Nevjerojatna odluka da se u vojnu rezervu pozove čak 18.000 ljudi, što je više od redovnog sastava HV-a, nije samo izraz sve veće militarizacije zemlje, nego i toga da relativno dobro vođena, moralno pročišćena i rastuća vojska bude fasada za ostatak države koji sve to nije
Ministar obrane Damir Krstičević pozvao je ovih dana u pričuvni sastav Hrvatske vojske osamnaest hiljada ljudi, što je čak nešto više od redovnog sastava HV-a, a da nikome nije jasno zašto. Dobro, dana su tu neka krajnje općenita objašnjenja, pa se veli da se rezervnim sastavom treba ojačati borbena gotovost redovnog sastava, što je otprilike kao da se kaže da je voda mokra. Zato još jednom: zašto ili, ako hoćete, zašto baš sada? Tu je zato dodano da HV treba pomoći kod velikih elementarnih nepogoda, kao što su nedavni požari i poplave, iako je jasno da je uloga vojske u ovom bila debelo prenapuhana, što ne čudi. Nije posao vojske, niti je obučena za to, da gasi požare i sanira poplave, a ako ima onih koji smatraju suprotno, da je vojska tu ključna i spasonosna karika, možda im uskoro padne na pamet da se Ministarstvu obrane stavi u nadležnost i afera Agrokor. Dakle zašto? Svakako su bliži objašnjenju koje ne vrijeđa zdrav razum oni koji već godinama tvrde da Hrvatsku preplavljuje val militarizacije, što se vidi iz stvaranja atmosfere uzbune da Hrvatskoj treba što prije nova flota ratnih aviona, vidi se i iz iracionalno rastućih budžetskih stavki za vojsku, napokon i iz napadnog broja javnih istupa Damira Krstičevića, koji se doslovce ne skida s televizijskih ekrana.
Još ostaje da se vidi: zašto se sve to događa baš sada? Tu je malo teže biti pametan, ali sve mi se čini da je riječ o sljedećem providnom i banalnom manevru. Relativno dobro vođena, moralno prilično pročišćena, a sada i rastuća Hrvatska vojska dobila je specijalni zadatak da bude ušminkana fasada ostatku države, koja sve to nije. Loše je vođena, korumpirana, a i neke pozitivnije brojke koje su se pojavile u posljednje vrijeme, kao što su rast BDP-a i pad deficita, više su odraz povećane konjunkture u evropskom okruženju. Osim toga, Hrvatska i pored toga tavori na začelju postkomunističkih zemalja Evropske unije (Slovenija recimo ima duplo veću stopu rasta, a to je tim važnije što je i osjetno razvijenija od hrvatskog susjeda). Treba reći da Hrvatska vojska nije uvijek bila pogodna za spomenutu fasadnu ulogu. U Tuđmanovo vrijeme ona je bila leglo najtežeg kriminala i korupcije, zbog čega se s njim nakratko zakačio čak i Andrija Hebrang, jedan od najtvrđih desničarskih korjenika u vrhu države i HDZ-a. Stvari su se promijenile tek dolaskom Ivice Račana na vlast, poslije čega se uvodi više reda u vojne financije i zatim je zabilježeno još samo nekoliko manjih afera oko provizije za obnovu aviona i sl. Ostalo je moglo u izlog na kojem se u posljednje vrijeme, rekosmo, intenzivno radi.
Neko vrijeme, pogotovo poslije hapšenja Ive Sanadera, izgledalo je da istim putem pročišćenja kreće i cijela zemlja, ali to se nije dogodilo, naprotiv, naslage mulja neprestano su rasle, da bi sve kulminiralo aferom Agrokor, koja nije obična megapljačka jer ju je pratilo, a još većim dijelom i izazvalo kržljanje i klinička smrt bazičnih institucija vlasti. Na kraju to više i nije bila država, nego imitacija države. To se najbolje vidi iz toga što nije spriječeno, a to pada u mandat ne samo prijašnjih nego i sadašnje vlasti Andreja Plenkovića, da se nad Agrokorom, pa i Hrvatskom u cjelini, raskrile američki strvinarski fondovi i ruske banke u državnom vlasništvu (koje se pojavljuju i u ulozi žrtve, pa sada izgleda traže kompenzaciju u naftnom biznisu), koje su ih tretirale kao plijen koji još samo treba raskomadati i progutati. Svojedobno je Anto Baković tvrdio da je narod bez države kao govno na kiši, i sada ispada da to proročanstvo ovog katoličkog fanatika ispunjava baš njegov ljubljeni HDZ. O da, opozicija je oko ovoga digla veliku prašinu, govori se o ‘veleizdaji’, traži ostavka Vlade, a čak je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uputila posredne signale da ne drži stranu Andreju Plenkoviću. Ali što da se radi s tim kada su i opozicija i predsjednica dale nesebičan obol imitaciji države.
SDP je, dok je bio na vlasti, povukao prvi korak u privatizaciji Ine, što se također pokazalo kao leglo korupcije i rasprčkavanja državne imovine, uostalom završilo je i velikim, istina zasad abortiranim, sudskim procesom protiv Sanadera. S druge strane predsjednica je ovih dana pokazala svu raskoš svoje nekompetentnosti ili čak nepatvorenog amaterizam. Otputovala je u Rusiju da s Vladimirom Putinom pokuša relaksirati hrvatsko-ruske odnose oko Agrokora, pa čak navodno utrti put ulasku respektabilnog ruskog naftnog kapitala u rastrojenu i disfunkcionalnu vlasničku strukturu Ine. I sve bi to bilo lijepo i krasno da Hrvatska nekoliko dana prije nije poslala novi kontingent Hrvatske vojske na sjevernu rusku granicu, a nekoliko dana poslije objavljeno je da je Zagreb bio među potpisnicima apela dijela članica Evropske unije da ih se zaštiti od ‘ruske propagande’. Naravno da se odmah postavilo pitanje što je zapravo hrvatska vanjska politika, postoji li uopće nešto takvo i zašto se dopušta da je vode notorni i neizlječivi dupeglavci. Jasno je da je ovdje mnogo toga zadano članstvom u NATO-u i EU-u, ali to ne znači da su ovako male zemlje osuđene na skidanje gaća; suprotnih primjera nije malo, osim ako se ne radi, a očito se radi, o državi koja to zapravo nije.
Ovih dana potvrda za to dolazi i iz sokaka domaće politike. Kao u slučaju apela HDZ-ovaca iz Knina središnjici u Zagrebu da zaustavi iseljavanje tamošnjih Hrvata jer će se u suprotnom vratiti Srbi i poništiti Tuđmanov projekt njihovog raseljavanja. Istinabog, ništa tu nije krivo rečeno o Tuđmanu, ali se HDZ dosad tvrdo držao toga da je on pozvao Srbe da ostanu. Zato je krajnje indikativno da se središnjica ni slovom nije osvrnula na apel iz Knina, čime se faktički priznaje da, slično kao u slučaju poplave katoličkih fundamentalista, ovom zemljom ne upravlja Plenkovićeva vlada, nego se ona samo povija pod pritiskom radikalno desnih krugova, uključujući i u vlastitoj stranci. Države dakle nema tamo gdje bi je trebalo biti, ali je zato ima tamo gdje ne bi smjela biti, pa se HDZ ovih dana službeno pohvalio da se ponovno otvaraju centri Hrvatske televizije u Mostaru i Sarajevu. Što znači da je otvoreno priznao da je HRT njegova prćija, a ne javna televizija, javni servis i slični bakrači. To objašnjava i štošta drugo, na prvom mjestu upravo napasnu katolizaciju televizije, što je od Crkve faktički napravilo paralelnu granu unutar aparata državne vlasti.
Zato je do zblenutosti iznenadila odluka SDP-a da amenuje neku vrstu demokršćanske sekcije u stranci, što je, istinabog, svojedobno napravio i Stipe Šuvar unutar svoje puno ljevije partije. Ali u to vrijeme Katolička crkva još se koliko-toliko držala vjerskog, eklezijalnog korita, da bi se danas iz njega izlila poput bujice, kao najsnažnija struja konzervativne (kontra)revolucije i partner svjetovnoj vlasti. Ali, evo, i hrvatski socijaldemokrati su odlučili dati svoj doprinos tom raskrajanju integralne hrvatske države po unutrašnjim šavovima. A sve to u krajnjoj liniji čini kontekst ovog neviđenog jačanja vojske, kako bi se stvorio privid da je hrvatska država i dalje tu, da je živa i da izvrsno funkcionira. Problem je jedino što je to goli privid i ništa više.
portalnovosti
Ministar obrane Damir Krstičević pozvao je ovih dana u pričuvni sastav Hrvatske vojske osamnaest hiljada ljudi, što je čak nešto više od redovnog sastava HV-a, a da nikome nije jasno zašto. Dobro, dana su tu neka krajnje općenita objašnjenja, pa se veli da se rezervnim sastavom treba ojačati borbena gotovost redovnog sastava, što je otprilike kao da se kaže da je voda mokra. Zato još jednom: zašto ili, ako hoćete, zašto baš sada? Tu je zato dodano da HV treba pomoći kod velikih elementarnih nepogoda, kao što su nedavni požari i poplave, iako je jasno da je uloga vojske u ovom bila debelo prenapuhana, što ne čudi. Nije posao vojske, niti je obučena za to, da gasi požare i sanira poplave, a ako ima onih koji smatraju suprotno, da je vojska tu ključna i spasonosna karika, možda im uskoro padne na pamet da se Ministarstvu obrane stavi u nadležnost i afera Agrokor. Dakle zašto? Svakako su bliži objašnjenju koje ne vrijeđa zdrav razum oni koji već godinama tvrde da Hrvatsku preplavljuje val militarizacije, što se vidi iz stvaranja atmosfere uzbune da Hrvatskoj treba što prije nova flota ratnih aviona, vidi se i iz iracionalno rastućih budžetskih stavki za vojsku, napokon i iz napadnog broja javnih istupa Damira Krstičevića, koji se doslovce ne skida s televizijskih ekrana.
Još ostaje da se vidi: zašto se sve to događa baš sada? Tu je malo teže biti pametan, ali sve mi se čini da je riječ o sljedećem providnom i banalnom manevru. Relativno dobro vođena, moralno prilično pročišćena, a sada i rastuća Hrvatska vojska dobila je specijalni zadatak da bude ušminkana fasada ostatku države, koja sve to nije. Loše je vođena, korumpirana, a i neke pozitivnije brojke koje su se pojavile u posljednje vrijeme, kao što su rast BDP-a i pad deficita, više su odraz povećane konjunkture u evropskom okruženju. Osim toga, Hrvatska i pored toga tavori na začelju postkomunističkih zemalja Evropske unije (Slovenija recimo ima duplo veću stopu rasta, a to je tim važnije što je i osjetno razvijenija od hrvatskog susjeda). Treba reći da Hrvatska vojska nije uvijek bila pogodna za spomenutu fasadnu ulogu. U Tuđmanovo vrijeme ona je bila leglo najtežeg kriminala i korupcije, zbog čega se s njim nakratko zakačio čak i Andrija Hebrang, jedan od najtvrđih desničarskih korjenika u vrhu države i HDZ-a. Stvari su se promijenile tek dolaskom Ivice Račana na vlast, poslije čega se uvodi više reda u vojne financije i zatim je zabilježeno još samo nekoliko manjih afera oko provizije za obnovu aviona i sl. Ostalo je moglo u izlog na kojem se u posljednje vrijeme, rekosmo, intenzivno radi.
Neko vrijeme, pogotovo poslije hapšenja Ive Sanadera, izgledalo je da istim putem pročišćenja kreće i cijela zemlja, ali to se nije dogodilo, naprotiv, naslage mulja neprestano su rasle, da bi sve kulminiralo aferom Agrokor, koja nije obična megapljačka jer ju je pratilo, a još većim dijelom i izazvalo kržljanje i klinička smrt bazičnih institucija vlasti. Na kraju to više i nije bila država, nego imitacija države. To se najbolje vidi iz toga što nije spriječeno, a to pada u mandat ne samo prijašnjih nego i sadašnje vlasti Andreja Plenkovića, da se nad Agrokorom, pa i Hrvatskom u cjelini, raskrile američki strvinarski fondovi i ruske banke u državnom vlasništvu (koje se pojavljuju i u ulozi žrtve, pa sada izgleda traže kompenzaciju u naftnom biznisu), koje su ih tretirale kao plijen koji još samo treba raskomadati i progutati. Svojedobno je Anto Baković tvrdio da je narod bez države kao govno na kiši, i sada ispada da to proročanstvo ovog katoličkog fanatika ispunjava baš njegov ljubljeni HDZ. O da, opozicija je oko ovoga digla veliku prašinu, govori se o ‘veleizdaji’, traži ostavka Vlade, a čak je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uputila posredne signale da ne drži stranu Andreju Plenkoviću. Ali što da se radi s tim kada su i opozicija i predsjednica dale nesebičan obol imitaciji države.
SDP je, dok je bio na vlasti, povukao prvi korak u privatizaciji Ine, što se također pokazalo kao leglo korupcije i rasprčkavanja državne imovine, uostalom završilo je i velikim, istina zasad abortiranim, sudskim procesom protiv Sanadera. S druge strane predsjednica je ovih dana pokazala svu raskoš svoje nekompetentnosti ili čak nepatvorenog amaterizam. Otputovala je u Rusiju da s Vladimirom Putinom pokuša relaksirati hrvatsko-ruske odnose oko Agrokora, pa čak navodno utrti put ulasku respektabilnog ruskog naftnog kapitala u rastrojenu i disfunkcionalnu vlasničku strukturu Ine. I sve bi to bilo lijepo i krasno da Hrvatska nekoliko dana prije nije poslala novi kontingent Hrvatske vojske na sjevernu rusku granicu, a nekoliko dana poslije objavljeno je da je Zagreb bio među potpisnicima apela dijela članica Evropske unije da ih se zaštiti od ‘ruske propagande’. Naravno da se odmah postavilo pitanje što je zapravo hrvatska vanjska politika, postoji li uopće nešto takvo i zašto se dopušta da je vode notorni i neizlječivi dupeglavci. Jasno je da je ovdje mnogo toga zadano članstvom u NATO-u i EU-u, ali to ne znači da su ovako male zemlje osuđene na skidanje gaća; suprotnih primjera nije malo, osim ako se ne radi, a očito se radi, o državi koja to zapravo nije.
Ovih dana potvrda za to dolazi i iz sokaka domaće politike. Kao u slučaju apela HDZ-ovaca iz Knina središnjici u Zagrebu da zaustavi iseljavanje tamošnjih Hrvata jer će se u suprotnom vratiti Srbi i poništiti Tuđmanov projekt njihovog raseljavanja. Istinabog, ništa tu nije krivo rečeno o Tuđmanu, ali se HDZ dosad tvrdo držao toga da je on pozvao Srbe da ostanu. Zato je krajnje indikativno da se središnjica ni slovom nije osvrnula na apel iz Knina, čime se faktički priznaje da, slično kao u slučaju poplave katoličkih fundamentalista, ovom zemljom ne upravlja Plenkovićeva vlada, nego se ona samo povija pod pritiskom radikalno desnih krugova, uključujući i u vlastitoj stranci. Države dakle nema tamo gdje bi je trebalo biti, ali je zato ima tamo gdje ne bi smjela biti, pa se HDZ ovih dana službeno pohvalio da se ponovno otvaraju centri Hrvatske televizije u Mostaru i Sarajevu. Što znači da je otvoreno priznao da je HRT njegova prćija, a ne javna televizija, javni servis i slični bakrači. To objašnjava i štošta drugo, na prvom mjestu upravo napasnu katolizaciju televizije, što je od Crkve faktički napravilo paralelnu granu unutar aparata državne vlasti.
Zato je do zblenutosti iznenadila odluka SDP-a da amenuje neku vrstu demokršćanske sekcije u stranci, što je, istinabog, svojedobno napravio i Stipe Šuvar unutar svoje puno ljevije partije. Ali u to vrijeme Katolička crkva još se koliko-toliko držala vjerskog, eklezijalnog korita, da bi se danas iz njega izlila poput bujice, kao najsnažnija struja konzervativne (kontra)revolucije i partner svjetovnoj vlasti. Ali, evo, i hrvatski socijaldemokrati su odlučili dati svoj doprinos tom raskrajanju integralne hrvatske države po unutrašnjim šavovima. A sve to u krajnjoj liniji čini kontekst ovog neviđenog jačanja vojske, kako bi se stvorio privid da je hrvatska država i dalje tu, da je živa i da izvrsno funkcionira. Problem je jedino što je to goli privid i ništa više.
portalnovosti
