Kao što je bilo lako predvidjeti, u danima pred ulazak Hrvatske u Evropsku uniju pažnja javnosti razvlačena je kao gumilastika, na sve moguće strane. Te tko će od evropskih državnika doći, što je, osim donekle u slučaju Angele Merkel, bilo potpuno nevažno, jer je riječ o utabanoj protokolarnoj materiji s manje-više standardnom predvidivošću; te što je u pozivanju uzvanika krivo napravljeno i tko je za to odgovoran; te tko je režirao svečanost na središnjem zagrebačkom trgu, a tko je ljutito otkazao suradnju nezadovoljan takvom lokacijom. Kada se javnosti do sita serviralo sve detalje oko tih prevažnih stvari, nije, jasno, preostalo dovoljno prostora za išta drugo. Tako je ostalo jedva primijećeno da su tri nacionalne televizije intervjuirale svu trojicu predsjednika – Sabora, Vlade, Republike –a Hrvatska televizija čak se pohvalila pothvatom da je prvi put u svome studiju uspjela okupiti sve njih zajedno. Žalibože truda. U tom inauguralnom intervjuu trojice predsjednika, koji su dobili priliku figurirati kao neka vrsta hrvatskog pandana euroatlantskoj Troiki, baš ništa nije bilo vrijedno pamćenja.
Nije da se Leko, Milanović i Josipović nisu trudili. Punih sat vremena pokušavali su objasniti svu važnost ulaska Hrvatske u EU (pa kasnije o tome glagoljali i na glavnoj svečanosti), ali ono što je izlazilo iz njihovih usta sličilo je na mrtvu pljevu, koju su HRT-ove čistačice poslije mogle samo pomesti i istresti u za to previđenu posudu. Uz nadljudske napore uspio sam zadržati u pamćenju nekoliko rečenica onoga što su rekli, jer nešto su ipak morali reći. Milanović je pripovijedao o tome da je EU šansa za Hrvatsku da u njoj zadovolji i razvije “intelektualnu znatiželju”. Josipović se nada da će prosperitet nove članice EU-a ubrzo dovesti do toga da će nezaposlenost biti zamijenjena podzaposlenošću, pa će ljudi iz drugih evropskih zemalja ovdje tražiti posao. A Leko, zakopan u svojoj resornoj poziciji, sa zadovoljstvom je konstatirao da će hrvatska država od ovog tjedna prestati biti konzument evropskih zakona i postati njihov donositelj. Na kraju se, kao odjek iz pozadine, oglasio Karamarko i u bradu promrmljao prigovor da se iz svečarskih istupa čelnih ljudi države nigdje ne vidi, oh, ključna uloga koju je u ulasku Hrvatske u Evropu imao Franjo Tuđman.
Kada se ova tri mišljenja (ne znam da li četvrto uopće ulazi u tu kategoriju) stave na hrpu, vidiš da Hrvatska u EU ulazi bez ikakve ideje što će zapravo tamo. Naravno, ne očekuje se da ona u EU unese neku neponovljivo novu ideju, zbog koje će ostali skamenjeno čekati svaki naredni korak Zagreba. Ali, bogami, ne očekuje se ni da se ponaša kao mutava dobričina koja prstima signalizira što hoće, jer time deklasira samu sebe više nego što bi i najvećim antihrvatskim zlodusima pošlo za rukom. Hrvatska dolazi iz političkog podneblja koje je u drugoj polovici prošlog stoljeća porodilo neke od najinspirativnijih i najpotentnijih političkih ideja novoga doba: samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, minuciozno osmišljeni federalizam, nesvrstanost. I kako se onda, pobogu, može na ulaznim vratima EU-a pojaviti kao plačipizda koja slineći govori kako se time ostvaruje nekakav njen “tisućgodišnji san”, a ona se, biva, vraća tamo gdje je uvijek i bila? Prilično mizerno, zar ne? Doduše, Milanovića i Josipovića nećete čuti da izgovaraju takve besmislice, oni su ipak kultivirani političari i znaju da se ulazak u EU ne smije svesti na puki “bijeg s Balkana”, ali nećete čuti ni išta drugo.
Hrvatska se uvukla u EU naprosto kao prazna ploča, nešto u što tek treba uklesati neki smisleni sadržaj. Milanović je proteklih dana uzeo jednom-dvaput dlijeto i kvrcnuo njime u tu ploču, ali rezultat je krajnje skroman, svakako ispod onoga što bi trebalo. Izjavio je da Hrvatska nije za saveznu, federalnu EU, što jeste relevantna tema o kojoj se ima što reći. Ali ova današnja kriza pokazala je da se američki federalni model države bolje i uspješnije nosi s njom od evropskog, pa bi Hrvatska sa svojim federalnim iskustvom prije trebala ohrabrivati federalizaciju EU-a nego je ovako naprečac otpisivati. Više sreće hrvatski je premijer imao u iznošenju stavova o odnosima u ex-yu regiji, podvlačeći antifašizam kao ljepilo koje je i danas nepovratno povezuje, uz zaključak da Hrvatska ne smije pobjeći iz nje nego biti njen most prema Evropi. Ali sve to opet pada daleko, daleko ispod razine potrebnog kada se radi o strategiji razvoja same Evrope. Tu opet vidiš Hrvatsku i njen državni vrh kao mutavce koji ne znaju što s činjenicom da danas postoje dvije Evrope: bogata i siromašna, vjerovnička i dužnička. I da ubrzano pucaju veziva solidarnosti i uzajamnosti među njima, gotovo na identičan način kako se to dešavalo u bivšoj Jugoslaviji, pa ako se ona raspala, nije isključeno da se to isto dogodi i s EU-om.
A Hrvatska je pozicija tu upravo neponovljiva. Jedina je članica EU-a koja ima iskustvo složene federalne države (Češka i Slovačka ipak nisu iz te priče), i to dvostruko iskustvo, one koja je bila žrtva rušenja te federacije, ali i krivac za to. Može li se zamisliti meritornijeg sudionika rasprave o budućem ustrojstvu EU-a?! Tim više što je ona u bivšoj Jugoslaviji pripadala razvijenom federalnom sjeveru, a danas se u EU-u pojavljuje kao dio siromašnog juga. Sada bi trebala samo obrnuti optiku i javno artikulirati da egoizam koji je pokazivala prema nerazvijenim dijelovima Jugoslavije nije ono što bi htjela da se i njoj dogodi u Evropi. Jasno, mala korist od toga ako to ostane na običnoj kuknjavi. To treba pretvoriti u stav artikuliranog i aktivnog pripadanja jugu, kao prostoru koji više ne bi bio unutrašnja kolonija sjevera, na koji ovaj plasira preskupi kapital pretvarajući ga u dužničkog ovisnika, ali ne želi imati ništa s posljedicama njegovog siromašenja. Ukratko, kao prostoru u kojem će Evropa vratiti izgubljeno sidro solidarnosti, umjesto blatiti zemlje juga, sada i Hrvatsku, kao novu vreću bez dna, kao da smo svi mi idioti pa ne znamo da je 50 milijardi hrvatskog inozemnog duga – njena zarada.
Eto, to je ono čime bi se trebala pozabaviti 28. članica Evropske unije, a ne podanički kukati što Angela Merkel nije došla na evropsku pričest Hrvatske u Zagrebu. I sve to uz pobožno gatanje nije li se to dogodilo zbog toga što je moćna kancelarka nezadovoljna slučajem Perković. Ma, zaboli nas što ona misli o Perkoviću, to ionako služi kao dimna zavjesa SDP-u, HDZ-u i Crkvi, koji sada kada smo u EU-u ne znaju što bi s tom Evropom, ni sa sobom u njoj.
Izvor: Novosti
