S Marinom Blaževićem, v.d. intendantom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, razgovarali smo povodom odbijanja tehničkog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića da potvrdi odluku riječkog Gradskog vijeća kojom je imenovan za novog intendanta.
Hasanbegovićevim odbijanjem da vas potvrdi za intendanta kao da se ponavlja jedan događaj s kraja devedesetih, kad tadašnji ministar Božo Biškupić nije potvrdio Slobodana Šnajdera za intendanta riječkog kazališta?
Možda ste očekivali da ću reći da ima, ali zapravo ne vidim simetriju, tek neke podudarnosti, jer i u jednom i u drugom slučaju radi se o činu odbijanja i činjenici da je odbijenicu poslao ministar koji dolazi iz HDZ-a. Volju i odluku Gradskoga vijeća koje reprezentira većinu građana Rijeke osporila je viša razina, ali ne iz razloga eventualnih nepravilnosti u provođenju postupka, možda utvrđene nezakonitosti izbora, nego iz razloga isključivo ideoloških i političkih. HDZ-ov ministar, umjeren kao Biškupić ili ekstremni desničar kao Hasanbegović, iz ideoloških i političkih razloga i u jednom i u drugom slučaju osporio je pravo ‘lijevoj’ i ‘crvenoj’ Rijeci da sama odlučuje o upravi ustanove kojoj je jedini osnivač i vlasnik, te za koju godišnje izdvaja oko 41 milijun kuna, nasuprot 1,5 milijuna koliko daje Ministarstvo. Presudna je međutim razlika između odluke ministra Biškupića i one Hasanbegovića u tome što je prvi postupio po ovlastima koje mu daje, promašen kakav već jest, Zakon o kazalištima. Formalno-pravno gledajući, ta odluka nije bila sporna. Biškupić je konzumirao svoje pravo, premda je danas jasno da je to bila jedna od najvećih mrlja njegova mandata. Aktualni tehnički ministar, međutim, postupio je bezobrazno protivno 4. članku Zakona o postupku primopredaje vlasti koji glasi: ‘Od dana raspisivanja izbora Vlada ne smije donositi odluke o imenovanjima na dužnosti.’ Jasno je dakle da od 16. srpnja tehnički ministar više nije imao pravo participirati u procesu imenovanja na dužnost intendanta HNK-a u Rijeci. Drugo što Šnajderu nije išlo u prilog jest to što između tadašnjeg gradonačelnika Slavka Linića i današnjeg Vojka Obersnela postoji bitna razlika u pogledu interesa za riječko kazalište. Ako me sjećanje ne vara, Linić se nije osobito potrudio da zaštiti odluku Gradskog vijeća i da se izbori za svog kandidata. Obersnel se neće povući, a jasno je da mu daljnje postupanje olakšava činjenica da je tehnički ministar postupio protuzakonito.
Ako Ministarstvo ostane u rukama ekstremne desnice kakvu predstavlja Hasanbegović, e u tom najmračnijem scenariju epk bi mogao u potpunosti ovisiti o Rijeci
Treća razlika između mojeg i Šnajderova slučaja je u predloženim programima. Šnajderov je bio nacrt, moj je studija. Šnajder je imao daleko više umjetničkih referenci, doduše suženih na dramsko pismo i esejistiku, no moje iskustvo u području kreativne produkcije, koje uključuje i dvogodišnje upravljanje Operom HNK-a Ivana pl. Zajca, u značajnoj je prednosti u odnosu na tadašnje Šnajderovo. No to su zapravo, za problem odbijenice ministra, nevažne razlike.
Obrazloženje je falsifikat
Kako će Grad Rijeka formalno reagirati na ovakvu odluku tehničkog ministra?
Tako što će pokrenuti postupak pred upravnim sudom. Usto, sa mnom će se potpisati ugovor o kasnijem stupanju na mjesto intendanta, umjesto 1. rujna sada 1. prosinca, te pozvati buduću ministricu ili ministra kulture da dotad poništi protuzakonitu odluku tehničkog ministra i donese novu, u kojoj će respektirati volju Gradskog vijeća, pa dakle i građana Rijeke. Uvjeren sam da će ovaj slučaj biti povod da se hitno krene i u reviziju Zakona o kazalištima.
Tko je pisao obrazloženje za odbijanje i kako komentirate njegov sadržaj?
Nevjerojatno je da netko piše obrazloženje u kojem stoji da u mojem programu nema svega onoga čega zapravo ima i što je Kazališno vijeće eksplicitno navelo u svojoj odluci. Precizno sam u svom reagiranju, rečenicu po rečenicu, osporio obrazloženje koje je stiglo iz Ministarstva. Smatram da sam dokazao da motiv odbijanja nije stručni nego politički. Moji odgovori dostupni su na portalima u cijelosti pa ih ovdje nema potrebe ponavljati. Dakle, da još jednom naglasim, obrazloženje tehničkog ministra je svjesno napisan falsifikat jer se u njemu otvoreno laže da u mojem programu nema onih elemenata kojih očigledno ima. Postoji još gora opcija. Da je tehnički ministar nekompetentan za svoje radno mjesto, to svi znamo, no ako je u pisanju njegova obrazloženja sudjelovalo i nekoliko relativno stručnih osoba koje ga okružuju, primjerice tehnička doministrica Ana Lederer, onda je to obrazloženje ne samo falsifikat, nego i dokaz zabrinjavajuće neinteligencije povezane sa zloćom kratkog daha. Kad kažem ‘relativno stručnih’, mislim na činjenicu da je tehnička doministrica, primjerice, teatrologinja skromnih znanstvenih rezultata, posve nepoznata izvan uskih lokalnih okvira, usto i bivša intendantica zagrebačkog HNK-a kojoj je Državna revizija otkrila ozbiljne nepravilnosti u poslovanju pa neizravno i potvrdila nadimak koji ju je pratio tijekom mandata zasluženog u ‘salonu’ Sanaderovih – ‘Rastrošna Trnoružica’.
Jeste li sada na neki način došli na svoje, jer ste vi i kolega Oliver Frljić rano ukazivali na to da nam je politička i kulturna scena jako podesnila, a što se kasnije pokazalo i u akcijama ‘kulturnjaka’ protiv Hasanbegovića, iako vam je jedan dio ljudi iz tih krugova ranije prigovarao navodno nepotrebni radikalizam?
Milorada Pupovca i Vesnu Teršelič smo doslovce evakuirali kroz stražnji, neslužbeni ulaz kazališta. Na opsadu riječkog hnk-a gotovo da i nije bilo javnih reakcija kolega iz kazališne struke
Ma nismo mi došli na svoje jer zlu se ne možeš radovati. Ono na što smo kolega Frljić i ja iz Rijeke svojim akcijama i napose ‘Trilogijom o hrvatskom fašizmu’ upozoravali unazad dvije godine naposljetku se ostvarilo, i to ekstremnije nego što sam osobno očekivao, za razliku od Olivera koji je mislio da će biti i gore. Istina, još uvijek nije isključeno da doista bude. U proteklih osam mjeseci, a tu neću reći ništa novo, svjedoci smo pomračenja hrvatske kulture, s izuzetkom nekoliko enklava koje danas predvodi Rijeka na putu prema Europskoj prijestolnici kulture 2020. Potpuno je jasno da će konzervativna stranka poput HDZ-a kad preuzme vlast nastojati ponovno uspostaviti dominaciju nacionalno-reprezentativne funkcije kulture i njezine identitetske politike. Mogu – o čemu sam pisao i govorio otkad djelujem javno – spram takve politike imati izrazito kritičan stav, osporavati je i odupirati joj se u djelokrugu za koji sam se izborio. No ono što se događalo u proteklih osam mjeseci vratilo nas je u vrijeme Tuđmanova nacionalizma totalitarnih ambicija, ali bez političkog autoriteta tuđmanovskog tipa kojim bi se barem donekle, barem taktički, kontrolirala revizionistička, proustaška retorika, ako ni zbog čega drugoga pa ono barem zbog tih istih primarnih nacionalnih interesa, koji se nužno odmjeravaju u relaciji s onim internacionalnima. Sada već, na sreću samo tehnički, ministar kulture zastupnik je najekstremnijeg krila HDZ-a kojemu primarni interes nije ni nacionalni ni državni nego nacionalistički. Kroz Ministarstvo kulture počela se provoditi revizionistička, klerikalna i filofašistička politika. Prevelika većina naših kolega tzv. kulturnih djelatnika, ako je suditi prema njihovoj šutnji, smatrala je da u Rijeci previše radikaliziramo ili pak koristimo pogrešne forme i taktike kritike fašizacije društva i obračuna, umjetničkog i medijskog, s njezinim predvodnicima. Tu uopće ne govorim o ‘šutnji’ strukovnih udruga kao što su Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, koje su već predugo pod utjecajem konzervativnih struja glumišta, a danas i pod vodstvom glumačkih i teatroloških karikatura na koje je šteta trošiti tintu. Govorim o većini kolega u centru i s lijevog spektra koji kao da su se osvijestili tek kad je Hasanbegović zasjeo u Ministarstvo, pa počeli mahnito potpisivati peticiju za njegovu smjenu. Do tada je, međutim, prošlo već skoro pola godine od vandalskog napada stotinjak lokalnih neofašista na HNK u Rijeci povodom autobiografskog performansa i tribine ‘Drugi rat’ 5. kolovoza 2015. Da u posljednjem trenutku nije reagirala interventna policija, horda bi se probila u kazalište, počela uništavati spomenik kulture i fizički napala publiku. Sjećam se da smo Milorada Pupovca i Vesnu Teršelič doslovce evakuirali kroz stražnji, neslužbeni ulaz kazališta. Na opsadu riječkog HNK-a i fizičke napade na nekolicinu gledatelja i novinara nakon što su izašli iz ‘zaštićene zone’ gotovo da i nije bilo javnih reakcija kolega iz kazališne struke.
Milanović nije govorio javno
Kako biste politički ili estetski odredili riječki HNK u posljednje dvije godine u odnosu na recimo zagrebački ili neki drugi HNK?
U smislu suvremenosti repertoara i estetika naš program nije bitno drukčiji od onoga što u zagrebačkom HNK-u rade Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan. Mi jedino raspolažemo neusporedivo manjim programskim sredstvima i značajno manjim produkcijskim pogonom. No u pogledu naše spremnosti na otvorenu kritiku društvenih i političkih pojava i procesa, izvedbene forme kroz koje smo je provodili, akcije, performanse i intervencije u javni prostor, te rizik kojem nismo izmicali, mislim da smo učinili nešto jedinstveno u hrvatskome glumištu. Prepustio bih drugima da procijene.
Sastali ste se sa Zoranom Milanovićem. O čemu ste razgovarali?
Nas desetak okupio je Bojan Glavašević, SDP-ov kandidat za novog ministra kulture, s namjerom da kritički ali konstruktivno iznesemo mišljenje što bi i kako trebalo učiniti u sferi kulturne politike u slučaju da Narodna koalicija sastavi vladu nakon rujanskih izbora. Predložio sam da bi – ma tko preuzeo Ministarstvo kulture nakon izbora – trebalo donijeti deklaraciju kojom se nedvosmisleno javno osuđuje nekulturna politika Zlatka Hasanbegovića, te se traži da se bilo koja buduća ministrica ili ministar distanciraju od njegova simpatiziranja fašističke faze hrvatske povijesti. Govorilo se, nadalje, o Rijeci kao Europskoj prijestolnici kulture 2020., što bi trebao biti ključni strateški kulturni projekt buduće vlade Zorana Milanovića, uspije li je, dakako, sastaviti. Preuzme li Ministarstvo kulture umjerena desna i centru bliža opcija, vjerujem da bi se mogla dogovoriti razina suradnje koja je pretpostavka za realizaciju tako kompleksnog europskog projekta. Ako Ministarstvo ostane u rukama ekstremne desnice, kakvu predstavlja Hasanbegović i očito podržava njegova doministrica, e u tom najmračnijem scenariju EPK bi mogao u potpunosti ovisiti o Rijeci, Primorsko-goranskoj županiji, njihovim partnerima odnosno sponzorima te, naravno, europskim fondovima. Bio bi to međunarodni kulturni skandal.
Kako komentirate Milanovićevu retoriku na sastanku s veteranima?
Ne zanima me što Milanović govori i kako govori u privatnom životu, na privatnim sastancima ili poluslužbenim ili službenim sastancima koji su zatvoreni za javnost. Ne zanima me sadržaj tajno snimljenih takvih sastanaka. Može me eventualno zanimati što ta javna osoba, bivši ili budući premijer, govori javno te, naravno, djeluje li prema tome što i kako govori. Kad Milanović bude tako javno govorio – a ja u njegovim javnim nastupima nisam još čuo tu razinu govora, unatoč njegovu specifičnom stilu, ili djelovao – a ja nisam vidio da tako djeluje, onda me možete ponovno pozvati da se izjasnim. Možda biste mi vi kao novinar ‘Novosti’ mogli reći je li u proteklih četvrt stoljeća od nezavisnosti ijedna vlada bila sklonija zaštiti prava manjina, ne samo nacionalnih, od Milanovićeve?
