podržavatelj tvrdog nacionalizma, proustaštva, galopirajućeg klerikalizma, klijentelizma, itd.
Njegova dvosmislena retorika, a nedvosmisleno benevolentan odnos prema tvrdonacionalističkim političkim saveznicima ili događajima poput postavljanja spomen-ploče HOS-ovcima kod Jasenovca, dovodi do toga da se u medijskom polju nastavlja voditi diferencijacija osnovnih pojmova i koncepata, počevši od fašizma i antifašizma, pa nadalje. Radi se o uznemirujuće besmislenoj utrci u traženju odgovora što je ovo s čime imamo posla. Jasno je s čime imamo posla.“ Do te mjere da se pokaramarkovljena „hrvatska dalekovidnica“ ne usudi ni spomenuti da su u ustaše u jasenovačkom konc-logoru najviše ubijali Srbe, pa Židove, Rome i Hrvate koji nisu podržavali rasističku/genocidnu praksu tzv. NDH. U izvješću HRT-ovog novinara Mire Aščića o posjetu obrambenog ministra Damira Krstičevića resornom kolegi u Izraelu informativno-politički urednik pušta formulaciju da se „Hrvatska već ispričala za stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu“.
Ma kome to „dalekovidničko“ društvo prodaje muda pod bubrege? Nema se što RH ispričavati za stradanja Židova „u Drugom svjetskom ratu“, ali itekako ima za masovno, genocidno istrebljenje Židova u ustaškim konc-logorima u tzv. NDH te za također masovne, organizirane deportacije Židova u nacističke tvornice smrti širom Trećeg Reicha, za pljačkanje njihove imovine i otimanje vrijednih nekretnina. Zašto se Aščić i njegov urednik ustručavaju reći da je ustaška ideologija izvor zločina i nad Židovima, a ne, recimo, Tito, partizani i komunizam? Da ne bi ni u primisli totalnog debila sugerirao kako ustaški šljam nije – hrvatski narod? A nije. Ustaše su smrdljiv, gnojni čir na hrvatskom tkivu, i to se ne da revidirati ni po koju cijenu.
Revizionistička ustašijada nije od jučer i nije samo idiotski prkos maloumnog dijela stadionske mladeži, nego logična posljedica Tuđman-Šuškove „državotvornosti“ s početka 1990-ih kad je „Vrhovnik“ širom otvorio vrata RH i vojske (pro)ustaškoj emigraciji, odobrio povratak iz emigracije ustaškog zapovjednika jasenovačkog konc-logora Dinka Šakića sa suprugom, ustaškog krvnika/stožernika iz endehazijskog Dubrovnika Ivu Rojnicu imenovao svojim opunomoćenim predstavnikom u Argentini i Latinskoj Americi (1991.-1993.), od rujna 1993. do siječnja 1994. Veleposlanikom RH u Argentini te ga „za osobite zasluge“ (sic) odlikovao Redom kneza Branimira… Sva sila ostarjelih ustaša – kalibra ratnog zločinca Vinka Nikolića – njihove djece, unuka, bliže i daljnje rodbine, njihovih političkih stranaka i kojekakvih nacionalističkih udruga odjednom je steklo pravo građanstva u Tuđman-Šuškovoj Bijednoj Našoj.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Ti su likovi dobili stanove, unosne pozicije u političkoj vlasti, vojsci, medijima i drugim segmentima društva te nastavilo raditi u korist dugoročne hrvatske štete. Kada je iz Srbije ovih dana stigao glas da si je Plenković uzeo za vanjskopolitičkog ministra unuka ustaškog ratnog zločinca, pukovnika Ivana Stiera, ta je činjenica zabašurena u RH, jer se unuk Davor Ivo Stier upravo bio javno kompromitirao nekolikim diplomatski nesuvislim potezima te svjetonazorski krajnje konzervativnim stajalištima u Uniji, pa „nije bilo zgodno“ razvlačiti tu stvar u jeku afere „Za dom spremni“ i „suočavanja s posljedicama nedemokratskih režima“. Istina, nije unuk Stier kriv za to što je stasao u obitelji u kojoj se redovito slavilo 10. travnja 1941., gdje su i otac Ante i sin mu Davor (član Hrvatske mladeži svijeta do useljenja u RH i angažmana u HDZ-u) bili politički aktivisti (pro)ustaške emigracije.
Djed i unuk
Pitanje za milijun eura: zašto Davor Ivo Stier ne pripada političko-ideološko-svjetonazorskom krugu koji programski i intimno mrzi ekstremna desnica u Bijednoj Našoj? Je li čitao djedovu knjigu „Elementi i metode komunističke gerile (Drinine knjižnice, Madrid 1964., predgovor španjolski general Jose Diaz de Villegas i sam nakladnik Vjekoslav Maks Luburić, potpisan kao General Drinjanin)? Ustaški pukovnik Ivan Stier, 13. na jugoslavenskoj državnoj listi traženih za izručenje 1946. ratnih zločinaca, zapisao je u rečenoj knjizi što ustaški ideološki mainstream drži o partizanima, kakvu je pravdu, običaje ratovanja i međunarodne konvencijske uzuse, shodno tome, primjenjivao na pripadnike i simpatizere narodnooslobodilačke borbe.
„Komunistički gerilac je grub, bezobziran i nemilosrdan“, tvrdi ustaša Ivan Stier. „Po prirodi borbe je razarač svega što mu stoji na putu. Komunistička strategija je da se razori vjera, tradicija, ustanove i organizacije da bi se nametnulo svoje. (…) Nakon borbi ne bismo našli ni jedno tijelo mrtvog partizana, i to zato da bi oslabili naš moral te da vojnici pomisle da su se borili s duhovima; nekada su stradala i petorica da bi izvukli jedan leš. Kada ne mogu izvući tijelo, odrežu glavu svom partizanu da ga mi ne bismo prepoznali. (…) Sve ono što partizani čine nadmašuje ono što se može naći u Danteovu paklu, među ljudožderima ili u fantastičnim pripovijestima. Bilo je slučajeva paljenja živih zarobljenika.
Neki su bili formalno razapinjani kao Krist. Neke su opet vezali između dva mlada stabla, koja bi, kada bi ih se rastegnulo, raskidali žrtvu u dva dijela. Ženama su rezali dojke, a muškrcima udove i stavljali bi im ih u usta, ili bi im na licu ili drugom dijelu tijela urezali zvijezdu, kukasti križ ili koji drugi znak.“ Partija je „komunističkom gerilcu“, portretira partizane ustaški ratni zločinac Ivan Stier – koji je u Argentini izbjegao i Bleiburg i ruku pravde (borio se u zloglasnoj Crnoj legiji i bio prijatelj „Maksa mesara“, najkrvavijeg zapovjednika konc-logora u Jasenovcu – „toliko uništila intelekt da mu je ostalo mozga koliko i u dresiranih zvijeri“. Poznati stil i rječnik ovih što danas na vlast istim riječima anatemiziraju antinaci-fašizam, traže lustraciju i isključivanje „partizanske/komunističke djece i unuka“ iz javnog života, ustaške ratne zločince i međunarodne teroriste slave kao nacionalne junake, lažiraju povijest te se ciljano ukrcavaju u povjerenstva/vijeća čiji produkt ne smije biti drukčiji od pretvaranja ustaških luzera u nacionalne pobjednike. A to povijest ne da.
I kakva je onda Hrvatska danas? Pitanje je dovoljno blesavo da na njega uopće ne treba odgovoriti, a da bi se ipak sasvim točno moglo prepoznati zemlju koja – ostane li takva kao što jest, s vlastima kakve si štafetno predaju mandate – nema izglednu budućnost.
tacno
