Ništa supstancijalno novo u odnosu na Karamarka nije napravio Plenković, naprotiv, politička situacija je sada gora. Ali micanjem navodno ideološki umjerenijeg, ali zapravo retrogradnog Mosta, on dobiva škare i sukno, pa reži onda, premijeru, druge prilike neće biti
Eh, kako se zaletio Andrej Plenković kada je nedavno izjavio da se kriza u Agrokoru smiruje ili, kako je slikovito pojasnio njegov čovjek na čelu prinudne uprave ove korporacije, da se nuklearna jezgra počela hladiti. Samo nekoliko dana poslije pokazalo se da se jezgra ne samo ne hladi, nego da ona uopće nije u Agrokoru već u Banskim dvorima. Dakle na adresi na kojoj stoluje sadašnji hrvatski premijer. Kada je, naime, Plenković odlučio pobacati iz Vlade sve Mostove ministre i državne tajnike, iako većina njih uopće nije bila u prilici glasati protiv ministra financija Zdravka Marića, što je prelilo čašu njegovog strpljenja, time je sebi u zaslugu stavio jedan veliki plus i mnogo, mnogo veći minus. Plus je svakako to što je izbacio iz Vlade Most, koji je dosadio i bogu i vragu jer se ponaša kao revolveraški ucjenjivač koji drugima nameće moralističke standarde kojih se ni sam ne drži (ako su u HDZ-u, kako tvrde u stranci Bože Petrova, odavno znali za svinjarije u Agrokoru, samo malo manje davno to su mogli i morali znati i oni). Ali isto to, demontažu Mosta, poduzeo je u svoje vrijeme i Tomislav Karamarko, i sada netko sa strane može koliko hoće kopati gdje je tu bilo kakva, kamoli suštinska razlika, i neće iskopati ništa. I to je taj minus koji spomenuh.
Isto kao Karamarko, Plenković se, braneći i po cijenu pada vlastite vlade kompromitiranog bivšeg agrokorovca Marića, pokazao kao smjerni i vjerni sluga krupnog kapitala. S tim razlikama što je u prvom slučaju to bio kapital sa stranom adresom, a u drugom s domaćom, i što se kod Karamarka jasno vide ljepljivi prsti osobnog interesa, a kod Plenkovića barem zasad toga nema. To se, uostalom, uklapa u širu sliku kada se uspoređuje sadašnjeg i prethodnog šefa HDZ-a. I jedan i drugi srušili su vlastite vlade, istinabog s tom razlikom da je u prvom slučaju to krenulo od Mosta, a u drugom od Plenkovićeve stranke, ali u oba slučaja se pokazalo da HDZ nije u stanju vladati u koalicijama nego isključivo sam. To je ostavština Franje Tuđmana, koji je koalicije svoje, navodno jedine ‘državotvorne’ stranke, s bilo kime prezirao, a nisu mu, doduše, ni trebale. Kratko je izdiktirao sunarodnjacima svoju želju i uvjerenje da će HDZ ostati na vlasti ‘desetljećima’ i time vezao ruke svojim nasljednicima, iako su vrlo brzo vidjeli da to neće biti baš tako. HDZ je odonda dva puta gubio izbore, odmah poslije njegove smrti i s gotovo fatalnim, katastrofičnim posljedicama, a što je najvažnije, to se nije pokazalo nimalo lošim, naprotiv, bilo je vrlo ljekovito za HDZ.
Svi, naime, iz užeg vrha te stranke koji su nešto naučili iz tih poraza bili su zatim dobri, čak odlični premijeri (prvenstveno Ivo Sanader, a zatim po inerciji dobro trasirane politike i Jadranka Kosor), s manje-više dostojnim suradnicima u Banskim dvorima (sjetite se Bože Biškupića, uljuđenog konzervativca, kojemu nije ni do gležnja sadašnja navodno proliberalna ministrica kulture, da ne govorimo o njenom prethodniku). Što je najvažnije, bilo je to korisno i za zemlju u cjelini, jer ako je išta trebalo naučiti iz ovih dva i pol desetljeća i kusur godina, onda je to da je Hrvatska mogla napraviti iskorak prema zapadnim demokracijama jedino ako je to iniciralo ili barem amenovalo reformsko krilo ove stranke. Ako toga nije bilo, HDZ se pretvarao u poluhuligansko udruženje gnjevnih i razočaranih patriota i klerikalaca koji su prijetili raznijeti cijelu državu ako joj oni nisu na čelu. To je kulminiralo u vrijeme vlade Zorana Milanovića, kada je Tomislav Karamarko pokrenuo, preko raznih šatoraša, stožeraša, klerikalnih fanatika itd., čitav megaprojekt reakcionarnog otpora ‘nenarodnoj’, ‘jugokomunističkoj’ vlasti i, srećom, umalo zbog toga izgubio izbore.
Ali nije iz toga, netalentiran i intelektualno skučen kakvog ga je bog dao, izvukao nikakvu pouku, nego je s tim nastavio i u vrijeme prve labave koalicije s Mostom, i tako sam sebi pucao u donje ekstremitete. Zatim se, očekivano, pojavio Andrej Plenković, s naizgled privlačnom agendom proevropski uljuđenog HDZ-a, koji će navodno ispeglati stranačke ekstremiste i završiti prije započeti put reformskog prestrojavanje ove stranke. No ubrzo se pokazalo da on pravi samo kadrovske rokade ekstremista, i to ako mu oni svojim radikalizmom osiguraju alibi za to, dakle da nije dorastao reformskim zaokretima. Suprotno, plima kleronacionalizma i graničnog klerofašizma kulminirala je baš pod njim, što je utjelovljeno u onoj čudovišnoj ustaškoj spomen-ploči nadomak logora smrti u Jasenovcu, koja sada stoji kao zakonomjerni simbol njegove vlasti. Istodobno, to je i međaš nove vlasti, sa ili bez novih izbora, jer je izvjesno da je on neće moći sastaviti bez srpske i drugih manjina, a one će sigurno ultimativno tražiti micanje spomenute ploče. Zato su mu one već i poručile da je sadašnja reakcionarna bujica uperena ne samo protiv njih nego i protiv njega, s tim da mu je opasnost od toga danas velika, a sutra će biti još veća.
Dovoljno je, naime, indicija da se tom bujicom želi okoristiti i navodno ideološki umjereniji Most, koji je već markirao i točke dodira s reakcionarima u HDZ-u i njegovim klerofašističkim marionetama (izbjegavanje Bože Petrova da se nedavno pojavi u Jasenovcu, simpatije za Zlatka Hasanbegovića, podrška sluđenim ‘molitvenim’ skupinama, asistiranje u nasrtanju na Olivera Frljića). Imajući to u vidu, sadašnje amputiranje Mosta iz vrhova izvršne i zakonodavne vlasti doista je pozitivan, možda i prekretnički potez, ali, žalibože, nema nikakvih jamstava da će tako i biti. Ne radi se samo o tome što je Plenković zaigrao na istu kartu preslagivanja kao Karamarko nego, puno važnije, što se ne vidi nikakva nova politička agenda koja bi ga od njega razlikovala. Zato je Plenkovićevo pravo prezime Karaplenković, a ako se s tim ne slaže, na njemu je da pruži za to dokaze, kojih sada nema. Ako ipak pruži takve dokaze, bit ću prvi koji će to pozdraviti jer, ponavljam, nikakvi demokratski pomaci u ovoj zemlji dosad nisu bili mogući ako ih nije pokrenuo ili barem prešutno prihvatio, deblokirao HDZ. To je jednostavno tako, bolje nismo vidjeli, a po svemu sudeći ni zaslužili (ne zaboravite da je ova najnovija kriza vlasti uvelike motivirana skorim lokalnim izborima, što je posredan, ali uvjerljiv pokazatelj lokalnih dometa HDZ-a, Mosta i ostalih stranaka).
Zato Plenković, kako ga god uzmeš, sada zbilja izgleda kao središnja točka malog, provincijalnog hrvatskog svemira, i ako zaista ima ‘državničkog’ potencijala, kako mu tepaju neki u stranci i mnogi mediji, to tek treba dokazati. U njegovim rukama su, štono se veli, škare i sukno i zato sijeci, brate, drugu priliku za to sigurno nećeš dobiti, iako osobno zadržavam pravo sumnjati da će to na dobro izaći.
portalnovosti
Eh, kako se zaletio Andrej Plenković kada je nedavno izjavio da se kriza u Agrokoru smiruje ili, kako je slikovito pojasnio njegov čovjek na čelu prinudne uprave ove korporacije, da se nuklearna jezgra počela hladiti. Samo nekoliko dana poslije pokazalo se da se jezgra ne samo ne hladi, nego da ona uopće nije u Agrokoru već u Banskim dvorima. Dakle na adresi na kojoj stoluje sadašnji hrvatski premijer. Kada je, naime, Plenković odlučio pobacati iz Vlade sve Mostove ministre i državne tajnike, iako većina njih uopće nije bila u prilici glasati protiv ministra financija Zdravka Marića, što je prelilo čašu njegovog strpljenja, time je sebi u zaslugu stavio jedan veliki plus i mnogo, mnogo veći minus. Plus je svakako to što je izbacio iz Vlade Most, koji je dosadio i bogu i vragu jer se ponaša kao revolveraški ucjenjivač koji drugima nameće moralističke standarde kojih se ni sam ne drži (ako su u HDZ-u, kako tvrde u stranci Bože Petrova, odavno znali za svinjarije u Agrokoru, samo malo manje davno to su mogli i morali znati i oni). Ali isto to, demontažu Mosta, poduzeo je u svoje vrijeme i Tomislav Karamarko, i sada netko sa strane može koliko hoće kopati gdje je tu bilo kakva, kamoli suštinska razlika, i neće iskopati ništa. I to je taj minus koji spomenuh.
Isto kao Karamarko, Plenković se, braneći i po cijenu pada vlastite vlade kompromitiranog bivšeg agrokorovca Marića, pokazao kao smjerni i vjerni sluga krupnog kapitala. S tim razlikama što je u prvom slučaju to bio kapital sa stranom adresom, a u drugom s domaćom, i što se kod Karamarka jasno vide ljepljivi prsti osobnog interesa, a kod Plenkovića barem zasad toga nema. To se, uostalom, uklapa u širu sliku kada se uspoređuje sadašnjeg i prethodnog šefa HDZ-a. I jedan i drugi srušili su vlastite vlade, istinabog s tom razlikom da je u prvom slučaju to krenulo od Mosta, a u drugom od Plenkovićeve stranke, ali u oba slučaja se pokazalo da HDZ nije u stanju vladati u koalicijama nego isključivo sam. To je ostavština Franje Tuđmana, koji je koalicije svoje, navodno jedine ‘državotvorne’ stranke, s bilo kime prezirao, a nisu mu, doduše, ni trebale. Kratko je izdiktirao sunarodnjacima svoju želju i uvjerenje da će HDZ ostati na vlasti ‘desetljećima’ i time vezao ruke svojim nasljednicima, iako su vrlo brzo vidjeli da to neće biti baš tako. HDZ je odonda dva puta gubio izbore, odmah poslije njegove smrti i s gotovo fatalnim, katastrofičnim posljedicama, a što je najvažnije, to se nije pokazalo nimalo lošim, naprotiv, bilo je vrlo ljekovito za HDZ.
Svi, naime, iz užeg vrha te stranke koji su nešto naučili iz tih poraza bili su zatim dobri, čak odlični premijeri (prvenstveno Ivo Sanader, a zatim po inerciji dobro trasirane politike i Jadranka Kosor), s manje-više dostojnim suradnicima u Banskim dvorima (sjetite se Bože Biškupića, uljuđenog konzervativca, kojemu nije ni do gležnja sadašnja navodno proliberalna ministrica kulture, da ne govorimo o njenom prethodniku). Što je najvažnije, bilo je to korisno i za zemlju u cjelini, jer ako je išta trebalo naučiti iz ovih dva i pol desetljeća i kusur godina, onda je to da je Hrvatska mogla napraviti iskorak prema zapadnim demokracijama jedino ako je to iniciralo ili barem amenovalo reformsko krilo ove stranke. Ako toga nije bilo, HDZ se pretvarao u poluhuligansko udruženje gnjevnih i razočaranih patriota i klerikalaca koji su prijetili raznijeti cijelu državu ako joj oni nisu na čelu. To je kulminiralo u vrijeme vlade Zorana Milanovića, kada je Tomislav Karamarko pokrenuo, preko raznih šatoraša, stožeraša, klerikalnih fanatika itd., čitav megaprojekt reakcionarnog otpora ‘nenarodnoj’, ‘jugokomunističkoj’ vlasti i, srećom, umalo zbog toga izgubio izbore.
Ali nije iz toga, netalentiran i intelektualno skučen kakvog ga je bog dao, izvukao nikakvu pouku, nego je s tim nastavio i u vrijeme prve labave koalicije s Mostom, i tako sam sebi pucao u donje ekstremitete. Zatim se, očekivano, pojavio Andrej Plenković, s naizgled privlačnom agendom proevropski uljuđenog HDZ-a, koji će navodno ispeglati stranačke ekstremiste i završiti prije započeti put reformskog prestrojavanje ove stranke. No ubrzo se pokazalo da on pravi samo kadrovske rokade ekstremista, i to ako mu oni svojim radikalizmom osiguraju alibi za to, dakle da nije dorastao reformskim zaokretima. Suprotno, plima kleronacionalizma i graničnog klerofašizma kulminirala je baš pod njim, što je utjelovljeno u onoj čudovišnoj ustaškoj spomen-ploči nadomak logora smrti u Jasenovcu, koja sada stoji kao zakonomjerni simbol njegove vlasti. Istodobno, to je i međaš nove vlasti, sa ili bez novih izbora, jer je izvjesno da je on neće moći sastaviti bez srpske i drugih manjina, a one će sigurno ultimativno tražiti micanje spomenute ploče. Zato su mu one već i poručile da je sadašnja reakcionarna bujica uperena ne samo protiv njih nego i protiv njega, s tim da mu je opasnost od toga danas velika, a sutra će biti još veća.
Dovoljno je, naime, indicija da se tom bujicom želi okoristiti i navodno ideološki umjereniji Most, koji je već markirao i točke dodira s reakcionarima u HDZ-u i njegovim klerofašističkim marionetama (izbjegavanje Bože Petrova da se nedavno pojavi u Jasenovcu, simpatije za Zlatka Hasanbegovića, podrška sluđenim ‘molitvenim’ skupinama, asistiranje u nasrtanju na Olivera Frljića). Imajući to u vidu, sadašnje amputiranje Mosta iz vrhova izvršne i zakonodavne vlasti doista je pozitivan, možda i prekretnički potez, ali, žalibože, nema nikakvih jamstava da će tako i biti. Ne radi se samo o tome što je Plenković zaigrao na istu kartu preslagivanja kao Karamarko nego, puno važnije, što se ne vidi nikakva nova politička agenda koja bi ga od njega razlikovala. Zato je Plenkovićevo pravo prezime Karaplenković, a ako se s tim ne slaže, na njemu je da pruži za to dokaze, kojih sada nema. Ako ipak pruži takve dokaze, bit ću prvi koji će to pozdraviti jer, ponavljam, nikakvi demokratski pomaci u ovoj zemlji dosad nisu bili mogući ako ih nije pokrenuo ili barem prešutno prihvatio, deblokirao HDZ. To je jednostavno tako, bolje nismo vidjeli, a po svemu sudeći ni zaslužili (ne zaboravite da je ova najnovija kriza vlasti uvelike motivirana skorim lokalnim izborima, što je posredan, ali uvjerljiv pokazatelj lokalnih dometa HDZ-a, Mosta i ostalih stranaka).
Zato Plenković, kako ga god uzmeš, sada zbilja izgleda kao središnja točka malog, provincijalnog hrvatskog svemira, i ako zaista ima ‘državničkog’ potencijala, kako mu tepaju neki u stranci i mnogi mediji, to tek treba dokazati. U njegovim rukama su, štono se veli, škare i sukno i zato sijeci, brate, drugu priliku za to sigurno nećeš dobiti, iako osobno zadržavam pravo sumnjati da će to na dobro izaći.
portalnovosti
