foto: google
Münchenski zločin i kazna
Nije daleko od pameti pretpostavka da su Josip Perković i Zdravko Mustač, uznici njemačkog zatvora Stadelheima kojima je upravo počelo suđenje, prava banka tajni o djelovanju jugoslavenske agenture među Hrvatima u inozemstvu, o „udbaškim“ doušnicima među (pro)ustaškom emigracijom, ali i o ulozi i zaslugama „domoljuba-idealista“ u Domovinskom ratu i zbivanjima s njim u vezi. Recimo, 1990-tih je zaredao niz političkih ubojstava u RH i BiH, gdje su Hrvati mučki ubijali Hrvate, a do danas nitko nije ozbiljno odgovarao niti se to istražuje
Piše: Marijan Vogrinec
Komu se u RH i širem balkanskom prostoru, osobito u hercegovačkom dijelu BiH, tresu gaće zbog njemačkog suđenja bivšim šefovima jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS) Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva marginalnog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića? Hoće li suđenje tom dvojcu potvrditi svojedobnu ironiju premijera Zorana Milanovića u jeku domaćeg cirkusa glede i u svezi tzv. lex Perkovića: „Tjerali lisicu, istjerali vuka“? Suđenje u Münchenuje napokon počelo ivišenemanatrag, alikartejoš nipribližnonisuotvoreneisasvimjeneizvjesnokoliko ćeuopćebiti. Barem što se tiče naveliko proklamiranog demokratskog prava javnosti na istinitu i cjelovitu informaciju.
Perkovićev branitelj Anto Nobilo kazao je ovih dana u intervjuu ljubljanskom dnevniku Delu kako se radi o iznimno kompliciranom slučaju u koji su na razne načine umiješani „brojni međunarodni akteri, tajne službe, obavještajna i protuobavještajna podzemlja“ te pojedinci i skupine od kojih su neki i danas u samim vrhovima hrvatske politike. Prema pisanju Jutarnjeg lista, Nobilo je kazao: „Jesu li ti koji se trebaju bojati neki s ljevice kojoj desnica zamjera da je pravna nasljednica Saveza komunista Hrvatske, to će se tek vidjeti. No, isto bi se tako moglo pokazati da bi moralo biti strah najmanje desetoricu sadašnjih članova desne političke opcije u Hrvatskoj koji bi u ovom procesu mogli biti identificirani“.
Odavna se javno nagađa kako agenti jugoslavenske tajne službe (desničari je, terminologijom ustaške emigracije, nazivaju isključivo Udbom; kratica za Ured državne bezbednosti) ne bi imali toliko uspjeha u svom ubilačkom poslu po svijetu da nisu imali (samo plaćene?) pouzdane suradnike među emigrantskim skupinama i u kriminalnom podzemlju..
Je li istaknuti emigrant Gojko Šušak, s jakim vezama u hrvatskim (pro)ustaškim skupinama preko Velike bare, kasnije desna ruka i ministar obrane u režimu Franje Tuđmana, bez veze držao Josipa Perkovića uza se kao savjetnika, nije dao na njega ni riječ niti da ga tko pogleda poprijeko? Nije znao tko je Perković i što, navodno, ima na savjesti? Tko se krije pod kodnim nazivom „Sova“? Uistinu Vladimir Šeks, kako se čulo u unutaremigrantskim polemikama i obračunima? Koliko je Hrvata izgubilo glave u čistkama za prevlast unutar i među radikalnim i „mekšim“ skupinama „hrvatskih idealista“?
Na fotografiji: Šušak s Bobanom i Tutom na otvorenju stadiona Dragovoljca
Konspirativno perje
Koliko je tih, ne odveć pametnih, uglavnom velebitsko-dinarsko-hercegovačkih gorštaka crno-bijelog razumijevanja svijeta progutalo „Udbine“ namještaljke, pa su se počeli međusobno sumnjičiti i optuživati za špijunažu, izdaju i suradnju s Titovim agentima? Dovoljno je bilo da im „Udba“ malo poremeti tokove novca od reketa i donacija ili ubaci među njih kakvu „provjerenu informaciju“ i odmah bi nastala uzbuna: „Vidi ga, surađuje s komunistima i još nam krade novac!“
Sve su to pitanja na koja „udbaši“ Perković i Mustač imaju sasvim decidirane odgovore i šire spoznaje o kojima se još ništa ne zna ili se spoznaje svode tek na rekla-kazala izvore „Radija Mileve“. Znaju oni i mnogo vrlo neugodnih pojedinosti o suradnji (pro)ustaške emigracije sa zapadnim tajnim službama, pa bi se – progovore li! – moglo očekivati kako će konspirativno perje letjeti na sve strane. Zaprijeti li dvojcu s bavarske optuženičke klupe uistinu doživotna robija u kakvom njemačkom kazamatu, ako ih prethodno zatvorski čuvari ne nađu preventivno obješene o radijator u ćeliji, jer im je „proradila nečista savjest“, gotovo je izvjesno da će i hrvatska zaprepaštena javnost ostati razjapljenih usta.
Možda bi se, prije svega, moglo među raznim verzijama uzroka i posljedica njegovog ubojstva nazrijeti istinu o tomu tko je zapravo bio Stjepan Đureković, jedan od bivših direktora Ine, zašto je bezglavo pobjegao iz Zagreba, kako se i zašto povezao s ekstremnom hrvatskom emigracijom, što je točno radio u Njemačkoj, s kim se i zašto družio…? Je li u tom slučaju imala kakvu ulogu zapadnonjemačka tajna služba?
Slučaj Đureković, za vjerovati je uglednom odvjetniku Nobilu, jer iz mnogih razloga zna više od većine onih koji figuriraju kao izvrsno obaviješteni, dovoljno je zamršen da ni nakon konačne sudske presude, bude li je uopće, ništa bitno – neće biti razjašnjeno. Hrvatska (pro)ustaška emigracija iz 1945. godine, čim je dovoljno daleko umakla Knoju i Ozni te se sabrala od smrtnog straha da ratni pobjednici i na njoj ne primijene bleiburški poučak izručenja na mjesto zločina, već je u argentinskim i australskim mišjim rupama počela međusobna trvenja.
O stanju među izbjeglim ustašama, njihovim sukobima, netrpeljivosti sučeljenih frakcija, pripremanju terorističkih akcija, novačenju i uvježbavanju mladeži za baratanje oružjem, itsl. autentična je svjedočenja nedavno dao novinar i publicist Drago Pilsel knjigom „Argentinski roman“. Odrastao pod velikom slikom krvavog poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića iznad dječjeg kreveta, u obitelji kućnih prijatelja Pavelićevih, Pilsel je osobno prošao „ustaške emigrantske univerzitete“ i njegova sjećanja na djetinjstvo i mladost u Buenos Airesu ne ostavljaju nikakve sumnje u programske nakane i praksu „hrvatske političke emigracije“.
Najmanje su te skupine imale veze s politikom kao nenasilnim ostvarenjem samostalne hrvatske države „u njezinim povijesnim granicama“. Ti su se emigranti otvoreno deklarirali protiv svake Jugoslavije i takvi su ostali do današnjega dana. Iako je bilo blesavo (nedopustivo!) u ime države i njezina trenutnog režima ubijati političke neistomišljenike po svijetu, čak i kad su pribjegavali terorizmu i stavljali mrtve iza sebe, jugoslavenski tajni agenti su to činili. (Pro)ustaška emigracija je na sve načine rušila Jugoslaviju, a „Udbi“ su ostavljene slobodne ruke za braniti Titov režim. I ubojstvima emigranata.
U kojim su zemljama našli utočište hrvatski ekstremisti s debelim slojem ustaškog putra na glavi i samoubilačkim, osvetničkim fanatizmom? Odreda u zapadnim državama koje su polomile noge nacifašizmu u Drugom svjetskom ratu. Neće biti da njihove obavještajne službe nisu u dušu znale koga, daleko od svojih partizanskih saveznika, udomljuju u likovima Ante Pavelić, Andrija Artuković, Maks Luburić, Dinko Šakić i milijun sličnih „hrvatskih junaka“, koji su početkom svibnja 1945. ostavili na cjedilu „obljubljeni hrvatski narod“ i s ruševina tzv. NDH bezobzirno dali petama vjetra!? Njihove krvave biografije nisu bile tajna, ali su mogle biti jaki adut u hladnoratovskom pripetavanju koje je počelo već onog trenutka kada je Staljinov crvenoarmejac džonom odbio Hitlerovu svastiku s pročelja Reichstaga i istaknuo na vrhu crvenu zastavu sa srpom i čekićem. E, sad i „hrvatski nacionalisti“ nečiste savjesti dobivaju drugo značenje.
Tuđman i Šušak
Pitanje za milijun dolara: zašto Zapad nije izručio Titu izbjegle ustaške vođe ili ih izveo na sud kao što je učinio s njemačkim nacistima, talijanskim fašistima i japanskim ratnim zločincima? Čemu su ili komu imali poslužiti ustaški emigranti u ideološkom i interesnom postjaltanskom nadmetanju na Balkanu? Tko je i za čiji račun imao destabilizirati Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju dok Zapad još nije znao da će jogunasti Zagorac iz Kumrovca dreknuti NE u Kobin brk?
Da pingvini s Antarktike nisu bili tako negostoljubivi prema ustaškim emigrantima, vjerojatno bi Hrvatsko revolucionarno bratstvo i na vječnom snijegu i ledu Južnog pola uvježbavalo srčane hrvatske jurišnike za rušenje komunizma. Napaćeni Nijemci ne bi trebali krampati armirani Berlinski zid, a „Titina Juga“ ne bi preživjela ni prvu petoljetku! No, koliko se god „Udba“ služila nečasnim postupcima i za lijepe svežnjeve zelembaća ili orlova novačila kojekave probisvjete, to nije bila amaterska družina za seoske predstave. Zapadne obavještajne službe – pokazuje to i suđenje Perkoviću i Mustaču – i danas su jako zainteresirane za njezine tajne i nisu ravnodušne prema činjenici da Jugoslavije maršala Tita već odavno nema.
„Udba“ je u dušu znala (poimence!) koga ima za protivnika, gdje i kako ga učinkovito omesti u opasnim nakanama. Na teror je odgovorila terorom, na ubojstva ubojstvima, bez pardona. Ni (pro)ustaška emigracija nije bila cvijeće iz idiličnog perivoja kakvim su je prikazivali njezini propagandisti od Vinka Nikolića do Jakše Kušana i drugih viđenijih „intelektualaca“ iz tog kruga Hrvata u bijelom svijetu. (U onom drugom krugu bili su emigranti oko Hrvatske bratske zajednice i drugih nacionalnih udruga, koji su gledali svoja posla, uvažavali zemlju domaćina i nisu širili neprijateljstvo prema vlasti u zemlji svog porijekla.) Što je drugo, nego terorizam, a ne borba za „oslobođenje Hrvata iz jugoslavenske tamnice“, izvesti u srpnju 1969. u Beogradu bombaške atentate na civile: u kinu „20. oktobar“ i u garderobi Željezničke stanice!? To se ne da ničim opravdati.
„Bilo je žrtava, ali to je ovde manje bitno, kao što su i žrtve uvek manje bitne u toj vrsti politike: važno je da ih ima, jer igra inače gubi na uverljivosti“, objavilo lani beogradsko Vreme iz pera Miloša Vasića. „Svi smo se neko vreme sećali Magdalene Novaković, koja je u bioskopu izgubila obe noge: i to bi bilo to. Zbog tog terorističkog napada uhapšen je, osuđen, osuđen i pogubljen izvesni Miljenko Hrkač, donekle zbunjeni mladi Hercegovac ne baš velike pameti. Posle je bilo priča da to nije bio baš on, nego brat i u tom pravcu, ali to nije pomoglo, on je u celu stvar bio umešan, zbog gluposti (najverovatnije) ili zbog neke podle politike (podjednako verovatno).“
Bilo još sličnih terorističkih budalaština, koje ustašoidi veličaju kao junačka djela „hrvatskih vitezova i mučenika“ u borbi za samostalnu hrvatsku državu. (Ustrojenu, vidjet će se već početkom 1990-tih, po modelu osuvremenjene tzv. Endehazije.) U zraku se već predosjeća skorašnji „Maspok“ (naziv tada) iliti „Hrvatsko proljeće“ (naziv danas), a hrvatska (pro)ustaška emigracija već bilježi drugi naraštaj „vitezova“ za juriš na „Titinu Jugu“: stasale potomke emigranata iz 1945. Uskoro će se u akciju uključiti i „proljećarski“ naraštaj.
Samoubilački Feniks
Hrvatska ekstremna emigracija ubila je jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića, otmicom civilnog zrakoplova s putnicima iznudila puštanje iz zatvora Rolovićevih ubojica, izvela neuspjeli atentat na vojnog izaslanika u Zajedničkoj misiji saveznika u Berlinu Antona Kolendića, a kobnu glupost počinila je u ljeto 1972. godine ubacivanjem tzv. Bugojanske skupine (operacija Feniks) iz Austrije u Jugoslaviju radi dizanja „narodnog ustanka“. Devetnaest „gerilaca“ naganjalo se s tadašnjom milicijom i vojskom po bosanskim šumama i gorama, ubijalo koga je stiglo i na kraju pogubilo glave. Narodu nikakav ustanak nije bio na pameti, kao ni u doba „križara“ i „škripara“ koji su također uzaludno pogubili glave neposredno uspostavi partizanske vlasti u zemlji.
Tko je iz ekstremnoga Hrvatskog revolucionarnog bratstva bio toliko pametan, pa nagovorio „feniksovce“ na samoubilačku avanturu, naoružao ih i uvjerio da su Hrvati toliko nabrušeni na „Titinu Jugu“ da samo čekaju „junačku“ braću Andrić (Ambroz i Adolf) i družinu da jurišaju s njima ravno na beogradsku Užičku 15. „Proslavila“ se i teroristička skupina samoubojice Zvonka Bušića kad je u SAD-u otela civilni zrakoplov prepun putnika i usput ubila američkog policajca, sve u ime „ostvarenja tisućljetnog hrvatskog sna“. I tako to, ima još, ali nije neophodno.
Možda će suđenje „udbašima“ Perkoviću i Mustaču odškrinuti vrata istini i o tomu kako njemačke sigurnosne službe nisu znale (?) za naoružavanje hrvatskih ekstremista na svom teritoriju radi napada na ljude i interese suverene i međunarodno priznate europske države SFR Jugoslavije? Jesu li zapadne obavještajne zajednice uistinu bile toliko nesposobne i neobaviještene, pa su (pro)ustaške emigrante smatrali miroljubivim društvom, čiji se pripadnici samo mole dragom Bogu, pišu pjesme, okupljaju se i vesele na blagdanskim i nacionalnim piknicima te tu i tamo mirno prosvjeduju protiv Tita i komunističkog režima u svojoj staroj domovini?
Načelnik Uprave Vojne policije Mate Laušić, ministar obrane Gojko Šušak i pomoćnik ministra za sigurnost Josip Perković.
Nije daleko od pameti pretpostavka da su dvojica uznika münchenskog zatvora Stadelheima prava banka tajni o djelovanju i konkretnim akcijama jugoslavenske agenture među Hrvatima u inozemstvu, ali i o ulozi i zaslugama „domoljuba-idealista“ u Domovinskom ratu i zbivanjima s njim u vezi. Recimo, 1990-tih je zaredao niz političkih ubojstava u RH i BiH, gdje su Hrvati mučki ubijali Hrvate, a do danas nitko nije ozbiljno odgovarao. Ni egzekutori, a kamoli naredbodavci, među kojima se spominju i prva imena političkog života, civilnog i vojnog miljea. U svim su tim ubojstvima na ovaj ili na onaj način uključeni Hrvati iz „političke“ emigracije ili ljudi neposredno povezani s njima. Zašto su ubijeni Josip Reihl-Kir, Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barišić (Rolovićev ubojica; navodno poginuo u borbi s četnicima), Ludvig Pavlović, Milorad Mišćević, Milan Krivokuća, Milan Levar…? Što bavarski uznici Josip Perković i Zdravko Mustač znaju o naručiteljima, razlozima i izvršiteljima tih i sličnih ubojstava? A znaju! Štošta neugodnog za danas časne i neprijeporne „hrvatske muževe“.
Ako ništa drugo, bilo bi neupućenoj javnosti zanimljivo doznati i nešto više od onoga što se već zna o tomu zašto su se i kako (pro)ustaške skupine i pojedinci nastavili međusobno krvavo kefati nakon što su se našli na rodnom tlu svojih djedova i otaca. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu ruka za sljubljivanje nove vlasti s ekstremnom emigracijom Gojko Šušak raširenih su ruku počeli 1990-ih godina primati u RH „hrvatske žrtve komunističkog progona“, a ove su nastavile međusobne obračune i kada ih „udbaši“ više nisu dirali. Što o tom kontinuitetu razdora unutar nacionalističko-rasističkog hrvatstva znaju dvojica Hrvata iz njemačkog zatvora?
Za pretpostaviti je da će Perković i Mustač znati „unovčiti“ svoje spoznaje o tomu na domaćem i stranom tržištu obavještajnih informacija. Dijelom se to dade zaključiti i iz Nobilovih izjava medijima uoči suđenja njegovom klijentu. Ako dvojica uznika budu primorani dati svoju kožu na bubanj radi revizije istine o političkim ubojstvima u „Udbinoj“ i režiji emigrantskih ekstremista, odnosno međusobnim ubojstvima „svojih“ nacionalista (koja su pripisana „Udbi“ ili KOS-u za Tuđmanove vlasti), prodat će kožu po najvišoj mogućoj cijeni. Važnije je obraniti sebe, nego tuđu istinu, ako od nje ne možeš imati koristi. Makar „istinoljupci“ sjedili na najvišim političkim ili obavještajnim mjestima u RH i inozemstvu, danas ili jučer. Otuda nervoza u dijelu političke javnosti: što će Perković i Mustač reći njemačkim sucima? Ako procijene da trebaju reći.
Figurira li Đurekovićevo ubojstvo u svemu tomu kao maska za neke druge obavještajno.strategijske potrebe u okolnostima novog hladnoratovskog zaoštravanja u Europi, Aziji, na Bliskom istoku… i očitog novog prekrajanja globalne karte utjecaja i moći? Jugoslavenski obavještajci i njihovi provjereni egzekutori, kojima je bojišnica bila cijeli svijet, nisu nestali raspadom bivše zajedničke države. Mimikrija je vražja stvar.
„Tu su negdje među nama“ i imaju svoje značenje i uporabnu vrijednost u bitno promijenjenim društveno-političkim okolnostima. Slobodna Dalmacija je ovih dana spomenula ime izvjesnog „neuhvatljivog“ Hercegovca Ivana Lasića iz okolice Širokog Brijega, koji se navodno krije u Mostaru, ako već nije pobjegao kolegi Stanku Čolaku u Srbiju. U Beogradu je „Udbin“ obavještajac Božidar Spasić, a u njemačkom Fürthu dvostruki agent Milan Dorić, kodnog imena Hanzi, koji je istodobno bio dragocjen i hrvatskoj filijali „Udbe“ i (pro)ustaškim emigrantima. Iskusni tajni agenti kurentna su roba svim režimima, jer njihova su znanja i veze kapital koji nije preporučljivo prepustiti protivniku. Balkan je uvijek u prošlosti bio geostrateška točka sraza i presizanja velikih sila, pa je to i sada. Tko misli da je „Udba“ izgubila značenje i da su usahli njezini pipci prema Istoku i Zapadu, mogao bi se neugodno iznenaditi.
Mate Lausic, Gojko Susak i Josip PerkovicNeuvijena prijetnja
Neizravno upućuje na to iznimna upornost čak i njemačke kancelarke Angele Merkel da RH ispoštuje europski uhidbeni nalog i izruči joj dvojac Perković-Mustač. Primjer karijere i obavještajnog habitusa jednog Josipa Perkovića – čijim su se uslugama podjednako znali koristiti i komunisti i (pro)ustaški povratnici u RH, koji su se odmah ugnijezdili u i pri novoj vlasti! – može biti indikativan za pretpostavku da Đurekovićevo ubojstvo nije Nijemcima za glavu kao što se formalno trse prikazati javnosti. Dragocjene su tajne koje Perkoviću već četvrt stoljeća čuvaju glavu. To je vjerojatno najbolje znao hrvatski Kanađanin, zadužen u antijugoslavenskim prosvjedima dijela emigracije u Torontu nositi u naručju odojka na kojem je pisalo „TITO“.
Nijemcima nije uspjelo u istražnom ispitivanju slomiti Perkovića kako bi im odao mrežu obavještajaca, suradnika i doušnika „Udbe“ te niz drugih tajnih pojedinosti. Svoju će obranu iznijeti na kraju suđenja, kad već bude sasvim jasno kakvu su mu skrojili sudbinu. Tada će se vidjeti hoće li, a ako hoće – i koga povući sa sobom! Neće imati razloga štititi bilo koga, pa bi šira javnost mogla saznati tko je bio tko u smrtonosnim obračunima „Udbe“ i „neprijateljske emigracije“. I jedni i drugi su se služili „svim sredstvima“, pa i terorističkim.
„To ukazuje“, piše Slobodna Dalmacija, „da Perković i danas o visokorangiranim hrvatskim dužnosnicima zna puno, no ako ne bude potrebno, o tom neće govoriti. Radi se, dakle, o sasvim neuvijenoj prijetnji.“ Josip Perković je bio glavni hrvatski „udbaš“ za borbu protiv „neprijateljske emigracije“, od 1979. do 1986. godine, a već Tuđmanovim dolaskom na vlast postaje šef vojne obavještajne službe (SIS) i potom desna obavještajna ruka ministra obrane Gojka šuška. Reklo bi se, države i režimi se mijenjaju, ali tajni agenti ostaju. Nijemci nisu u stanju prikriti taj javni dojam nikakvom „pravdoljubivošću“.
Ako je „Udba“ samo na njemačkom tlu ubila stotinjak pripadnika hrvatske „političke emigracije“, kako se govori i piše, što su godinama radile tamošnje obavještajne službe da to nisu bile kadre spriječiti i diplomatskim alatima pozvati Jugoslaviju maršala Tita na međunarodnu odgovornost!? Za terorizam na tuđem tlu! Ili za nešto podjednako neprihvatljivo.
tacno
