Treba razumjeti urednike novinskih naslovnica. Ti ljudi raspolažu u dlaku istim informacijama kao i mi ostali, koji vidimo da su pojedini dani u informativnom smislu prazni i nevažni, ali oni iz te suhe drenovine pokušavaju iscijediti kap nečeg zanimljivog i atraktivnog. I, naravno, u pravilu ne uspijevaju. Tako ovih dana “Jutarnji list” u povodu odluke da se ukine policijska zaštita Tomislavu Karamarku na naslovnoj stranici objavljuje gromovit podatak da je na njegovo čuvanje Vlada potrošila 3,7 milijuna kuna. Sugerira se, jasno, da je to silan novac, a kako se novinski imperij Ninoslava Pavića zbog predstečajnog poravnanja pola milijarde duga još više ulaguje Milanovićevoj vladi nego inače, očito se priziva empatija za nju zbog toga na što, eto, ona mora bacati pare. Krivo, to uopće nije bačen novac. Pokušajte zamisliti što bi bilo da se Karamarku u ovo vrijeme najtežih sumnji kojima se rešeta Milanovića i njegovu vladu nešto, bilo što, dogodi. Čak i da mu samo komadić crijepa padne na glavu s nekog zagrebačkog krova, to bi se, sasvim sigurno, proglasilo tvornim napadom na šefa hrvatske opozicije, a razumije se da takvu podlost mogu smisliti samo u udbaškim ćelijama koje, biva, i dalje premrežavaju aktualnu hrvatsku vlast.
Čitav konzistorij HDZ-ovaca i njegovih pristaša regrutiran iz redova nekadašnjih obavještajaca i špiclova, biskupa i radikalno desnih novinskih bukača, radio je na stvaranju ovakve atmosfere, i to s ciljem koji je javno objavljen. To je pomoću eksploatacije slučaja Lex Perković i dvopismenih, latinično-ćiriličnih tabli u Vukovaru natjerati Milanovićevu vladu da se povuče prije isteka mandata, a najbolje odmah, na njegovoj polovici. No postoji i jedan još dalekosežniji cilj. To je ustavno redefinirati Republiku Hrvatsku, kako bi ovdje bio stvoren još jedan bastion antikomunizma, s jasnim otklonom od antifašizma, kakav već postoji u nizu istočnoevropskih postkomunističkih zemalja. Konkretno, Karamarko traži da se u ustavne osnovice Hrvatske ugradi, uz starčevićanstvo, radićevštinu i antifašizam, i antikomunizam. Ili, ako to ne prođe, veli, da se umjesto antifašizma i antikomunizma unese antitotalitarizam, što je najdalje dokle su hrvatski nacionalistički antikomunisti dosad došli. Izjednačiti, naime, antifašizam s totalitarizmom, i to izjednačiti baš i jedino njega, najotvoreniji je dosadašnji otklon koji je hrvatska parlamentarna desnica napravila prema ustaštvu i NDH.
U svakom slučaju, ovo je najradikalnije skretanje HDZ-a udesno još otkako je Tuđman došao na vlast, a kako je to i skretanje od nekih njegovih ključnih ideja – pomirba partizana i ustaša – svakako je i najluđe. Karamarko, naime, očito želi pozicionirati Hrvatsku među spomenute tvrde antikomunističke zemlje iz nekadašnjeg sovjetskog lagera, što, doduše, jeste legitimno. Ali kako nijedna od tih zemalja (Slovačka, Mađarska ili baltičke države, koje su tome najbliže) ne vuče iz Drugog svjetskog rata baš tako teško i kompromitirajuće nasljeđe kakva je Pavelićeva NDH, to može završiti jedino, nema druge, puzajućom fašizacijom HDZ-a. I to zaista i gledamo. HDZ se naočigled fašizira, bez obzira na to što pojam “fašizam” ne treba olako potezati, a ja ga osobno izbjegavam malne dok ne udarim nosom u nj. Što je najgore, ta radikalizacija Karamarkove stranke uopće nije bila, a djelomično nije ni sada, bez stanovitih izgleda za uspjeh. Vodstvo Evropske unije dominantno je u rukama većinskih konzervativaca, a oni su iskoristili Milanovićevu nevjerodostojnost u vezi Lex Perković da stisnu Hrvatsku i po ideološkoj osnovi, sumnjičeći SDP-ovsku vladajuću većinu da time izbjegava procesuirati zločine iz vremena komunizma. Bilo je jasno da će Milanović morati pred tim popustiti, ali on je to učinio na način koji je, s obzirom na njegovu prijeku narav i tanke živce, ispao neočekivano taktički zreo i domišljat.
Najavio je ustavne promjene koje bi onemogućile zastarijevanje tih, ali i svih drugih politički motiviranih zločina, što otvara mogućnost da se njihovi počinitelji ipak ne izručuju Njemačkoj, koja traži ekstradiciju Perkovića, i drugim članicama EU-a, nego da im se sudi u Hrvatskoj. Kako u Bruxellesu načelno nisu mogli odbaciti takav pristup, bilo je jasno da će i oni morati kupiti Milanovićevo popuštanje nekim svojim popuštanjem, i to ne samo u ovoj stvari, nego u još jednoj jednako važnoj ili čak važnijoj. Evropska komisija izbjegla je osuditi ljetošnje antićirilične nerede u Vukovaru, najvjerojatnije zato da se ne zamjeri nacionalistima u vlastitim dvorištima. Ali sada, kada je Milanovića natjerala na uzmak u vezi Lex Perković, morala je i ona uzmaknuti oko Vukovara i izrijekom podržati postavljanje dvopismenih natpisa u tom gradu i šire. Tako su Banski dvori izbjegli da im se u Bruxellesu naprosto izdiktira kako da se postave u vezi Lex Perković i umjesto toga učvrstili pregovaračku poziciju u nekim budućim sporovima s vrhom EU-a. No još važniji poen ostvaren je na domaćem političkom terenu. Milanović je spriječio ili barem ublažio opasnost da Bruxelles postane toljaga u rukama Karamarka, kojom će on tjerati na uzmak lijevo-liberalnu koaliciju u ovoj i sličnim granično fašističkim, preciznije klerofašističkim kampanjama.
To je odmah rezultiralo time da je Karamarko odgodio najavljenu parlamentarnu inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Vladi, a ne bi začudilo ni da odustane od pokušaja, ili ih taktički razvodni, da se ćirilicu ukloni iz Vukovara promjenom gradskog statuta. Ukratko, šef HDZ-a, po svemu sudeći, gubi ovaj međustranački rat koji njegova stranka vodi tako da svaki svoj odlazak u opoziciju proglašava udbaškom urotom, dok se komadić crijepa s početka ovog teksta predstavlja kao ugaoni kamen na kojem počiva nacionalna sigurnost. S tim je sada, barem na neko vrijeme, gotovo. Ali HDZ je u ovom ratu posijao toliko tempiranih bombi koje u budućnosti mogu biti aktivirane da se s njim naprosto mora računati kao remetilačkim faktorom, što je pojam kojim on inače tako voli krstiti druge. Ne, ne remeti HDZ ništa dok otvara i tako delikatna manjinska pitanja kao što je ćirilica u Vukovaru. Ali remeti sve kada pokušava promijeniti ustavnu definiciju Hrvatske od antifašističke u anti-antifašističku, a to zapravo znači u granično fašističku. Jer tada se manjinska pitanja uopće ne mogu otvoriti, ona su unaprijed izbrisana, kao što su izbrisane i same manjine.
Izvor: Novosti
Čitav konzistorij HDZ-ovaca i njegovih pristaša regrutiran iz redova nekadašnjih obavještajaca i špiclova, biskupa i radikalno desnih novinskih bukača, radio je na stvaranju ovakve atmosfere, i to s ciljem koji je javno objavljen. To je pomoću eksploatacije slučaja Lex Perković i dvopismenih, latinično-ćiriličnih tabli u Vukovaru natjerati Milanovićevu vladu da se povuče prije isteka mandata, a najbolje odmah, na njegovoj polovici. No postoji i jedan još dalekosežniji cilj. To je ustavno redefinirati Republiku Hrvatsku, kako bi ovdje bio stvoren još jedan bastion antikomunizma, s jasnim otklonom od antifašizma, kakav već postoji u nizu istočnoevropskih postkomunističkih zemalja. Konkretno, Karamarko traži da se u ustavne osnovice Hrvatske ugradi, uz starčevićanstvo, radićevštinu i antifašizam, i antikomunizam. Ili, ako to ne prođe, veli, da se umjesto antifašizma i antikomunizma unese antitotalitarizam, što je najdalje dokle su hrvatski nacionalistički antikomunisti dosad došli. Izjednačiti, naime, antifašizam s totalitarizmom, i to izjednačiti baš i jedino njega, najotvoreniji je dosadašnji otklon koji je hrvatska parlamentarna desnica napravila prema ustaštvu i NDH.
U svakom slučaju, ovo je najradikalnije skretanje HDZ-a udesno još otkako je Tuđman došao na vlast, a kako je to i skretanje od nekih njegovih ključnih ideja – pomirba partizana i ustaša – svakako je i najluđe. Karamarko, naime, očito želi pozicionirati Hrvatsku među spomenute tvrde antikomunističke zemlje iz nekadašnjeg sovjetskog lagera, što, doduše, jeste legitimno. Ali kako nijedna od tih zemalja (Slovačka, Mađarska ili baltičke države, koje su tome najbliže) ne vuče iz Drugog svjetskog rata baš tako teško i kompromitirajuće nasljeđe kakva je Pavelićeva NDH, to može završiti jedino, nema druge, puzajućom fašizacijom HDZ-a. I to zaista i gledamo. HDZ se naočigled fašizira, bez obzira na to što pojam “fašizam” ne treba olako potezati, a ja ga osobno izbjegavam malne dok ne udarim nosom u nj. Što je najgore, ta radikalizacija Karamarkove stranke uopće nije bila, a djelomično nije ni sada, bez stanovitih izgleda za uspjeh. Vodstvo Evropske unije dominantno je u rukama većinskih konzervativaca, a oni su iskoristili Milanovićevu nevjerodostojnost u vezi Lex Perković da stisnu Hrvatsku i po ideološkoj osnovi, sumnjičeći SDP-ovsku vladajuću većinu da time izbjegava procesuirati zločine iz vremena komunizma. Bilo je jasno da će Milanović morati pred tim popustiti, ali on je to učinio na način koji je, s obzirom na njegovu prijeku narav i tanke živce, ispao neočekivano taktički zreo i domišljat.
Najavio je ustavne promjene koje bi onemogućile zastarijevanje tih, ali i svih drugih politički motiviranih zločina, što otvara mogućnost da se njihovi počinitelji ipak ne izručuju Njemačkoj, koja traži ekstradiciju Perkovića, i drugim članicama EU-a, nego da im se sudi u Hrvatskoj. Kako u Bruxellesu načelno nisu mogli odbaciti takav pristup, bilo je jasno da će i oni morati kupiti Milanovićevo popuštanje nekim svojim popuštanjem, i to ne samo u ovoj stvari, nego u još jednoj jednako važnoj ili čak važnijoj. Evropska komisija izbjegla je osuditi ljetošnje antićirilične nerede u Vukovaru, najvjerojatnije zato da se ne zamjeri nacionalistima u vlastitim dvorištima. Ali sada, kada je Milanovića natjerala na uzmak u vezi Lex Perković, morala je i ona uzmaknuti oko Vukovara i izrijekom podržati postavljanje dvopismenih natpisa u tom gradu i šire. Tako su Banski dvori izbjegli da im se u Bruxellesu naprosto izdiktira kako da se postave u vezi Lex Perković i umjesto toga učvrstili pregovaračku poziciju u nekim budućim sporovima s vrhom EU-a. No još važniji poen ostvaren je na domaćem političkom terenu. Milanović je spriječio ili barem ublažio opasnost da Bruxelles postane toljaga u rukama Karamarka, kojom će on tjerati na uzmak lijevo-liberalnu koaliciju u ovoj i sličnim granično fašističkim, preciznije klerofašističkim kampanjama.
To je odmah rezultiralo time da je Karamarko odgodio najavljenu parlamentarnu inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Vladi, a ne bi začudilo ni da odustane od pokušaja, ili ih taktički razvodni, da se ćirilicu ukloni iz Vukovara promjenom gradskog statuta. Ukratko, šef HDZ-a, po svemu sudeći, gubi ovaj međustranački rat koji njegova stranka vodi tako da svaki svoj odlazak u opoziciju proglašava udbaškom urotom, dok se komadić crijepa s početka ovog teksta predstavlja kao ugaoni kamen na kojem počiva nacionalna sigurnost. S tim je sada, barem na neko vrijeme, gotovo. Ali HDZ je u ovom ratu posijao toliko tempiranih bombi koje u budućnosti mogu biti aktivirane da se s njim naprosto mora računati kao remetilačkim faktorom, što je pojam kojim on inače tako voli krstiti druge. Ne, ne remeti HDZ ništa dok otvara i tako delikatna manjinska pitanja kao što je ćirilica u Vukovaru. Ali remeti sve kada pokušava promijeniti ustavnu definiciju Hrvatske od antifašističke u anti-antifašističku, a to zapravo znači u granično fašističku. Jer tada se manjinska pitanja uopće ne mogu otvoriti, ona su unaprijed izbrisana, kao što su izbrisane i same manjine.
Izvor: Novosti
